Bošnjaci na carskome Divanu

0
1240

autor-Alen-ZecevicBošnjaci na carskome Divanu

Autor: Prof. Alen Zečević

U toku četiri stotine i petnaest godina osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su igrali značajnu ulogu u politici koju je provodila Visoka Porta. Dolazeći u Carigrad najčešće putem adžami oglana (devširma), kao što je to bila praksa u svim provincijama carstva, Bošnjaci su se isticali po svojim sposobnostima i vještinama. To je bio dovoljan razlog da im sultan omogući najbolje obrazovanje na Topkapiju (osmanski dvor). Zahvaljujući obrazovanju oni su brzo napredovali u službi na dvoru, korak po korak, da bi kasnije dobili najviše položaje u Osmanskoj carevini.

U intervalu od 67 godina Bosna je Carstvu dala devet velikih vezira. To su bili redom: Rustem-paša Opuković (1544-1560.), Semiz Ali-paša Pračić (1560-1564.), Tavil Mehmed-paša Sokolović (1565-1579.), Sijavuš-paša, u tri navrata vezirovao sedam godina, umro 1594., Ibrahim-paša, novošherlija, u tri navrata vezirovao četiri godine, umro 1600., Javuz Ali-paša Malkoč, umro 1604, Lala Mehmed-paša Sokolović, umro 1607., Derviš-paša Sokolović, umro 1607. i Kujundži Murat-paša (1607-1611.).

Koliko je značajan položaj velikih vezira najbolje pokazuje činjenica da su u tom svojstvu uvijek bili bliski sultanovi prijatelji i ljudi od povjerenja. Imenovanju na taj položaj prethodio je put napredovanja u činovničkoj hijerarhiji na osmanskom dvoru, od onih najnižih do viših rangova paša, naposlijetku do imenovanja sultanovim ukazom u čin velikog vezira. Prvi u redu od Bošnjaka koji je imenovan na taj položaj bio je Rustem-paša Opuković, 1544. godine, a posljednji Kujundži Murat-paša, 1607-1611. godine. Međutim, najznamenitiji od svih bili su Opuković i Mehmed-paša Sokolović. To su dva Bošnjaka koji su ostavili snažan pečat osmanskoj politici u XVI stoljeću službujući za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566). Nema pouzdanih podataka o vremenu dovođenja Rustem-paše Opukovića u Istanbul i o njegovom školovanju, ali se zna da ga je sultan Sulejman cijenio zbog njegove razboritosti i vrlina koje su izazivale velike simpatije na dvoru. On je u službi dvora imenovan za beglerbega Anadolije a kasnije i Dijarbekira. Rustem-paša je po povratku stekao zvanje četvrtog vezira Carstva. Koliko je bio omiljen u vladarskoj porodici pokazao je onda kada je oženio sultanovom kćerkom miljenicom Mihrimah, ženom nesvakidašnje ljepote i ogromnog bogatstva. Ulazeći na taj način direktno u odnose osmanske dinastije kao zet nadaleko poznate Hurem sultanije, u Evropi poznatije kao Rokselana, Rustem-paša je stekao veliku moć. To će se potvrditi njegovim imenovanjem na položaj drugog vezira Carstva, u proljeće 1541. godine. To je ujedno bila i prilika da iskaže svoje ratničko umijeće i odanost sultanu, pa je bio jedan od učesnika velikog pohoda na Budim. U sukobu dvaju vojska pod Gerhardovim brdom Bošnjaci su predvođeni bosanskim sandžakbegom Ulema-pašom porazili vojsku Ferdinanda Habsburškog. Tada je Rustem-paša pokazao svoje diplomatsko umijeće vodeći razgovore oko mirne predaje grada. To je, sasvim sigurno, bilo presudno da ga sultan marta 1544. godine svojim ukazom imenuje na položaj velikog vezira Carstva. U toku svoje dugogodišnje vladavine u rangu velikog vezira Rustem-paša je stekao veliko bogatstvo. On je kao vakif u Istanbulu dao novac da se izgradi džamija sa pratećim objektima: medresom, hamamom, karavan-sarajem i kutabhanom (biblioteka). Ali, kako je svojim porijeklom bio neraskidivim nitima vezan za Bosnu i svoj narod odlučio je da u Sarajevu izgradi poznati Brusa-bezistan, ostavivši novac za gradnju mosta preko rijeke Željeznice (koji se nalazio na Ilidži). Izgradnju većine objekata ostavio je u povjerenje najveem osmanskom arhitekti, Mimar Sinanu. Rustem-pašin najstariji brat, Sinan-paša, obnašao je položaj hercegovačkog sandžakbega, da bi kasnije bio imenovan za admirala osmanske flote (kapudan-paša). Njegov mlađi brat, Mehmed-beg, jedan je od najpoznatijih vakifa koji su svojim zadužbinama odredili fizionomiju grada Mostara. U narodu je bio poznatiji kao Karađoz-beg. Po uzoru na svoga brata dao je novac da se u Mostaru izgradi Karađozbegova džamija koja i danas krasi jednu od ulica ovoga grada. Pouzdano se zna da je Rustem-paša imao dva sina i kćerku. Stariji sin je život izgubio pod Siskom u pohodu 1593. godine.

 

Jedna od najpoznatijih ličnosti koje su obilježile historiju Osmanskog carstva bio je Mehmed-paša Sokolović, Bošnjak porijeklom, iz Podrinja. Iako postoji jedno neutemeljeno mišljenje prema kojem su pojedinci koji su putem adžami-oglana zauzeli velike položaje na carskom dvoru  bili oni koji su prevodili na islam ljude u svojim krajevima, to se naučno može odbaciti s obzirom da su krajevi iz kojih je potekao i Sokolović već 120 godina prije njega bili zahvaćeni procesom prihvatanja islama. Mehmed-paša je kao mladić u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog bio obrazovan dvorjanin koji je u pohodu na Ugarsku stekao značajno vojničko iskustvo. Na početku je bio carski kapidžibaša (zapovjednik dvorske straže), a tri godina kasnije, nakon smrti admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-paša. Mehmed-paša se istakao kao odličan vojskovođa u pohodu na Perziju, pa je 1555. godine dobio rang trećeg vezira carstva. Vrhunac svoje vojno-političke karijere Mehmed-paša je doživio deset godina kasnije, kada je 1565. godine imenovan na položaj  velikog vezira. On je bio glavni stub Osmanskog carstva, pored sultana Suljemana Veličanstvenog. U tom zvanju je ostao i nakon sultanove smrti. Vještim prikrivanjem Sulejmanove smrti pune tri sedmice Mehmed-paša je izbjegao veće nemire u prijestolnici i tajno obavijestio nasljednika Selima da dođe u Beograd. Dolaskom Selima II na mjesto sultana, Sokolović je u svojstvu velikog vezira zapravo bio stvarni vladar Carstva. Mehmed-paša je pao kao žrtva zavjere 1579. godine, kada ga je u njegovom saraju ubio nepoznati derviš iz Bosne. Službujući za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, Mehmed-paša je uspio reorganizirati Osmansko carstvo i od njega stvoriti najmoćniju vojnu silu tog vremena. Za svoga života podigao je mnogo sakralnih objekata iz svoga vakufa. U svome rodnom selu Sokolovići kod Rudog dao je novac da se izgradi džamija sa mektebom, musafirhana i vodovod. Svoje zadužbine podigao je u Beogradu i Banatu, a u Bosni je podigao nekoliko mostova. Svakako da je najznačajniji i najljepši od njih ćuprija na Drini u Višegradu. Da je Mehmed-paša Sokolovi vladao u duhu prvednosti i tolerancije pokazuje njegov uticaj da osmanska država donese odluku da 1557. godine obnovi Pećku patrijaršiju.

Pored Rustem-paše i Mehmed-paše Sokolovića, koji su se iskazali u vojno-političkoj službi za sultana, potrebno je spomenuti i ime Hasana Kafija Pruščaka (1544-1615/16) – Bošnjaka koji je, sasvim sigurno, jedan od vodećih mislilaca i filozofa toga vremena na prostoru Bosne. Analizirajući neke od poraza osmanske vojske Hasan Kafi Pruščak je u tome vidio posljedicu unutrašnjeg stanja Carstva. U duhu racionalizma on je napisao svoje najpoznatije djelo ”Temelji mudrosti o uređenju svijeta”, koje je osmišljeno kao moralno-politička rasprava o unutardržavnom poretku. Prepoznavši značaj njegovih filozofskih promišljanja u tom djelu, Ibrahim-paša Novošeherlija veliki vezir porijekom iz Bosne, savjetovao mu je da djelo predstavi sultanu, kako bi se njime mogli koristiti činovnici na sjednicama carskog divana. Njegovo djelo je oduševilo sultana Mehmeda III, koji mu je svoji ukazom dao prusački kadiluk na doživotnu mirovinu. Neke od analiza iz pomenutog djela bitno su odredile politiku Visoke Porte kada je u pitanju spašavanje timarskog sistema, a djela Kafija Pruščaka su prevedena na francuski, turski, mađarski i njemački jezik.

 

Navedene ličnosti su i danas predmetom naučnih istraživanja a njihove biografije se čitaju sa velikim poštovanjem. One su bitne najviše iz razloga što se radi o Bošnjacima koji su se svojim sposobnostima nametnuli Osmanskom carstvu kao prijeko potrebna snaga za velike vojne i političke uspjehe. Njihovi životi su svjedočanstva da su i pored služenja Osmanskom carstvu služili i Bosni i Hercegovini, gdje su u mjestima svoga rođenja uvakufili značajan dio svojih bogatstava i dali na korištenje svome narodu.

 

(preuzeto: Diwan Magazine, http://diwan-magazine.com/, 10.05. 2013.)

 

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote