BOSANSKI JEZIK JE PRIRODNA VRIJEDNOST BOŠNJAKA

0
1053

378px-Gramatika_bosanskog_jezika_1890Oni koji još uvijek neće da shvate da je bosanski jezik prirodna vrijednost u Bošnjaka treba da otvore oči i odmrznu pamet pa da vide i razumiju da se jezik kojim govore Amerikanci ne zove američki, već engleski jezik. Tako isto, Britanci u Velikoj Britaniji ne govore britanskim, već engleskim jezikom.

Sad zasad se ni u Srbiji ne govori srbijanskim, već srpskim. Možda Srbija jednog dana odluči da odustane od Vukovog pravopisa zato što je napravljen po standardu bosanskog jezika pa naprvi svoj autentični srbijanski pravopis sa šumadijskom jezičkom varijantom. I ekavicom, naravno. Taj jezik bi se zvao srbijanski pošto srpsko-pravoslavna nacionalistička pamet shvata da se jezik mora zvati po etničkom imenu naroda a ne po nacionalno-historijskoj činjenici jednog naroda i države. Tako im kod njih trenutno najveći od svih Srba Milorad Dodik misli da Bošnjaci svoj jezik ne mogu zvati bosanskim, već „bošnjačkim“. Prema toj pameti ni Srbi ne mogu svoj jezik zvati srpskim, već „srbijanskim“, zato što u Srbiji žive Srbijanci i zato što je validno za srpsko-pravoslavnu kulturu samo ono što dolazi iz Srbije. Na primjer, da bi bilo sve kao što je u Srbiji vlasti u manjem bosanskom entitetu, gdje su u većini pravoslavci nakon genocida nad Bošnjacima, su bili donijeli zakon između 1993. i 1998. godine kojim je bila uvedena ekavica umjesto govorne ijekavice radi jedinstva srpskog naroda, što se nije moglo primijeniti u praksi, pa se od toga odustalo. Jer, pravoslavci u Bosni i Hercegovini govore jezikom koji nije nalik na jezik kojim govore Srbijanci u Srbiji. Pravoslavci u Bosni i Hercegovini govore pravim bosanskim ijekavskim jezikom, baš onako kako im je Vuk Karadžić zapisao u svom pravopisu.

U stvari, u Bosni i Hercegovini se govori bosanskim jezikom sa srpskim i hrvatskim dijalektom. Vuk Karadžić se borio za književni jezik i pravopis po standardu bosanskog jezika. U tome je Vuk Karadžić i uspio i tako omogućio da se nedavno u izdanju Instituta za slovenske studije u Parizu pojavi na francuskom jeziku prva zajednička Gramatika bosanskog i ostalih njemu srodnih jezika (hrvatski, crnogorski i srpski) iz pera koautorskog para koji čine poznati slavista sa Sorbone profesor Pol-Luj Toma (Paul-Louis Thomas) i Vladimir Osipov, profesor sa Nacionalnog instituta za orijentalne jezike i civilizacije. Također, za takvu vrstu jezika, kakvi su npr. engleski, španski, francuski, njemački i sl. pišu se zajedničke gramatike, pa je sasvim prirodno napisati i zajedničku gramatiku bosanskog i ostalih njemu srodnih jezika, mada to srpskim i hrvatskim nacionalističkim glavama, koje su navikle da rade po Bosni sa bosanskim nacionalnim i kulturnim vrijednostima kako im je volja, nikako ne odgovara, jer im se runi nacionalistička kruna. 

Iako termin srpskohrvatski u slavistici ima dugu tradiciju, nije preživio test povijest. Upotrijebio ga je najprije njemački filolog Jakob Grim (Jacob Grimm) 1824. godine, prihvatio ga je Slovenac Jernej Kopitar od 1836. i hrvatski gramatičari tokom XIX vijeka, široko se koristio, naročito u XX vijeku. Ti i slični nadnacionalni projekti su se jednostavno sami od sebe urušili, jer ih više niko nije htio uzeti kao svoje. Svaka nacija iz bivše Jugoslavije je nakon pada komunizma krenula svojim vlastitim putem u traganju za novim i sadržajnijim nacionalnim, državnim, kulturnim i civilizacijskim smislom. To je svima razumljivo i to je za sve nacije normalno da ih niko ne ometa u njihovom nacionalnom, državnom, kulturnom i jezičkom doživljavanju (i iživljavanju), osim za naciju Bošnjaka, kojima se sve osporava – kroz genocid i sam život im je bio ugrožen – a onda Bošnjacima koji su preživjeli osporava se pravo na nacionalno ime, na nacioanlnu državu, na nacionalni jezik, na nacionalnu kulturu, na nacionalni mir i nacionalnu slobodu.

Nevjerovatna je kolika se mržnja i pakost izljevaju na portalima, gdje se makar malo spomene pravo i obaveza Bošnjaka da na sljedećem popisu budu dosljedni svom nacionalnom imenu, svojoj vjerskoj slobodi i svom nacionalnom jeziku. Kao da ih se pogodi u Ahilovu petu, nacionalisti, preciznije fašisti svih vrsta, guše se od govora mržnje da to postaje opaka bolest. Bošnjaci ne biše ni znali koliko su važni da nema tih njihovih mrzitelja, koji ih više ne vrijeđaju na osnovu njihove vjere, već na osnovu njihove nacije. Naime, dosada im je posao bio lakši, jer dovoljno je bilo da Biljana Plavšić kaže da su muslimani genetski kvarni pa da „srpski junaci“ krenu u pohod na genocid protiv Bošnjaka. Isto tako, dovoljno je bilo da njezin joj vjerni pratilac Milorad Dodik vikne da ne podnosi muslimana za sudiju pa da se Bošnjake u manjem bosanskom entitetu vrijeđa i napada u po bijela dana, da im se džamijski prozori razbijaju i da se na povratnike, posebno žene, baca jajima, a sve da bi ih se zaplašilo i otjeralo tako da etničko čišćenje (genocid) bude do kraja završeno.

No, na njihovu žalost a našu radost u Bošnjaka se budi nacionalni ponos više nego ikad dosad. Podijeljeni i razbacani kao što jesu po mnogim pitanjima, Bošnjaci su oko popisa apsolutno jedinstveni i nemaju dileme oko svoje nacije, vjere i jezika. Neka i onih koji najavljuju da će se izjasniti kao Marksovci. Dobro je da na Marsu ima i po neki Bošnjak. Ali, Bošnjaci koji su na zemlji nisu propustili da ove godine obilježe 29. avgust, dan Povelje Kulina bana iz 1189. god. Bila je to 824. godišnjica važnog povijesnog dokumenta za Bosnu i Bošnjake. Ako Bog da, 2019. god. bit će 830. godišnjeca Povelje Kulina bana za što, već od danas, nacionalne institucije u Bošnjaka treba da poćnu vršiti pripreme za taj povijesni datum za Bošnjake.

husein_kapetanIsto tako, Bošnjaci su se sjetili da obilježe i 12. septembar, dan autonomije Bosne i Bošnjaka, koju je pokrenuo slavni Husejn-kapetan Gradašćević 1831. god. Dakako, već od sada treba početi pripreme za obilježavanje dvijestote (200) godišnjice u 2031. godini, ako Bog da.

Bošnjaci nemaju kud nazad, već moraju ići samo naprijed. Moraju jasno i glasno govoriti ko su i šta su na čistom bosanskom jeziku tako da ih cijeli svijet razumije, uključujući i njihove komšije, kojima više ne treba ništa objašnjavati, već ih treba samo ignorirati tako da uživaju u svojoj mržnji i pakosti koliko im je volja – i dan i noć. Nas Bošnjake to više ne dotiče. To nas više ne obavezuje. To nas samo još više ohrabruje da vjerujemo da smo na pravom i ispravnom putu do našeg punog nacionalnog suvereniteta u svakom pogledu, ako Bog da.

Autor: K. Mustafić

Izvor: www.bosnjaci.net

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes