Svjetski bošnjački kongres – Kako i zašto

Bošnjaci su balkanski narod koji je, uz današnji albanski narod, među najstarijim narodima na prostoru središnjeg Balkana. Tu činjenicu dokazuje ne samo njegova nastanjenost na svim prostorima i u svim državama središnjeg dijela Balkanskog poluotoka – Albanija, Makedonija, Kosovo, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Sandžak – kao što se njegovi ostaci, nakon obimnog istrjebljivanja, mogu naći i u određenim područjima današnje Hrvatske, već njegovo postojanje od iskona potvrđuju i činjenice do kojih je došla savremena nauka istražujući stepen srodnosti današnjih naroda sa nekadašnjim stanovnicima ovih prostora. Ta istraživanja su pokazala da su Bošnjaci u najužim genetskim vezama s narodima koji su nastanjivali ove prostore od nastanka historije do danas. Istraživanja genetskih veza pokazuju da su Bošnjaci u svom genetskom kodu nasljednici Ilira i Tračana, ali i nekih germanskih naroda, kao što su Goti i Sasi, u daleko većem stupnju u odnosu na sve ostale narode naše regije. Savremena lingvistička istraživanja, koja su temeljna za istraživanja perioda historije prije nastanka i upotrebe pisma, pokazuju istu tu srodnost i jake infiltracije jezičkog materijala jezika navedenih naroda u današnjem jeziku Bošnjaka. Osobito se ti tragovi mogu naći u onomastičkom i toponomastičkom materijalu u kojem se nailazi na ostatke jezika nekih od tih naroda, kao što su Iliri, Tračani, Goti i neki drugi germanski narodi.

Današnji Bošnjaci, a nekadašnji stanovnici Bosne koji su se nazivali Bošnjani, stvorili su svoju državu na prostoru centralnog Balkana u onom dijelu koji je najviše i najbolje zaštićen od invazija drugih naroda, osobito onih koji su na svojim kretanjima tokom IV, V i VI vijeka prolazili balkanskim prostorima, a koji će se kasnije nazivati Vrhbosna, a ta nova država, po imenu Bosna, nastala je početkom VIII vijeka naše ere, nakon sedimentacije općom seobom naroda izazvanom kretanjima mnogih naroda, plemena i grupa. Ona će se konstantno širiti i krajem XIV vijeka razviti u najveću i najsnažniju neovisnu državu na prostoru Balkana čiji će vrhunac doći krajem XV vijeka. Njen kralj Tvrtko I Kotromanić vladat će prostorima od Ibra do Cetine, te od Save i Drine do Jadranskog mora. Zbog njene unutarnje čvrstine i narasle ekonomske, političke i vojne moći i ugleda, te snage njenih vladara, više nije bilo moguće napadati Bosnu kao što je to ranijih vjekova bila praksa okolnih država i vladara Raške, Srbije, Zete i Hrvatske.

Vladari tih država su Bosnu napadali pod krinkom borbe protiv neomaniheja (pripadnika zajednice bosanskih kristjana koji su od Katoličke crkve bili proglašeni za neomaniheje), a ustvari su se željeli domoći njenih velikih rudnih bogatstava i metalnih proizvoda, kao i bogatih stočnih fondova. Od sredine XIV vijeka Bosna je već bila zaštićena sopstvenom snagom i vještom politikom svojih vladara, tako da se njeni neprijatelji iz Srbije i Hrvatske nisu više usuđivali napadati je. A upravo je ta politika, koja se razlikovala od politike svih ostalih vladara okolnih država, politika vjerske i duhovne tolerancije, politika otvorene zemlje za aktivne trgovačke odnose i čuvanja slobode svih ljudi koji na tlu Bosne žive, bila, s jedne strane, povod da su mnogi okolni vladari, koji su zastupali ideologiju i politiku vjerskog unilateralizma, napadali Bosnu i pokušavali je na sve načine likvidirati kao prostor koji je vidljiva slika mogućnosti i drugačijeg života nego što je bio onaj koji je vladao u njihovim državama, kao što je ta ista politika bila izvor njene unutarnje snage i odlučnosti njenih građana da je brane i uspješno odbrane od stranih napadača. Oni su je jedinstveno branili bez obzira što su se tadašnji Bošnjani razlikovali u vjeri, jer su bili pripadnici sve tri tada poznate i utjecajne religijske orijentacije koje su postojale na ovim prostorima, tj. zapadnog i istočnog kršćanstva, odnosno hrišćanstva, kao i zajednice bosanskih kristjana, koja je odbacivala učenja tih dviju crkava. Kako god je u cijeloj tadašnjoj Europi došlo do potpunog i nasilnog likvidiranja svih neortodoksnih vjerskih centara, bilo u odnosu na nekatoličanstvo ili ortodoksiju, dotle je jedino Bosna odolijevala tim naletima.

Imajući u vidu neuspješnost pokušaja da se Bosna poljulja napadima izvana, Rimska kurija je promijenila taktiku rušenja unutarnjeg bosanskog stanja tako što je u nju poslala pripadnike franjevačkog reda, a povukla pripadnike do tada djelujućih redova koji su i u Bosni primjenjivali iste metode nasilnog prevjeravanja i istrjebljivanja nevjernika, kao što su bile one metode koje su primjenjivane u drugim europskim zemljama gdje je vladalo navodno neomanihejstvo. Franjevci su vještom taktikom korištenja tradicionalnog gostoprimstva, otvorenosti Bosne prema strancima, tolerancije Bošnjana i miroljubivosti njihove zajednice bosanskih kristjana, uspjeli da se dobro infiltriraju u vladajuću strukturu tadašnje bosanske vlastele, prije svega kraljevskog dvora, koji je bio u tazbinskim vezama sa gotovo svim europskim, posebno regionalnim katoličkim i ortodoksnim vladarskim kućama, te da utječu na neke njihove predstavnike koji su prihvatili katoličanstvo i postali snažan mostobran vjerskog i političkog utjecaja katolicizma u Bosni. Kada su u svojoj akciji uspjeli i kada je nastala i Vrhbosanska nadbiskupija, tj. kada su ovladali polugama odlučujućeg utjecaja na bosanske kraljeve Stjepana Tomaša i njegovog sina Stjepana Tomaševića, aktivisti katolicizma su poduzeli akciju konačne likvidacije zajednice bosanskih kristjana, kao duhovno najutjecajnijeg segmenta tadašnjeg bosanskog društva i privolili ta dva kralja da provedu konačnu likvidaciju tzv. neomaniheja i katoliciziraju svo bosansko stanovništvo, osim dijela ortodoksa koji su živjeli na istočnim granicama države, koji su već tada bili pod vlašću osmanlijskih Krajišnika. Ova akcija pokazat će se katastrofalnom za integritet i sposobnost Bosne da se odupre najvećoj opasnosti koja se pojavila na Balkanu i na njenim granicama, a to je moćna Osmanska država.

Stjepan Tomašević se pouzdao u pomoć zapadnih katoličkih zemalja, koja mu je bila obećana, ako likvidira zajednicu bosanskih kristjana kao navodnog nosioca neomanihejstva, pa je jednostrano raskinuo ugovor o vazalitetu sa Mehmedom II Osvajačem, što je ovome bio dobar povod za napad na njegovu državu i kažnjavanje samog kralja kao vjerolomnika. U tom momentu među Bošnjanima više nije bilo onog ranijeg osjećanja da im država i kralj garantiraju punu vjersku slobodu, pa je njihov otpor, za razliku od svih prethodnih ratova, bio veoma slab. Mnogi vlastelini i kaštelani nisu htjeli braniti svoje utvrde, državu i kralja koji im je oduzeo vjersku slobodu, te je Bosna, kako je rečeno u jednom izvještaju Rimu, „šapatom pala“ u ruke sultana Mehmeda Osvajača. On je kaznio kralja, kao svog vazala koji je izvršio nevjerstvo prema sizerenu, tada uobičajenom kaznom za takvo ponašanje: ukinuo mu je državu, njega pogubio i stvorio svojevrstan provizorij u njoj, pretvarajući je u placdarm za svoja buduća osvajanja. Ali je ujedno, i to mu je bio najvažniji i odlučujući dalekovidi potez, proglasio vjersku slobodu i to izrazio u državnom dokumentu visoke vrijednosti i važenja, poznatom kao Ahdnama sultana Mehmeda Fatiha, koju je izdao predstavniku bosanskih franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću. U njoj sultan Mehmed i Osmanska država garantiraju svim stanovnicima Bosne slobodu vjere i vjerskog djelovanja pod zaštitom sultana i Osmanske države.

Bosna je prestala da postoji kao država, njena vladajuća kuća je likvidirana, a mnogi vlastelini su ili otišli u emigraciju, ili su se pokorili novoj vlasti da bi sačuvali plemenitu baštinu koju im je sultan garantirao kao nedodirljivu. Sultan je ukinuo kmetstvo i svaki oblik zavisnosti seljaka od vlastelina i zemljišta na kojem su bili locirani, jer je sva zemlja postala vlasništvo sultana, osim one koja je imala status plemenite baštine, a njegove vojskovođe su još i prije nego li je sultan osvojio cijelu Bosnu, u krajevima koje su sami osvojili u vrijeme stanja ni rata ni mira, započeli gradnju novog načina života, novih gradskih naselja i ubrzanog razvoja zanatske i druge proizvodnje, što će bitno odrediti kasniji tok historije na ovim prostorima. Tako je država, koju su stvorili Bošnjani osam vjekova ranije, nestala 1463. godine, da bi ponovno bila obnovljena tek 1943. godine. Kako god je u jednom ratu nestala, tako je u drugom ratu, ovog puta antifašističkom protiv nacizma, ponovno nastala. Njena obnova je bila historijski legitimna, ne samo po osnovama historijskog prava, i u tom smislu se nije uopće i nikako razlikovala od obnove bilo koje druge države na ovim prostorima, jer su sve te države bivale obnavljane nakon dugih stoljeća u kojima su bile dio jedne ili druge velike državne tvorevine, s jedne strane Mađarske i Austrougarske kraljevine, a s druge Osmanske carevine. S druge strane, Bosna i Hercegovina je kao država, ime joj je zvanično promijenjeno u kontekstu austrougarskog nastojanja da se izazove njena podjela i tako smanji osjećanje zemaljskog i državnopravnog kontinuiteta i osjećanje jedinstva i bosanskog patriotizma kod njenih stanovnika, bila obnovljena u toku borbe njenih naroda, sada ne samo Bošnjana ili Bošnjaka, nego i novonastalih Srba i Hrvata koji su se u toku druge polovine XIX vijeka formirali pod utjecajima nacionalističke propagande iz Srbije i Hrvatske, koju su oni zajedno vodili protiv najvećeg zla modernog vremena, protiv talijanskog fašizma i njemačkog nacizma i njihovih pomagača i sluga u našoj zemlji, a to su bili hrvatske ustaše i srpski četnici. Ta država, stvorena 25.11.1943. godine, svojom odlukom je ušla u sastav novostvorene federativne države Jugoslavije koja je proglašena 29.11.1943. godine u Jajcu na II zasjedanju AVNOJ-a, glavnog političkog organa Narodno-oslobodilačkog pokreta svih naroda tadašnje Jugoslavije.

Za odnos Bošnjaka prema državi i uopće za njihovo shvatanje funkcije i uloge države bitno je njihovo iskustvo u dvije državne tvorevine u kojima su najdulje i najkompletnije živjeli, a koje su svojim postojanjem, modelom državnopravnog odnosa i sadržinom politike i odnosa prema ljudima i narodima i njihovim pravima bitno odredile način političkog mišljenja i koncept odnosa prema fenomenu države kod Bošnjaka. Naime, Bošnjaci su živjeli u svojoj državi Bosni u kojoj nije bilo vjerske ili duhovne unifikacije, u kojoj je vladala vjerska i etnička tolerancija, tako da se kod njih u tim uvjetima nije mogao razviti osjećaj i koncept države kao modusa podvajanja među ljudima i instrumenta segregacije prema drugačijim ljudima, vjerskim ili jezičkim i etničkim grupama, koji je karakterističan za države u kojima vlada vjerska ili nacionalna unifikacija i segregacija i u kojima je ideja nacije bila instrument podjele ili asimilacije ljudi, a sastojala se, s jedne strane, u čišćenju nacionalnog tijela od stranih elemenata svim mogućim sredstvima, a s druge, asimilacijom svih drugačijih etničkih supstrata ili naroda u jedan, što je kod nas vršeno putem zajedničke vjere, a ne administracije ili nametanjem državnog jezika, kako je to bilo kod nekih drugih naroda, dok je u vrijeme kada su se ti procesi u našoj zoni odvijali to bilo nemoguće ili samo djelimično moguće.

Zbog odbijanja asimilacije Bošnjaci su na svim prostorima na kojima ih je zatekao proces nastanka novih nacionalnih država – Hrvatske, Srbije, Crne Gore i na kraju Makedonije – doživjeli velike progone koji su bili toliko brojni, radikalni i često ponavljani da imaju karakter trajnog genocida, i to ne samo obzirom na gotovo potpunu eradikaciju bošnjačkog stanovništva na prostorima sadašnje Hrvatske i Srbije, izuzimajući prostor Sandžaka, kao i njihovo bitno smanjenje na drugim prostorima na kojima su živjeli, nego i na prostoru njihove matične države Bosne i Hercegovine, koja je voljom međunarodnih faktora data na upravu Austrougarskoj, a nakon propasti ove carevine ona je postala dio novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova nova država već svojim imenom govori o tome da u njoj niti je priznata Bosna i Hercegovina kao bivša država jednaka ostalim nekadašnjim državama na Balkanu, niti su Bošnjaci priznati kao narod koji u njoj živi, nego su proglašeni za vjersku grupaciju koja treba da nestane putem oružane eradikacije ili progona u Tursku, ili kako je to rekao Nikola Pašić, tadašnji predsjednik Vlade Kraljevine Srbije i kasniji prvi predsjednik Vlade te novostvorene države, da budu ekonomski toliko opljačkani da će biti primorani sami da se sele u Anadoliju. Cijela historija Bošnjaka nakon Berlinskog kongresa može se sa sigurnošću i nespornim argumentima označiti kao historija njihovog konstantnog istrjebljivanja na svim historijskim prostorima na kojima su živjeli, a kulminaciju ovog trijebljenja oni su doživjeli u vrijeme zadnjeg rata, tj. agresije Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Tada je nad njima izvršen koncentrirani genocid tako da su potpuno istrijebljeni sa svih teritorija na kojima danas vladaju ratne tvorevine koje su priznale Amerika i Europa, tj. Republika Srpska i Herceg Bosna, tj. teritorije na kojima je vlast potpuno u rukama Srba i Hrvata, a koje čine 75% teritorije Bosne i Hercegovine, mada su Bošnjaci prije rata živjeli na 92%, a Hrvati na 68% njene  teritorije, dok je u ukupnom stanovništvu Bošnjaka bilo 49,6%, Srba 34%, a Hrvata 16%.

Historijsko iskustvo Bošnjaka se u sažetom smislu poistovjećuje sa iskustvom jevrejskog naroda, koji je doživljavao konstantne progone kroz cijelu svoju historiju jer je bio od kršćanskih crkava označen kao narod „bogoubica“, da bi u toku vladavine hitlerizma doživio pokušaj totalnog genocida na prostorima Europe. Paralela između historijske sudbine jednom osuđenih naroda, tj.  između Jevreja i Bošnjaka, razlikuje se samo u dužini trajanja perioda u kojem je konstantni progon prerastao u pokušaj potpunog genocida, ali su oba naroda doživjela kulminaciju mržnje i istrjebljivanja u ratovima koje su započeli, u slučaju Jevreja Hitler i nacisti, a u slučaju Bošnjaka Slobodan Milošević i Franjo Tuđman sa svojim trabantima. Imajući u vidu taj širi historijski kontekst svoje sudbine, Bošnjaci moraju da se organiziraju i stvore institucije čiji će primarni zadatak biti da se počinioci zločina nad njima adekvatno kazne, da se poduzmu efikasne mjere onemogućavanja ponavljanja historije genocida nad njima, kao i da se međusobno povežu na takav način da uvijek imaju pred očima prvenstveni zadatak očuvanja svog naroda kao historijskog i humanog, kulturnog i političkog subjekta i faktora u svijetu.

Modelu države i unutarnjih odnosa, kakav je postojao u klasičnoj bosanskoj državi, bio je sasvim suprotan model države koji polazi od isključivog prava jednog naroda ili jedne vjere na vlasništvo na tu državu, na njenu teritoriju, koja je instrument održavanja monopola jednog naroda, njegovog jezika i tradicije koji postaje asimilacioni instrument svih drugačijih ljudi i ljudskih grupa u jednu jedinstvenu naciju. Kad su Osmanlije osvojile Bosnu oni u osnovnom konceptu uloge države, kakav je tada u Bosni bio, nisu ništa promijenili u odnosu na klasičnu bosansku državu. Štaviše, Osmansko carstvo je mnoge odnose vratilo na stari dobri način i stanje, jer je prestala vjerska segregacija i istrjebljivanje inovjeraca, a do toga je došlo jer je Osmansko carstvo bilo islamsko, ali se bitno razlikovalo od carstava istočnog i zapadnog kršćanstva upravo po tome što nije počivalo niti je priznavalo i provodilo vjerski unilateralizam i integralizam kao osnovu pravnog odnosa i statusa njegovih podanika. Vjerska i etnička tolerancija bila je faktor koji je odlučio da se Osmansko carstvo brzo učvrsti na prostorima Bosne i da dođe do veoma intenzivne islamizacije njenih stanovnika, što je odredilo pet budućih vjekova i cijelu historiju života ljudi u njoj. A stanje koje je u Bosni vladalo, za razliku od Hrvatske, Crne Gore i Srbije, gdje su nakon prestanka osmanske vladavine nastali procesi istrjebljivanja stranih etničkih i vjerskih grupa i nasilne vjerske unilateralizacije i gdje su upravo ti procesi odredili ulogu i karakter tih država zbog čega je u tim državama došlo do čišćenja, istraga, trijebljenja ili protjerivanja sveg stanovništva koje nije bilo vladajuće vjere (načelo Cuius Regio eius Religio), što se u Osmanskom carstvu nije moglo dogoditi zbog osnovnog načela islama o toleranciji i pravu djelovanja svih vjera Knjige u islamskoj državi.

Kako su Bošnjaci u takvim općim uvjetima i u državi koja je počivala na takvim načelima živjeli kontinuirano od nastanka svoje države do 1878. godine, dakle više od jednog milenija, kada dolazi do austrougarske okupacije zemlje, to je jasno da se njihov nacionalni identitet po svojim karakteristikama bitno razlikovao od nacionalnog identiteta Srba, Hrvata i ostalih naroda regije koji se formirao u sasvim drugačijim uvjetima i u vremenu kada je ideja nacije bila vladajuća. Razlika u sadržini identiteta Bošnjaka i ostalih naroda na ovom prostoru najbolje se vidi u njihovom odnosu prema državi i njenoj funkciji. Kod naroda koji su nastali u okviru nacionalističkih euforija i nasilja kao metoda stvaranja nacije i države, shvatanje teritorije, države i nacije počiva na ideji ekskluzivizma i segregacije prema onima koji ne pripadaju vodećoj grupaciji, tako da se identitet Bošnjaka bitno razlikuje od onog koji je nastao pod utjecajem formiranja nacionalnih država u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i najzad i u Makedoniji i na Kosovu, a koje su se temeljile na principu jednakosti države, vjere i nacije, tj. principu punog vjerskog, jezičkog i etničkog jedinstva. Mi Bošnjaci ne vidimo državu kao instrument segregacije i podjele već kao posrednika u saradnji, jačanju prava svih i jednakom odnosu prema svima. Svako identificiranje našeg razumijevanja uloge i smisla države sa razumijevanjem uloge države kod Srba ili Hrvata, na primjer, sasvim je pogrešno, jer se naš pojam države potpuno razlikuje od onog koji je gradio okolne države čija je historija nastajanja u pravilu bila ujedno i historija duhovnog, vjerskog, kulturnog, socijalnog i političkog nasilja nad ljudima koji nisu bili iste vjere ili narodnosti sa narodom koji je gradio svoju nacionalnu državu na načelu krvi i jezika (Blut und Boden). Stoga treba znati da mi Bošnjaci nemamo jednak pojam nacije, naroda i države sa onima koji su svoje države stvarali segregacijama, asimilacijama i isključenjima iz državnog života i prava postojanja drugačijih ljudi i ljudskih grupa, i to nasilnim putem. Mi takvu državu nismo razumijevali, ona za nas nije bila pravedna i moralna i nije vršila ono što bi svaka država trebala činiti, a to je da čuva prava i slobode svakog čovjeka i svakog naroda, onako kako je to sjajno formulirao još naš kralj Tvrtko u svom poznatom pismu Papi: „U mojoj kraljevini žive i ortodoksi u istočnim dijelovima, i katolici u zapadnim, a u središnjim pripadnici Crkve bosanske. Oni su različitih vjera, ali su u svojem vjerovanju pošteni i istinski vjeruju u Jednog Boga, a moja dužnost i obaveza kao njihovog kralja je da čuvam i štitim njihovo pravo da vjeruju na način svojih očeva i u duhu svoje tradicije.“ Stoga se pred nas uvijek postavljalo pitanje hoćemo li i mi, želimo li i mi da postanemo nacija koja će stvarati svoju državu po jednakom obrascu kao što su stvarane okolne države ili ćemo slijediti zavjet naših djedova koji su stvorili i cijeli milenij održavali zemlju vjerskih sloboda i zaštićene ravnopravnosti svih njenih stanovnika. Mi smo to odbili još 1832. godine, kada smo podigli ustanak protiv Osmanske države, a za našu slobodnu autonomnu Bosnu kao državu svih njenih ljudi, Bošnjaka svih vjera, kako se to kaže u pismu bosanskih prvaka Porti (Deklaraciji pokreta za autonomiju Bosne). Uzevši u obzir tu činjenicu, pred nas se danas postavlja pitanje da li da ponavljamo tuđe historije i vraćamo se unazad u prostore nasilnih akcija XIX vijeka, bez obzira što smo prije dvadeset godina doživjeli katastrofičnost jednog takvog nastojanja kompletiranja srpske države na nasilju i uništavanju drugih država i drugih naroda, ili ćemo ići svojim zasebnim putevima. U tom pogledu za nas nije bilo alternative. Mi smo se toj primamljivoj avanturi oduprli čak i onda kada smo bili u veoma teškim prilikama i kada nam je stvaranje naše zasebne muslimanske bošnjačke države bilo nuđeno od strane europskih sila i kada su se i u našim redovima javili pojedinci i avanturisti koji su mislili da je to za nas pravi i jedini mogući put. Njihova zabluda se sastoji u sasvim pogrešnom razumijevanju identiteta Bošnjaka i pretpostavke da se svaki narod mora ponašati sukladno određenim historijskim uzorima, a ne svojoj historijskoj prirodi, identitetu i razumijevanju sopstvene uloge u svijetu. Za bošnjački narod je to bilo utoliko tragičnije što je on bio bez instrumenata za takvo ponašanje i takvu metodu stvaranja države i historije, kao i zbog činjenice da je kao narod muslimanske vjere bio izložen konstantnom pritisku i eliminaciji iz Europe, od strane cijele kršćanske Europe, zbog čega nikada nije dobio ni najmanju podršku te Europe ili okolnih zemalja u borbi za svoja prava i opstanak. Zbog posljedica takve politike Bošnjaci su se našli između čekića i nakovnja, tj. između Osmanskog carstva, za koje su oni bili u jednom momentu teret, i okolnih kršćanskih zemalja koje su djelovale u okviru opće europske politike likvidacije „bolesnika“ sa Bosfora, koja je ovdje imala značenje likvidacije islama i islamskih naroda sa Balkana, jer je ta politika pod pojmom bolesti podrazumijevala ne samo oslabljenu Osmansku carevinu kao državnu i političku tvorevinu, nego i islam kao civilizacijski i kulturni medij stvaranja historijskih tvorevina na ovim prostorima, zbog čega su i Bošnjaci, kao dio te ukupne uloge Osmanlija na Balkanu, bili podvrgnuti mjerama likvidacije, protjerivanja, prevjeravanja, istrjebljivanja svim mogućim metodama, a oni koji su preostali na prostorima na kojima su oduvijek živjeli, postali su jedna neodređena masa, nije im dozvoljeno da izraze svoj historijski, narodni i nacionalni identitet i da zajedno sa ostalim narodima Balkana uzimaju učešće u stvaranju novih prilika i odnosa na njegovom prostoru. Tako je došlo do apsurdne činjenice da je najbrojniji i civilizacijski, duhovno i kulturno, ali i politički najrazvijeniji narod na Balkanu, kakav su Bošnjaci nesumnjivo bili u vremenu od XVII do prve polovine XIX vijeka, ostao razasut po dijelovima nekadašnjih osmanskih prostora na Balkanu u kojima je vladala Osmanska carevina, i da danas njegovi dijelovi žive u svim balkanskim državama, ako, kao što je slučaj u Grčkoj, Rumuniji i Bugarskoj, nisu bili sasvim eksterminirani, te da se nalaze u stanju razjedinjenosti, podvojenosti, ali sa još uvijek snažno očuvanim elementima svog izvornog bošnjačkog identiteta.

Danas su Bošnjaci najraseljeniji narod na svijetu, jer njegove velike grupacije žive na svim svjetskim kontinentima: u Turskoj, Siriji, Palestini, Jordanu, Sudanu, u Aziji i Africi, u Sjevernoj Americi, europskom sjeveru i na cijelom Balkanu. Nadamo se da je ona vrsta historije koja je svoj zadnji užasni i zločinački oblik imala u agresiji Srbije, Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, kao matičnu zemlju svih Bošnjaka, imala svoju zadnju, mada tragičnu i genocidnu, predstavu krajem XX vijeka. Naš narod kaže „kako počelo tako i završilo“. Odnos okolnih naroda koji su se osamostaljivali i njihovo ponašanje prema Bošnjacima bio je genocidan od početka, pa je imao i svoj završni akord u vidu stravičnog genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Uz sva zla i sramote koje je taj agresivni rat donio, kako onima koji su ga direktno vodili, a danas ne priznaju tu historijsku činjenicu, tako i onima koji su mirno gledali kako se vrši sistematski genocid nad jednim od najstarijih i najkultiviranijih europskih naroda, ovaj rat je svojim užasima, anticivilizacijskim značenjem i amoralnim sadržajem i političkom besmislenošću, koja ga je pretvorila u puko ubijanje i istrebljivanje jednog mirnog naroda, donio i jednu pozitivnu okolnost, a to je okolnost da je i zapadni svijet, unatoč svojim opterećenostima prema islamu i islamskom svijetu uopće, svom cinizmu, pragmatizmu i očitom antiislamizmu, donio zaključak da se takva historija i takav način njenog stvaranja više ne smije dopuštati i što je započeo sa nekakvim mjerama garancija mira i provedbe rekonstrukcije prirode te historije, u prvom redu nastojanjima da zemlje balkanske regije uključi u procese europske integracije kao načina rješavanja permanentnih sukoba koji su vladali Europom od njenog nastanka i stvaranja jedne supranacionalne tvorevine ujedinjavanja država, naroda i kultura na europskom prostoru. A to je donijelo novu situaciju i konačno stvarnu i čini se realnu šansu za bošnjački narod, koji u kontekstu tih integracijskih procesa ponovno ulazi u takvu historiju koja ima veliku sličnost sa onom u kojoj je on formiran i u kojoj je stekao svoje bitne osobine, a to je historija povezivanja, miroljubive saradnje, zajedničkog rješavanja problema i uspostavljanje jedinstvenih zakona kojima se reguliraju najvažniji aspekti života svakog čovjeka i naroda, svake ljudske grupe u okviru jedne takve supranacionalne tvorevine kakva je Europska Unija.

Upravo je prebacivanje težišta historijskog djelovanja sa nacionalističkih ideja i politika separacija i segregacija na nacionalnoj osnovi, onaj faktor koji otvara vrata Bošnjacima, kao narodu koji nema ideju isključivo sopstvene nacionalne države i koji je višekratno dokazao da može uspješno da živi u produktivnim zajednicama sa drugim narodima, stvorilo uvjete da započnu sa akcijom rješavanja problema svog opstanka i to pod civiliziranim uvjetima vladavine općih ljudskih prava, rigoroznog poštovanja nacionalnih prava i u odnosima koji omogućavaju povezivanje njegovih enklava na mnogim bitnim sektorima života, kao što su duhovne vrijednosti, jezik, kultura i socijalne veze u formi stvaranja europskih regija sa posebnim statusima stvorenim u cilju očuvanja fizičkog i duhovnog integriteta određenih ljudskih grupa i omogućavanja da se i one razvijaju kao ravnopravni faktor modernog društva.

To otvara vrata jednoj novoj mogućnosti našeg djelovanja i rješavanja naših problema koji su nastali uslijed dugogodišnje diskriminacije kojoj smo kao narod bili podvrgavani. Razdijeljeni teritorijalno i podvojeni u okruženjima koja za njih nisu bila plauzibilna, odvojeni od matice, a u situaciji kada je i sama matica bila pod vladavinom antibosanskih, antibošnjačkih i antiislamskih snaga, Bošnjaci nisu mogli i nisu imali ni najmanje uvjete da provedu neke značajnije zajedničke akcije i zatraže drugačiji položaj i odnos prema njima unutar određenih državnih i općih okvira u kojima su se našli. Trebalo je da se dese značajne demokratske promjene, koje je bošnjački narod platio velikom cijenom, pa da nastanu uvjeti i u svijetu, Europi i u regiji koji omogućavaju da Bošnjaci javno i otvoreno deklariraju svoj identitet, zatraže njegovo poštovanje i uvažavanje njegovih prava garantiranih općim deklaracijama svjetske zajednice, kao i da potraže konkretna rješenja za neke od najvažnijih i ujedno i najtežih problema svog sadašnjeg položaja. Dakle, potrebno je da oni uđu u tekuće političke društvene i duhovno-kulturne procese u Europi o modernom svijetu i izraze se kao europski i globalni duhovno-kulturni i historijski subjekt. A da bi mi mogli ući u te procese oni i sami moraju postati organizirana zajednica u okvirima realnih mogućnosti povezivanja koje je moguće i koje je garantirano načelima odnosa prema ljudskim grupama u modernom svijetu. Njihovo odgovarajuće organiziranje je nužno da bi mogli jedinstveno djelovati, da bi mogli nametnuti svoju agendu europskoj i svjetskoj politici i da bi svijet konačno saznao ko su to Bošnjaci kao narod i nacija koja ima artikuliranu duhovnu, kulturnu i političku misao i stavove, šta oni žele, čemu teže i kako se odnose i prema svojim susjedima i prema svjetskim procesima, zbog čega i mi moramo da se međusobno povežemo na radni i aktivni, a ne deklarativni način, da se među sobom razjasnimo, da kritički sagledamo svoju situaciju u konkretnim, regionalnim i globalnim okvirima i da stvorimo platformu našeg zajedničkog djelovanja, tj. da razvijemo jednu strategiju i taktiku našeg ponašanja i djelovanja, kako bi iz nametnute nam prethistorije, tj. pasivnog položaja u odnosu na sopstvenu historiju koju nam stvaraju drugi, konačno ušli u historiju u kojoj možemo biti i u odnosu na sopstvenu sudbinu i na sudbinu svijeta pozitivan aktivni stvaralački element.

Prvi korak ka putu izlaska iz sveopće krize u kojoj se sada nalazi bošnjački narod sastoji se u potrebi osnivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) koga će činiti predstavnici svih bošnjačkih zajednica u svijetu, tradicionalnih i novonastalih, putem kojeg bi se mi Bošnjaci međusobno upoznali, uspostavili stabilne veze i definirali međusobne odnose, sagledali našu ukupnu situaciju i donosili osnovne dokumente o nama kao narodu i našim težnjama i zahtjevima prema svima koji su dio naše historije i sadašnjeg stanja. Svjetski bošnjački kongres će usvajati dokumente koji definiraju naše sadašnje stanje kao naroda u cjelini, koji o nama daju tačnu, a ne falsificiranu informaciju svjetskoj javnosti. Dakle, dokumente koji su nužni za naše pojavljivanje na svjetskoj informacijskoj i političkoj pozornici kao naroda, kulture i političkog subjekta, a koje treba da sačinimo u cilju upoznavanja svijeta sa činjenicama našeg postojanja i postojanja naših prava, sa svim oblicima i načinima diskriminacija i segregacija kojima smo bili izloženi i koje ni danas još uvijek nisu prestale i ispostavljanja naših zahtjeva prema svim faktorima koji stoje u vezi sa našim položajem i sudbinom. Smisao i namjena tih dokumenata i uopće osnivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa, kao historijske činjenice i faktora, sastoji se u tome da se da novi zamah, jasnoća i snaga zahtjevu da se i bošnjačko pitanje razmatra i rješava u kontekstu načela koja važe u demokratskim ljudskim zajednicama i unutar modaliteta koje u odnosu na probleme ljudskih prava, prava svih historijskih, kulturnih, duhovnih, političkih, državnih, ekonomskih, pa čak i ekskluzivnih i kuriozitetnih ljudskih zajednica i posebno onih prava koja se tiču nasilno disperziranih naroda koji su u svoju situaciju dovedeni djelovanjem sile i sebičnih interesa drugih, a koje razvijaju Ujedinjeni narodi, Europska Unija i moderni svijet u cjelini. Naš put nije put podjele, segregacije i izolacije nego put pune integracije u moderni demokratski svijet u društvo vladavine znanja, ekonomskog napretka, svestrane saradnje i tolerancije svih mogućih razlika, zaštite ljudskih prava i ravnopravnosti svih ljudi, naroda i kultura.

Svjetski bošnjački kongres je institucija koju bošnjački narod uspostavlja u cilju svog povezivanja, organiziranja i efikasnijeg pojavljivanja i djelovanja na svjetskoj informacijskoj, političkoj i kulturnoj sceni. SBK je organizacija i način i metoda borbe Bošnjaka za održanje u svijetu i borbe za svoja prava. SBK je način organiziranja i povezivanja svih Bošnjaka i bošnjačkih zajednica disperziranih na prostorima Afrike, Australije, Azije, Europe i Sjeverne Amerike, gdje Bošnjaci žive u većim ili manjim zajednicama, kao i svih Bošnjaka koji još uvijek žive na matičnom tlu njihovog nastanka i historijskog prebivanja, a to je Balkansko poluostrvo sa zemljama Bosnom i Hercegovinom, kao matičnom zemljom svih Bošnjaka, a zatim Albanijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Kosovom, Makedonijom, Sandžakom i Srbijom, kao zemljama postojanja dugotrajnih historijskih bošnjačkih enklava u državama koje su danas samostalne, a nastale su na historijskom prostoru na kojem je živio naš narod. Svi pripadnici zajednica na navedenim prostorima koje još baštine bosanski jezik, svoju vjeru, svoju specifičnu kulturu i tradiciju i u kojima je još živo sjećanje na svoju pradomovinu Bosnu, kao i koji osjećaju solidarnost prema pripadnicima istog naroda, potencijalni su izvor, osnova, nosioci aktivnosti i sastavni dio organizacije koja se stvara nastankom Svjetskog bošnjačkog kongresa.

Svjetski bošnjački kongres jeste nacionalna, ali ne usko politička niti ideološka organizacija, SBK je, prije svega, duhovna i kulturna organizacija koja definira strateške ciljeve Bošnjaka kao naroda u cjelini i nastoji na tome da se oni poštuju i provode u život. On po svojoj namjeni i smislu nema zadatak da separira Bošnjake iz državnih, društvenih i političkih zajednica i oblika povezanosti, ma gdje i ma u kojim konkretnim društvenim i državnim zajednicama i kulturama oni živjeli i učestvovali u njihovom životu, već da ih osvješćuje o njihovom izvornom identitetu, da im ukazuje na potrebu da u današnjem svijetu globalizma i općenitosti i oni treba da ostvaruju međusobnu tješnju povezanost i saradnju i da djeluju kao duhovna i kulturna snaga povezivanja i razvijanja tolerancije među pripadnicima sopstvenog naroda i njihovog naroda sa svim drugim narodima u svijetu, a posebno u ljudskim zajednicama i državama u kojima oni danas žive. Odnosno, SBK je duhovna i kulturna organizacija koja po prirodi stvari ima i određene praktičke, pa i političke zadatke i ciljeve, a to je da postavlja zahtjeve i kriterije poštovanja interesa bošnjačkog naroda kao cjeline ili njegovih najizloženijih dijelova, kako u odnosu na sve faktore koji djeluju na položaj Bošnjaka u svijetu tako i na one zemlje, države i narode koji direktno određuju ili aktivno učestvuju u stvaranju pravnih, ekonomskih, duhovnih, kulturnih i drugih okolnosti života bošnjačkog naroda i Bošnjaka kao ljudskih bića sa specifičnim osobenostima njihovog identiteta, tradicije, kulture i savremenih potreba, a sve to u kontekstu podrške realizaciji načela o striktnom poštovanju svih ljudskih individualnih i kolektivnih prava.

Svjetski bošnjački kongres je institucija upoznavanja, saradnje, promicanja tolerancije i razumijevanja, i to ne samo među Bošnjacima, koji su disperzirani po cijeloj zemaljskoj kugli i imaju prirodnu potrebu da se povezuju, već i između Bošnjaka i svih drugih naroda i ljudi, da potiču atmosferu toleriranja i saradnje između svih kultura i tradicija sa kojima oni dolaze u vezu, a u cilju stvaranja ljudske zajednice temeljene na slobodi, toleranciji i saradnji.

Svjetski bošnjački kongres je ideja o jednoj instituciji svih Bošnjaka u svijetu koja bi sve predstavnike i grupe, te istaknute pojedince našeg naroda povezivala u cilju uspostavljanja stalne veze među njima, razmjene mišljenja i iskustava i preduzimanja zajedničke akcije, ako je ona potrebna, na rješavanju pitanja koja se tiču statusa i uvjeta života Bošnjaka u svim krajevima svijeta u kojima oni žive. Ideja o potrebi okupljanja na mundijalnom principu dugo vremena se javljala u različitim bošnjačkim zajedinicama u kojima Bošnjaci duže ili kraće vrijeme žive i koja je, kako misli najveći broj odgovornih ljudi našeg naroda, danas postala ne samo potreba nego i prijeka nužnost da bi naš narod mogao da čini ono što je neophodno da njegovi interesi i potrebe budu adekvatno izraženi, zastupani i da ne budu ograničeni idejama i stavovima koji izražavaju samo parcijalne interese određenih dijelova bošnjačkog naroda ili koje su u funkciji već uspostavljenih političkih veza i ograničenja koja su našem narodu nametnuta kroz noviju historiju. Ta ideja širi pojam i smisao imena Bošnjak i pripadnosti narodu Bošnjaka, proširuje oblike njenog sadržaja i doprinosi usavršavanju identiteta bošnjačkog naroda jer ga ne zatvara u okvire jedne jedine historijske tvorevine, jedne države i jednog poimanja bošnjaštva i ne svodi na jednu državu i ne ograničava je njenim interesima.

Svjetski bošnjački kongres nastaje na temelju inicijative koja dolazi iz mnogih bošnjačkih sredina i krugova, a nju prihvata, organizira i inicira njeno provođenje Odbor za osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa koji je svoje ideje o SBK-u i njegovoj potrebi, razloge i okvire potrebe za njim, izrazio u ovom tekstu, posebno u njegovom uvodnom dijelu kao opću historijsko-političku osnovu razumijevanja današnje pozicije Bošnjaka i polazišta za definiranje zadataka SBK-a.

Odbor za osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa je uspostavljen u praktične svrhe i sa idejom da se konačno i definitivno pokrene realizacija procesa sazivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa. Dakle, on na konkretan način otvara i u smislu ideje osmišlja pripremu Izborne skupštine i prvog zasjedanja Svjetskog bošnjačkog kongresa.

Odbor za osnivanje Svjetskog bošnjačkog kongresa će, pored pripreme Izborne skupštine i prvog zasjedanja, pripremiti i dokumenta koja će biti osnova za rad Svjetskog bošnjačkog kongresa, kao što su prijedlozi Osnivačke deklaracije i Programske povelje, koje bi SBK trebao usvojiti kao svoje glavne dokumente, kao i publikaciju u kojoj će isti biti štampani.

Odbor će, također, utvrditi koje će sve odluke i druge stavove i ocjene donijeti SBK i predložiti najbolji način njihove pripreme, osiguravajući da oni budu pripremljeni na temelju najkvalificiranijih analiza, zaključaka i mišljenja koji su u ovom momentu mogući u odnosu na zadatke SBK-a.

Odbor za osnivanje će utvrditi i, u okviru pripremnih dokumenata, Svjetskom bošnjačkom kongresu predložiti na uvid, u cilju kasnijeg donošenja, normativne akte i druga dokumenta neophodna za rad Svjetskog bošnjačkog kongresa u kojima će biti regulirana sva pitanja načina rada Kongresa, kao što su predsjedavanje sjednicama, vrsta i djelokrug rada posebnih vrsta zasjedanja, rada po odborima, savjetima, komisijama i klubovima i rad svih tijela koja će djelovati u okviru SBK-a, kao i tačnu nominaciju dokumenata koje će SBK donijeti te način njihove pripreme, ocjenjivanja i prihvatanja, odnosno na koncu publiciranja.

Odbor za osnivanje će utvrditi i sve druge dokumente kojima se regulira rad Svjetskog bošnjačkog kongresa, donošenje njegovih odluka i dokumenata, kao što će analizirati i definirati i sve druge aspekte koji su u vezi sa radom SBK bitni, kao što su mjesto održavanja Svjetskog bošnjačkog kongresa (država, grad, sala održavanja, način komunikacija SBK-a sa javnošću i druga pitanja koja su vezana za ovako veliki događaj kakav će nesumnjivo biti Izborna skupština i prvo zasjedanje).

Odbor za osnivanje će poduzeti sve potrebne korake radi registracije Svjetskog bošnjačkog kongresa kod nadležnih organa u Bosni i Hercegovini. Nakon konstituiranja SBK, Svjetski bošnjački kongres se može registrirati i u drugim zemljama svog djelovanja.

Jedan od bitnih zadataka Kongresa bit će usvajanje nacionalne zastave i nacionalne himne. Važnost ovih znamenja je suvišno obrazlagati. Nezamislivo je imati naciju bez zastave i himne.

Odbor za osnivanje SBK ima zadatak da utvrdi sastav Svjetskog bošnjačkog kongresa, u smislu broja njegovih učesnika, najadekvatnije zastupljenosti svih bošnjačkih zajednica i svih značajnih ličnosti koje će činiti Svjetski bošnjački kongres, kako bi SBK imao punu kompetenciju i vjerodostojnost u radu i odlučivanju. Ovaj odbor će utvrditi broj učesnika i njihovu zastupljenost po kontinentima, regijama i bošnjačkim zajednicama na temelju utvrđivanja ukupnog broja Bošnjaka koji žive u tim zajednicama i to po ključu da jednu trećinu ukupnog broja učesnika Svjetskog bošnjačkog kongresa sačinjavaju Bošnjaci iz matične zemlje Bosne i Hercegovine, jednu trećinu Bošnjaci iz zemalja balkanskog prostora, a jednu trećinu Bošnjaci iz ostalih dijelova svijeta u kojima postoje veće bošnjačke zajednice. Time će biti osigurano učešće svih značajnijih bošnjačkih zajednica u radu SBK i to po ključu koji odražava značaj i važnost tih zajednica za ukupni život našeg naroda kao cjeline. Na osnovu tako utvrđenog ključa bošnjačke zajednice će delegirati svoje predstavnike za učesnike u radu SBK. Istovremeno će ovaj Odbor odrediti način njihovog izbora i njihova prava u radu SBK, kao što će odrediti i broj gostiju. U cilju preciznog utvrđivanja svih ovih relacija, Odbor za osnivanje će osigurati izradu Statuta SBK.

Odbor za osnivanje će utvrditi izvore, metode prikupljanja sredstava i načine finansiranja rada Svjetskog bošnjačkog kongresa. Bitni moment kod koncipiranja i realizacije plana finansiranja rada SBK sastoji se u tome da svi izvori finansiranja moraju biti apsolutno transparentni i ostvareni bez bilo kakvih ideoloških, političkih ili drugih ustupaka, tj. da budu dobiveni isključivo sa namjenom da SBK radi slobodno, udobno i kvalitetano i bez ikakvih očekivanja od strane onih koji ga pomažu, osim da njegove odluke budu u korist našeg naroda u cjelini;

U svrhu što bolje pripreme Svjetskog bošnjačkog kongresa i kvaliteta svih poslova koji su vezani za organiziranje i održavanje istog, Odbor za osnivanje će formirati Organizacioni odbor. Zadatak Organizacionog odbora je da pripremi sve uvjete za normalan i uspješan rad Svjetskog bošnjačkog kongresa, kao i da vodi računa o upotrebi finansijskih sredstava osiguranih za rad SBK, prikuplja i čuva sve dokumente o finansijskim operacijama i podnesi konačni finansijski izvještaj Odboru za osnivanje na ocjenu i usvajanje.

Organizacioni odbor je radno tijelo koje, po prirodi svog zadatka, mora u najvećoj mjeri biti formirano od ljudi koji žive i rade u mjestu održavanja Svjetskog bošnjačkog kongresa.

Zadatak Organizacionog odbora je da izuči, analizira i predloži Odboru za osnivanje sva rješenja koja se tiču konkretne organizacije Svjetskog bošnjačkog kongresa. U takva pitanja spadaju: izbor lokacije održavanja Svjetskog bošnjačkog kongresa koja mora zadovoljiti uvjete da se u njoj može konforno smjestiti potreban broj ljudi. U taj broj ulaze prvenstveno delegirani i legitimirani članovi Kongresa. Takvih učesnika će, prema predviđanjima, biti između dvije i tri stotine. Drugu grupu ljudi koja će biti okupljena oko SBK čine gosti. Među goste spadaju predstavnici država i istaknuti pojedinci, predstavnici medija i javnosti uopće, te svi oni koji uobičajeno bivaju okupljani oko tako značajnih događaja.

Učesnici se razlikuju po dva statusa, tj. članovi i gosti. Članovi se legitimiraju akreditivima svojih zajednica, dok se gosti legitimiraju pozivima Organizacionog odbora. Za predstavnike medija i javnih glasila uopće nužna je prethodna akreditacija.

Ove mjere su dio osiguravanja legitimiteta ljudi koji učestvuju na razne načine u radu SBK. Mjere koje podrazumijevaju osiguravanje fizičkog i svakog drugog integriteta učesnika i gostiju SBK, kao i mjere osiguranja reda i mira u toku rada Svjetskog bošnjačkog kongresa su u odgovornosti Organizacionog odbora koji će ih sprovoditi sam ili uz usluge određenih specijaliziranih agencija. Sve mjere i načini alimentacije učesnika sa potrebama u vrijeme rada Svjetskog bošnjačkog kongresa, kao što su opskrba vodom, osvježavajućim pićima, kafom i drugim elemenatrnim potrebama ljudi koji u jednom prostoru borave i rade pod datim uvjetima, također su dio odgovornosti Organizacionog odbora.

Organizacioni odbor će predvidjeti i sve druge organizacijske mjere, posebno mjere za regulaciju odnosa učesnika SBK sa predstavnicima javnih glasila, kako prisustvo takvih ljudi ne bi ometalo rad SBK, ali i kako javnost ne bi bila lišena potrebnih informacija o radu SBK i njegovim učesnicima, posebno obzirom na činjenicu da će među članovima i gostima biti mnogi ljudi iz cijelog svijeta i iz regije koji nisu dovoljno poznati našoj javnosti.

Organizacioni odbor će podnijeti prijedloge za rješavanje pitanja opće komunikacije u mjestu u kojem Svjetski bošnjački kongres bude zasjedao.

Postoje dvije vrste dokumenata koje Odbor za osnivanje SBK mora pripremiti. U prvu grupu spadaju dokumenti na temelju kojih će Svjetski bošnjački kongres raditi, odnosno dokumenti koji će biti poslati učesnicima da ih imaju pri ruci kao izvore za informiranje o različitim aspektima problema o kojima će Svjetski bošnjački kongres raspravljati i o kojima će odlučivati u smislu stvaranja zajedničkog stava i definiranja strategije našeg odnosa prema njima uopće. Drugu vrstu dokumenata čine akti koje SBK treba da utvrdi i donese kao svoje zaključke i obavezujuće stavove, odnosno izraze zajedničkog, konsenzusom ili glasanjem, donesenog mišljenja i stava svih učesnika o problemima koji su bitni za opstanak i razvoj Bošnjaka u cijelom svijetu.

Prvi i najvažniji dokument kojeg Odbor za osnivanje treba da izradi i pošalje svim učesnicima Svjetskog bošnjačkog kongresa jeste OSNIVAČKA DEKLARACIJA Svjetskog bošnjačkog kongresa. Drugi dokument koji je u istoj ravni važenja jeste PROGRAMSKA POVELJA. Kao treći i ne manje važan dokument SBK će biti ovaj tekst (SVJETSKI BOŠNJAČKI KONGRES, ZAŠTO I KAKO). Pored ovih dokumenata, prije održavanja Svjetskog bošnjačkog kongresa članovima Kongresa treba učiniti dostupnim i Statut SBK iz kojeg će budući članovi Kongresa znati kako će isti raditi, kakva tijela (komisije, odbore i vrste sjednica) će imati, koja su njihova prava i obaveze. Pored navedenih, za Izbornu skupštinu i prvo zasjedanje Svjetskog bošnjačkog kongresa će biti neophodno prirediti i jednu publikaciju sa najbitnijim dokumentima Svjetskog bošnjačkog kongresa.

Svi ovi dokumenti su u nukleusu sadržani u prvom dijelu ovog teksta. Međutim, njih treba definirati obzirom na sadržaj koji moraju imati i granice elaboracije problema na koje se odnose. U tom cilju potrebno je već sada dati obrise navedenih dokumenata, prije svega Programske povelje i Osnivačke deklaracije, koji se predlažu Svjetskom bošnjačkom kongresu na razmatranje i usvajanje.

OSNIVAČKA DEKLARACIJA utvrđuje osnovne principe, cilj i misiju na kojima se uspostavlja Svjetski bošnjački kongres, te definira stavove po pojedinim problemima sa kojima se susreće bošnjački narod, strategiju i taktiku borbe za ostvarenje osnovnih ciljeva kojima Bošnjaci teže, a to su, prije svega, njihovo održanje u svijetu koji nije bio pravedan prema njima, postizanje pune ravnopravnosti i jačanje njihove uloge u svim zemljama i okolnostima u kojima žive i postizanje rješenja za najakutnije probleme onih bošnjačkih zajednica koje se nalaze u stanju podređenosti i manjka prava svih oblika i sadržaja.

PROGRAMSKA POVELJA je dokument koji definira doktrinu i programsku orijentaciju Svjetskog bošnjačkog kongresa. Ovaj dokument predstavlja svojevrsnu viziju duhovne, moralne i kulturne obnove bošnjačke nacije.

Svjetski bošnjački kongres – Kako i zašto
6 votes, 4.17 avg. rating (84% score)