ARAPI, TURCI I PERZIJANCI NEMAJU OPRAVDANJA ZA TRENUTNI HAOS KOJI VLADA U SREDIŠTU ISLAMA

0
1126

13-2U povodu 27. godišnjice od smrti imama Homeinija Kulturni centar Ambasade Islamske republike Iran u BiH organizrao je simpozij na temu Stavovi imama Homeinija o nužnosti suprotstavljanja nasilju i ekstremizmu. Simpozij je održan u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu. U nastavku u cjelosti prenosimo u cjelosti obraćanje reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.

I

Dok bijaše još u zatvoru u Trebinzondu 1896. god.  pred svoju smrt perzijski pjesnik i književni kritičar Mirza Aga Khan Kirmani ostavio je Irancima  u amanet ovaj stih:

Neka nikad ne dođe taj zloduhi dan

Kad će Iran potpasti pod tuđinski jaram!

Ne želim da ikad vidim da nevina, čista djevica

Padne žrtvom u neke ruske galantne kandžice!

Niti da ikad sudbina podari ovu anđeovsku mladu

Kao slugu nekom engleskom lordu[1]!

***

Sadašnju povijest Irana ne možemo razumjeti ako bar malo ne zavirimo u antičku Perziju, koja je itekako zadužila povijest čovječanstva ništa manje, ako ne i više, od antičke Grčke. Od svih poznatih antičkih nacija, Perzija je, vejrovatno, jedina nacija koja je sačuvala  svoje  političko jedinstvo u drevnim granicama još od vremena Darija Velikog. U tim granicama od davnina živi vrlo homogeno stanovništvo, koje jedinstvno liči na svoje pretke. Perziju su osvajali i odsvajali Grci, Mongoli, Tartari, Turci i Afganistanci. Perzija je razbijana na male državice na čelu sa plemenskim poglavicama, ali Perzija se uvijek iznova vračala svom autentičnom duhu.

Perzija, međutim, nije oduvijek bila samo politički i geografski zanimljiva zemlje, već, rekli bismo, Perzija je mnogo više duhovno i intelektualno svjetsko čudu. Perzijski Zaratustra nije mogao biti zanemaran ni u judaizmu, ni u kršćanstvu, ni u islamu bilo kao primjer krivovjerja, bilo kao povod za teološku raspravu između ortodoksa i heretika ili zindika. U svakom slučaju Zaratrustra je bio predmet rasprave i na taj način ovakvog ili onakvog utjecaja na religijsku misao kroz povijest pa sve do Dobrih Bošnjana ovdje u Bosni kroz specifično religisko mišljenje i praksu Patarena ili Bogumila, koji su u maniheijstvu našli svoje utočište. Naime, osnivač manihejstva Mani nije bio Perzijanac već Babilonac, ali je bio pod snažnim utjecajem Zaratustrovog dualizma prema kojem je “carstvo svjetlositi” suprostavljeno “carstvu tame”. No, najveći izazov za kršćanstvo bilo je manihejsko učenje da za spas ljudi na zemlji nije potrebna crkvena hijerarhija, već ispravan život. U toj ideji se naziru i korijeni modernog religijskog reformizma, tj.,  protestantizma, u Europi.  No, nije samo religijska hereza, već je i prva filozofska teza komunizma došla iz Perzije. Ime Mazdak nije ništa manje važno za ideju komunizma od imena Marksa[2].

Gotovo da nije potrebno ni naglašavati da je pojam kreativnosti nezamisliv bez perzijske umjetnosti, počevši od perzijskih ćilima, keramike, slikarstva pa do arhitekture. Također, svjetska književnost je nezamisliva bez perzijske književnosti, počevši od dijela kao što je Panćatantra, arapska verzija Kelile i Dimne, pa do Šah-Name od Firdevsija. O karakteru Perzijanaca moglo bi se mnogo govoriti, posebno o karakteru njihove mudrosti, hrabrosti, pravednosti, gostoljubivosti i karakteru njihove neprikosnovene lojalnosti ideji, koju usvoje i autoritetu kojeg zavole.

Još uvjek govorimo o Perziji bez islama, Perziji koja je odavnina bila bogata sa svim što treba čovjeku. No, u toj njenoj bogatoj povijesti nedostajalo joj je još samo jedno. Nedostajao joj je islam. Na kraju ili na počtetku Perzija je dobila i to. Dobila je islam. Možda je bolje reći, Perzija je “uzela” islam kao svoj vlastiti duhovni i fizički habitus, kao svoj novi pogled na svijet. Do dolaska islama, Perziju ni jedna ideja, religijska ili filozofska, nije mogla impresionirati do te mjere da ju Perzija usvoji kao svoju vlastitu. Tako nešto mogao je biti samo islam i ostati trajna inspiracija za perzijsku kulturu i civilizaciju. Zato je pravo piatnje: U čemu je tajna uspjeha islama u perzijskom duhu? Perzijancima u vrijme pojave islama na Arabijskom poluotuku nije nedostajala ni vjera, ni kultura, ni filozofija? Nije im nedostajala ni carska moć ni svjetska slava. Nije im nedostajao ni rasni ni nacionalni ponos u odnosu na druge rase i nacije u njihovom okruženju. Perezijanci nisu niotkoga imali straha, najmanje od arapskih beduina sa Arabijskog poluotoka.  Pa ipak islam je Perzijance u cijelosti osvojio i dohovno i fizički na način da su postali njegovi primarni nosioci u svakom pogledu od državotvorne do kulturne i civilizacijske svijesti. Islam je Perziju uveo u novu dotada neviđenu povijest, a za uzvrat Perzija je dala islamu, tj., islamskoj kulturi civilizaciji, najviše od svih nacija u oblasti kulture i umjetnosti. Imena poput Firdevsa, Sa'adija, Hafiza i Omera Hajjama govore sama za sebe u književnosti, dok ime Ibni Sina je simbol filozofije i medicine u srednjem vijeku za cijeli svijet.

Dakle, tajna je u islamu; tajna je u Časnom Kur'anu; tajna je u autentičnoj, nad-rasnoj, nad-nacionajnoj, nad-sektaškoj, čistoj Alejhisselamovoj ideji i misiji posljednjeg Božjeg Vjerovjesnika i Poslanika, koji dolazi kao Božja milost svjetovima. Nema prednosti ni ljudska boja, ni ljudska rasa, ni ljudska nacija osim prednost ljudskog moralnog karaktera, a to je taqvā, kao najviši stupanj predanosti Bogu. Samo je ta uzvišena ideja mogla okupiti ljudi različitih rasa, boja i nacija da podižu jedinstvenu kulturu i civilizaciju pod zastavom islama, vjere koja u svom imenu nosi ideju mira, tj., nenasilja. I kao što u Kur'anu Časnom ni jedno slovo nije bez razloga objavljeno, tako ni zadnji ajet sure “Muhammad” nije bez razloga objavljen. U njemu Svevišnji Allah skreće pažnju ashabima, neposrednim primaocima objave, da imaju na umu da ako oni glave okrenu od islama, Allah će ih drugim narodom zamijeniti, koji onda neće biti kao što su oni.

)  …وَإِنْ تَتَوَلَّوْا يَسْتَبْدِلْ قَوْمًا غَيْرَكُمْ ثُمَّ لا يَكُونُوا أَمْثَالَكُمْ)

Al-Tirmizi i ibn Hibban prenose od Ebu Hurejre, r. a., da je rekao: – Neki ashabi su pitali Alejhisselama da im kaže ko su ovi koje Allah spominje u ajetu da će nas zamjeniti ako glave okrenemo. Dok su ashabi to pitali pored Alejhisselama sjedio je Selmān al-Fārisi, pa se Alejhisselam okrenuo prema njemu, stavio mu svoju ruku na glavu i rekao: “Ovaj čovjek i njegov narod. Tako mi Boga, kada bi vjera bila svezana za Surejju (Plejade), dohvatili bi je ljudi iz Perzije[3].

Uglavnom, svi tumači Kur'ana, svi mufessiri, slažu se da je Alejhisselamovo tumačenje ovog ajeta autentično. U njemu je donesena jasna poruka za razumne ljude, a to je da ni jedna rasa, niti ijedna nacija ima monopol na islam. Sve rase i sve nacije imaju jednake šanse pred izazovom islamske poruke, pred izazovom miroljubive pokornosti, islām,  Jednom i Istom Bogu, i svi imaju pravo da budu miroljubivi ljudi, muslimāni. Upravo tako, islām doslovno znači ”miroljubivu, tj., nenasilnu, pokornost Jednom Bogu, dželle še'nuhu, kao što muslimān doslovno znači ”miroljubivi, tj., nenasilni čovjek, koji je svjestan da njegov imān, tj., vjera znači sigurnost u njemu i oko njega, tj., u njegovoj duši i u njegovom komšiluku.

Ljubav muslimana prema Allahovom Poslaniku Muhammedu, alejhisselamu, je prenosiva na  njegovu porodicu, na njegovo hašimitsko pleme, na njegove ashabi, kao i na Arape, koje je Allah počastio da iz njihove loze bude posljednji Božji vjerovjesnik i poslanik nakon niza vjerovjesnika ili poslanika iz loze Benu Isrāīla. Dakle, Kur'an je objavljen na arapskom jeziku, prije svih Arapima, ali, za razliku od ranijih objava Nuhu, Ibrahimu, Musau i Isau, alejhim selam, koje su objavljene samo njima i njihovim narodima na njihovom jeziku, Kur'an je objavljen svim svjetovima, ljudima i džinnima.  I više od toga, Kur'an je sveobuhvatna poruka sa snažnim inkluzivnim naglaskom u odnosu na sveukupni bitak.  Mnogo je kur'anskih ajeta, koji o tome govore što bi moglo biti posebna tema. No, ono što želim kazati ovdje jeste to da onoliko koliko su Arapi zaslužni za očuvanje autentičnosti kur'anske poruke na arapskom, toliko su Perzijansci zaslužni za razumijevanje i promicanje kur'anske poruke, kao univerzalne vrijednosti kroz književnost, kulturu i umjetnost.  Inspiracija koju su Perzijanci crpili iz Kur'ana, služeći se kur'anskim jezikom, kao njihov vlastiti poetski, kulturni i umjetnički izraz je neponovljiva i neuporediva sa bilo kojim poetskim, umjetničkim i kulturnim izrazom. Ova tvrdnja je toliko dokaziva ili samodokaziva da nemam potrebu da je ovdje dokazujem, ali imam potrebu da kažem da su u povijesnom smislu tri nacije utemeljitelji islamske kulture i civilizacije: Arapi, Perzijanci i Turci.  Ne umanjujući značaj ni jedne druge nacije u islamu, ali evidentno je da su ove tri nacije i dan danas dohovno i kulturno najsrodnije jedna drugoj zahvaljujući islamu. One imaju počasno mjestu u muslimanskom pamčenju. Ali, baš zbog toga, one su i najodgovornije za trenutno stanje Ummeta, o čemu ćemo kasnije govoriti.

Za razliku od Arapa, svi Turci i svi Perzijanci su muslimani. Štaviše, i dan danas na Balakanu i u Europi, Turčin jest jednako musliman. Međutim, moramo biti iskreni pa kazati da su Arapi podnijeli najveći teret za islam u zadnja dva stoljeća. Naime, nearapske nacije, ili adžem, nisu se odricale islama, ali im islam nije bio prioritet. Urušavanjem univerzalne države ili Osmanske carevine, muslimani su se, poput ostalih nacija u svijetu, posebno u Europi, posvetili svojim partikularnim nacijama. Zadržali su duhovni osjećaj pripadnosti univerzalnom ummetu, ali su izgubili formalni osjećaj pripadnosti globalnom islamu. Islam nije više bio univerzalni moralni cilj, već partikularno nacionalno sredstvo za uspostavu i održavanje države-nacije ili nacije-države. Model za to nije bilo vlastito iskustvo, već europsko ili zapadno iskustvo sekularizma, iskustvo koje su muslimani učili na Zapadu i nastojali ga primjeniti u svojim sredinama. Sekularizam na Zapadu je značio odvajanje države od cerkve, dok je za muslimane sekularizam značio odvajanje vjere od države, ali ne i države od vjere. Vjera, tj., islam, nije se oslobodila od države, već je postala sluga naciji-državi. Muslimanima nije bila strana demokracija, kao izraz pluralizma mišljenja, o čemu svjedoči pluralizam islamskih pravnih škola, mezheba.

Međutim, kad se demokracija poistovjetila sa sekularizmom, u kojem su se nazirale antivjerske ili antislamske poruke, muslimani su stekli odbojnost prema demokraciji ili su tu vrstu demokracije prakticirali na pogrešan način. Studenti koji su studirali na Zapadu vraćali su se puni teorijskog znanja utemenjenog na zapadnom iskustvu sekularizma i demokracije, ali su bili prazni praktičnog iskustva u muslimanskim sredinan sa islamskim duhovnim i povijesnim iskustvom. Niti su oni znali kako da prenesu svoje znanje muslimanima, niti su muslimani znali kako da to znanje prime i primjene u svojim društvima i državama. Preko noći učitelji muslimani i studenti u muslimanskim društvima nisu se mogli sporazumjeti. Oni su govorili različitim jezicima. Sekularizacija na Zapadu kako na umjetničkom tako i na intelektualnom i političkom nivou bila je totalna, ali ipak u okviru općih kršćanskih kulturnih i civilizacijskih vrijednosti. Sekularizacija ili laicizacija muslimanskog uma po europskom ili zapadnom modelu trebala je, također, biti totalna, ali izvan, iznad ili pored općeg okvira islamske kulture i civilizacije.

U prvim decenijama dvadesetog stoljeća za Tursku nije bilo dovoljno da se odrekne muslimanske globalne institucije Hilāfeta (1924), već je Turska morala da se odrekne i arapskog alfabeta da bi dokazala svoj laicizam à la franco. Japan nije bio prisiljen da  mijenja svoj japanski alfabet da bi dokazao da je kompatibilan sa trendom europskog sekularizma i demokracije. Samo se od muslimana očekivalo ili zahtjevalo da se ”spontano”, ”dragovoljno” ili ”samoinicijativno” odreknu svog jezika i svoje  kulture, utemeljene na isalmskoj svijesti. Nacija je zamijenila vjeru, a država-nacija je nadomjestila instituciju Hilāfeta ili Imāmeta. U ime nacije-države nacionalisti su odustajali od vjerske prakse, ali nisu odustajali od (zlo)upotrebe vjere islama za njihove nacionalističke ciljeve. Nacionalisti ili modernisti postaju mjera stvari u muslimanskim društvima i državama.

Na drugoj strani, muslimanska ulema nakon što je desetkovana, potpuno je ušutkana i bačena na marginu društvenog i javnog života. Islam nije više odisao stvarnim životom, činilo se kao da je izgubio dah kulture, kao da je izgubio korak sa civilizacvijom. Odjedanput, islam je bio samo uspomena prohujalih vremena, relik prošlosti, koji smeta ”prosvjećenim” ili ”sekulariziranim” muslimanima na putu njihove nacionalne ili polititičke karijere. I, odjedanput, pravi se duboki jaz unutar muslimanskih društava između nacionalista, karijerista i islamista, univerzalista. Pravi se jaz na relaciji onih koji bi još više da sekulariziraju muslimanski um i onih koji su htjeli da muslimanski um reislamiziraju po uzoru na prijašnja vremena. Muslimanska ulema je postajala sve slabija i slabija u suočavanju sa pitanjima, koja su se nametala muslimanima. Iako obespomoćena ne svojom voljom, niti svojom greškom, ulema je proglašavana odgovornom za teško stanje Ummeta. Ulema je, odjedanput, bila kriva svima, i onim lijevim i onim desnim, i onima koji su htjeli da je ima što manje u javnom životu, kao i onima koji su htjeli da je ima što više. Ulema je jednima smetala, a drugima je nedostajala. U stvari, na ulemu nije niko više ozbiljno računao. Svi su bili razočarani. Sekularisti zato što je ulema bila neodlučna da se obračuna sa islamistima, a islamisti su bili razočarani u službenu ulemu zato što je bila popustljiva prema sekularistima ili modernistima, koji su pravili nedopustive kompromise na račun časti islama i slobnode muslimana.

Za razliku od arapskog svijeta, koji nije imao izbor već da istrajava u svom arapskom civilizacijskom krugu u kojem je islam nezamjenjljivi faktor, pa je tako i arapska ulema bila islamski aktivna, naročito kroz univerzitet Al-Azhara u Kairu, Turci i Perzijanci, odnosno Iranci, su se već bili navikli i, reklo bi se, pomirili sa sekularinim nacionalizmom bez aktivnog islama, kao i na odsustvo uleme u javnom i kulturnom životu nacije. Sve je ličilo na dobra nova vremena i na dobro utvrđena pravila života iranske nacije pod palicom Šaha Riza Pahlavija. Dakle, trebalo je gotovo dva stoljeća da se i kod ne-Arapa, ili adžema, probudi svijest o nadnacionalnom islamu. A gdje bi drugo ako ne u Perziji, ako ne u Iranu, i ko bi drugi ustao da to svijetu objavi ako ne Imam Ruhullah Al-Musavi Al-Khomeini, rahmetullahi alejhi.

II

Potpuno sam svjestan da danas i ovdje u Sarajevu nije moguće govoriti o Ruhullah Al-Musaviju Al-Khomeiniju, rahmetullahi alejhi, izvan konteksta zbivanja u Siriji, Iraku i Jemenu. Ali, baš zato sam prihvatio poziv da govorim na ovom simpoziju o Imamu Homeiniju, jer vjerujem da je on danas živ da ni Sirija, ni Irak, ni Jemen ne bi bili u ovakvom poraznom i sramnom stanju našeg Ummeta. Ako iko na ovome svijetu ima pravo da kaže svima u lice što misli, onda smo to mi u Sarajevu, jer smo pokazali i dokazali cijelom svijetu našu spremnost na žrtvu radi časti i slobode islama, onog čistog islama kojeg smo naučili od Pejgambera, onog islama koji je nad-rasni, nad-nacionalni, nad-sekataški, onog islama koji je univerzalan, inkluzivan, otvoren i miroljubiv, onog islam s kojim se Imam Homeini predstavljao svijetu kroz magnetofonske trake iz Pariza. O tom Imamu Homeiniju želim danas govoriti, koji, nakon što ni u Turskoj ni u Iraku nije našao ni podršku ni mir, dolazi u Europu, gdje, možda nije imao podršku, ali je imao mir i slobodu da putem svoje jednostavne riječi diže mase ljudi u Iranu na mirovne proteste protiv represivnog režima Šaha Riza Pahlavija.

Prije Imama Homeinija svijet pamti indijskog Mohandasa Gandhija, koji isto tako svoj mirovni pohod za slobodu Indije ne počinje iz Indije, već iz Južne Afrike. I dok je Mohandas Gandhi tražio i našao inspiraciju u Tolsojevoj knjizi “Kraljevstvo Božje je u vama” za svoj nenaslini pokret (ahimsa) za oslobađanje Indije od britanske okupacije, Imam Homeini je imao inspiraciju u Kur'anu i Sunnetu Allahovog Poslanika za svoj mirovni pokret za oslobađanje Irana od režima Šaha Riza Pahlavija. Ovoj dvojici velikana, koji nisu mijenjali svijet u dvadesetom stoljući ni sabljom, ni nukleranom prijetnjom, već jezikom istine i rukom pravde, pridružuju se još dva svjetska velikana bez kojih bi ovaj svijet bio mračniji nego što jest i nepravedniji nego što jest. To su Martin Luther King i Nelson Mandela. Ovo su četiri mirovna stuba na kojima počiva čast i sloboda čovječanstva u dvadesetom stoljeću. Iako različitih background-a, oni su bili jedinstveni u uvjerenju da je riječ moćnija od puške, da je mirovna neposlušnost snažnija od nasilne pobune, te da se pravda i moć moraju spojiti tako da sve što je pravedno bude moćno, a sve što je moćnu da bude pravedno.  Ali, to je, upravo, bolest od koje boluje naš današnji muslimanski Ummet, jer oni koji su moćni u Ummetu nisu pravedni, a oni koji su pravedni nisu moćni. Nasilje dolazi uvijek od manjine, koja nije sposobna da na miran i argumentiran naćin pridobije većinu za svoju stvar, koja može biti pravedna, ali nedovljno shvaćena, jer  za to treba nadljudski napor u mudrosti i strpljenju, kao što su ga imali Mohandas Gandhi, Martin Luther King,  Nelson  Mandela i Imam Homeini.

Zašto je Mohandes Gandhi bio uspješan protiv tako nadmoće britanske imperija? Bio je uspješan zato što je njegova nenasilna borba za slobodu bila čistija i svetija od borbe za koloniju.

Zašto je Martin Luter King bio nezaustavljiv na svom pohodu za pravdu i jednakost ljudi bez obzira na boju u Americi? Bio je nezaustavljiv zato što je bujica istine o jednakosti ljudi nezaustavljiva poput kiše koju Bog, dželle še'nuhu, daje da natopi žednu zemlju.

Zašto je Nelson Mandela bio nesavladiv u svjoj strpljivosti do ukidanja apartheida u Južnoj Africi? Bio je nesalvadiv zato što je ljudska žeđ za istinom i pravdom dokaz da postoji nesavladiva istina i pravda o jednakosti ljudskog roda.

Zašto je Imam Homeini bio neumoran na svom nenasilnom putu do ukidanja tiranskog režima u Iranu? Bio je neumoran zato što njegova borba nije bila ni usko nacionalistička, ni slijepo sektaška, ni arogatno estremistička, ni ratno huškačka.  Njegova borba bila je univerzanlo ljudska i inkluzivno muslimanska kao odgovor, ali i kao izazov muslimanskim isključivim sekularistima, nacionalistima, ekstremistima i troristima.

Ako prihvatimo ovu ocjenu Imama Homeinija, koja je svakako dokaziva, ne nameće li nam se onda logičko pitanje: Gdje je danas ovaj Imam Homeini o kojem govorimo? Gdje je danas muslimanska ulemo u Siriji, Iraku i Jemenu, kojoj je Imam Homeini svojim životnim primjerom pokazao kako treba da se bori za svoje mjesto u Ummetu? Ne nasiljem, već lijepom rječju! Ne sekataškom isključivošću, već autentičnom islamskom širokogrudnošću! Ne šejtanskom kletvom, već melekskom dovom!

Gdje su danas bijele ahmedije i crne čalme da stanu u kraj ovom ludilu, koje ubija čast islama, koje ubija slobodu muslimana, koje ubija sve što je civilizacijsko u Siriji, Iraku i Jemenu…

Gdje su danas Šeikh Šaltut iz Kaira i Ajatullah Ghomi iz Qoma? Gdje su njihovi učenici? Gdje je riječ umjesto puške? Gdje je dova umjesto kletve? Gdje je šerbe umjesto krvi? Gdje je ponos umjesto srama? Gdje je dobro umjesto zla? Gdje je svjetlo umjesto mraka? Gdje je ljubav umjesto mržnje? Gdje je čast umjesto bruke? Gdje je pobjeda umjesto poraza?

Očito, nema ništa od toga. Nema zato što je ulema izdala zavjet Imama Humeinija, koji im je zavjetovao da čuvaju ummetsko bratstvo, da ne ulaze u zamku sektaške podjele, da ne traže pomoć od stranaca radi nadmoći nad svojom braćom po vjeri, da poštuju razlike u jedinstvu Ummeta.

Nema ništa od toga zato što riječ ne izlazi iz duše i iz srca, već izlazi puška iz šejtanske ruke; nema zato što je kletva glasnija od dove kod onih koji su u šejtanskom kolu; nema zato što je muslimanska krv jeftinija od šerbeta, krv koju puju svi žedni belosvjetski hohštapleri; nema zato što umire istinski i orginalni ponos univerzalnog i miroljubivog islama; nema zato što se rađa džahilijjetski mračni ponos nacije i sekte; nema zato što se zlo proglašava dobrim, ubijanje se slavi kao trofej, mržnja se širi kao vrijednost, mrak se živi kao spas od smrti, a svjetlo kao opasnost da te neko vidi da si živ; nema ništa od toga zato što nema osjećaja šta je to slavna pobjeda, a šta sramni poraz.

Ali, siguran sam da ima u našem Ummetu uleme, koja nije zaboravila univerzalnu islamsku poruku, koja se nije odrekla zavjeta Imama Homeinija, koja nije opterećena ni nacionalnom, ni sektaškom isključivišću, koja nije ni radikalna, ni ekstremna; to je  ulema koja je svejsna svoje odgovornosti u ovom kritičnom povijesnom trenutku za naš Ummet.

Toj se ulemi danas obraćam za zahtjevom da digne svoj glas protiv nasilja u ime islama, a protiv muslimana, da ustane i ostane uspravna sve dok ne prestane ubijanje u Palestini, Siriji, Iraku, Jemenu i Libiji… da izađe iz rupe sektaškog prisvajanja islama. Islam nije ničiji posjed, već Božji dar čovječanstvu, kao zrak i voda. Islam nije vjerska sekta, već sveobuhvatni pogled na svijet. Islam je duša i srce ovog Časnog Ummeta, koji bijaše najbolji od svih u povijesti zato što promicaše dobro i suzbijaše zlo. Danas, ovaj Časni Ummet izgleda kao da je najgori od svih zato što ko god progovori pravu riječ, koja nije sektaška, koja nije navijačka, biva etiketiran da je na ovoj ili na onoj strani, da je ljubimac ovoga ili onoga mezheba. Od ubitačnih pušaka i razarajućih bombi ne čuje se glas razuma, ne čuju se oni u Ummetu koji nude riječ umjesto puške, koji nude mir umjesto rata, koji nude ljubav umjesto mržnje, koji nude izlaz umjesto čorsokaka. Umjesto njih čuju se oni koji šire mržnju i nepovjerenje; vide se neznani stranci koji dolaze da mire zavađenu braću muslimane od Iraka pa sve doli do Jemena; vide se ruski borbeni avioni i razne nasilne milicije kako muće i tuku nemoćne ljude u ime islma, ili protiv islama. Danas ništa nije daleko od naših očiju, ali je očito da je sve daleko od naših srca. Jer, da je bol naše braće po vjeri u Palestini, Siriji, Iraku, Jemenu i Libiji u našim srcima, srce ne bi moglo izdržati, srce bi moralo srcu progovoriti, brat bratu bi morao odgovoriti lijepom rječju, a ne smrtonosnom puškom.

Ovo stanje je neodrživo zato što je protivno zdravom razumi, zato što je protivno čistom islamu, kojeg je Alejhisselam objasnio ashabima, kojeg je u amanet ostavio Selmānu al-Fārisiju, a to je da oni koji okrenu glave od pravog islama, od pravog puta do uspjeha i spasa Ummeta, Allah Milostivi će ih zamijeniti drugim narodima, koji neće biti kao oni. Ovo upozorenje ne važi samo za ashabe, Arape, u vrijeme Alejhisselama, već to važi i za sve nas danas i ovdje, a to je da ako ne budemo na pravom putu islama, ako budemo tražili slavu u nećem drugom, služeći se imenom islama, Allah Svemogući će i nas zamijeniti sa drugim narodom, koji neće biti kao što smo mi, koji neće kaljati islamsku čast i muslimansku slobodu.

Osjećam u duši da se Imam Homeini, rahmetullahi alejhi, kojeg se sjećamo sa lijepom uspomenom na dan njegovog smrti, suosjeća sa mnom i podržava moj apel da se ujedine u islamu, odnosno da dopuste da ih islam ujedini, oni koji su danas najodgovorniji za muslimanski Ummet, a to su Arapi, Turci i Perzijanci. Oni nemaju nijednog opravdanja za trenutni haos koji vlada u središtu islama. Ako istinski vjeruju u Bog i Sudnji dan, oni mogu spasiti čast i obraz Ummetu bez da ih tome uče bilo koji stranac, niti da im bilo ko uvjetuje koliko smiju da se vole i poštuju. Sa više ljubavi može se pobijediti i manja mržnja; sa više istine može se pobijediti i mala laž; sa više osjećaja stida može se savladati i mala sramota; sa više otvorenosti može se preskoćiti i mali zid nepovjerenja među braćom koji se okreću prema jednoj Kibli, koji čitaju i uče iz iste Božje knjige, koji vole i slijede istog Božjeg Vjerovjesnika Muhammeda, sallallhu alaihi ve sellem!

***

POSTSCRIPTUM:

Svi u jedan glas su govorili da je subota 16. janur, 2016. god. historijski dan.  Međunarodna agencija za atomsku energiju, IAEA (The International Atomic Energy Agency), obavijestila je svijet da je Iran ispunio sve obaveze iz sporazuma od 14. jula, 2015. god. o ukidanju ekonomskih sankcija Iranu. Bio je to dug i naporan put, ali se isplatio kako iranskom narodu tako i cijelom svijetu. Posebno Zapadu, koji je Iran držao na nišanu od pobjede iranske revelocije u februaru 1979. god. pa sve do jučeršnjeg dana. Nije sve riješeno, ali jest sve pokrenuto sa mrtve tačke. Jest zatvorena jedna stranica povijesti i otvorena nova. Ništa manje ni više izvjesna ili neizvjesna od prethodne, ali zasigurno drugačija sa više optimizma za mir i sigurnost u svijetu.

Iran i Amerika zaslužuju čestitke, kao i ostale zemalje iz grupe “Pet plus jedan” (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina i Nemačka). Iranci imaju razlog da budu ponosni na svog ministra vanjskih poslova Dževada Zarifa, kao što i Amerikanci imaju razlog da budu ponosni na svog Džon Kerija. Skeptici u Iranu i u Americi imaju pravo da se ljute, ali nemaju pravo da zatvaraju oči pred činjenicom da je cijeli svijet odahnuo. Nemaju pravo da oduzmu nadu nama koji vjerujemo da primjer sporazuma sa Iranom može poslužiti kao model za rješavanje međunarodnih odnosa u svijetu. Posebno, to može poslužiti Arapima, Turcima i Perzijancima da formiraju grupu “Pet, šest, sedam, osam, devet, deset plus jedan ili dva ili tri”, pa da pregovaraju dok se ne dogovore, ali da više ne ratuju, da se više ne ubijaju, da više ne izgladnjuju ljude u Madaji.

Muslimani cijeloga svijeta su umorni od suza i krvi njihove braće po vjeri. Ako je Iran mogao uvjeriti grupu od pet plus jedan na Zapadu da je spreman na suradnju, zašto ne može uvjeriti jednog plus jednog da je u interesu ummeta da se svi muslimani okupe oko Kabe, da se svi muslimani slože oko jedne stvari, a to je da je život svakog čovjeka svet kao što je svetost Kabe?! Ima li svetije riječi od ovih riječe koje je Allahov Poslanik izgovorio na oprosnom hadžu?!  Nema svetije riječi od ovih riječi, niti ima svetije moći od moći koja donosi mir i pomirenje muslimana od Sirije, Iraka pa sve doli do Jemena. Stoga, pozivam mudre glave u Arapa, Perzijanaca i Turaka da se okupe oko islama, kao što se Zapad okupio oko svog interesa i prihvatio Iran onakvim kakav jeste, ali je i Iran prihvatio Zapad, onakvog kakav jeste. 

Zar nije vrijeme da i muslimani prihvate jedne druge onakvim kakvi jesu? Zar prolijevanje nevine ljudske krvi može promijeniti jedne za potrebe drugih? Zar iznurene oči izgladnjelog Muhammeda iz Madaje ne mekšaju kameno srce? Zar su veće razlike između onih koji u namazu imaju istu kiblu od onih koji se u namazu nikako ne dotiču? Zar riječ Časnog Kur'ana da se svi muslimani uzmu za jedno uže nije važnija od svih govora političara i onih koji šire fesad i fitneluk?      

Uz iskrene čestitke iranskom narodu, moj apel upučujem Ajatullahu Hamneiju da sa istom mudršću, saburom i žarom otvori vrata za sporazum ummeta na Istoku na principu svestranog poštovanja među muslimanima cijeloga svijeta. Muslimani se vole više nego iko na svijetu, ali se isto tako međusobno ne poštuju kao niko na svijetu. Uz ljubav koju imamo jedni prema drugima potrebno nam je i da poštujemo jedni druge. Potrebno je da svako svakog poštuje i pomaže.

Uvjeren sam da nakon povijesnog dana za Iran i Zapad, muslimani mogu očekivati da će uskoro doživjeti povijesni dan ummeta, u kojem će svi narodi ummeta živjeti u slobodi i miru. U kojem će svi narodi ummeta biti kao jedna duša u pobožnosti Allahu Milostivom. Amin!       

[1] Vidi, Edward G. Browne, The Persian Revolution of 1905-1909, Cambrage, 1910, str, xi.

[2] Nije tema ove prezentacije utjecaj mazdakizma na Marksov komunizam, već samo indikacija na porijeklo ideje komunizma, koja je bila okupirala svijet, posebno Europu, do te mjere da Marks počinje svoj Manifest komunističke partije sa riječima: “Bauk kruži Evropom – bauk komunizma”.

[3] وأخرج الترمذي وابن حِبَّان وغيرهما، عن أبي هريرة رضي الله عنه أنه قال: قال ناس من أصحاب رسول الله صلى الله عليه وسلم: يا رسول الله؛ من هؤلاء الذين ذكر الله “إِنْ تَوَلّيْنَا اُسْتُبْدِلُوا بِنَا ثُمَّ لَمْ يَكُونُوا أَمْثَالَنَا”؟ قال: -وكان سلمان بجنب رسول الله صلى الله عليه وسلم- قال: فضرب رسول الله صلى الله عليه وسلم فخذ سلمان ، قال: هَذَا وَأَصْحَابُهُ. “وَالّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ لَوْ كَانَ الْإِيمِانُ مَنُوطاً بِالثُّرَيَّا لَتَنَاوَلَهُ رِجَالٌ مِنْ فَارِسَ”. (وهذا الحديث قد صححه الشيخ الألباني وغيره). وخرج ابن الأثير عن قيس بن سعد: لو كان العلم متعلقاً بالثريا لناله ناس من فارس.

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes