DODIK SE NE MOŽE ZVATI SRPSKI

0
672

Mustafic

Dodik ima pravo na svoje ime, ali se ne može nazivati srpskim političarem, nego bosanskim. Obilježje političara nosi obilježje zemlje u kojoj političar živi i hljeb jede. Onaj koji toga nije svjestan, izdajnik je zemlje, odnosno države u kojoj živi i u kojoj je položio zakletvu na vjernost. A Bosna je i zemlje i država unatoč Dodiku i Dodićima.

Naime, Dodik bi trebao znati da u Bosni i Hercegovini žive ljudi koji vole Bosnu, koji žive za bosansku slobodu i koji nisu spremni da se odreknu činjenice da je Bosna njihova jedina domovina kao zjenica njihovog oka. U stvari, Dodik to zna, ali voli da čorlući. Naravno, na svoju i štetu Srba koji su, zavedeni Dodikovom pričom, pa se sve više odriču prava u Bosni. Dodik ih nagovara da misle da žive u “velikoj” Srbiji. Oni neće ili ne mogu da vide da se ta “velika” Srbija, o kojoj Dodik sanja, već odavno odrekla “svojih” Srba u Bosni i Hercegovini, kao što se onomad odrekla “svojih” Srba u Hrvatskoj i kao što se sad odriče Srba na Kosovu.

Zbog toga Dodik ne bi trebao da se bavi pitanjem bosanskog jezika, jer je to pitanje riješeno još prije hiljadu godina. Kad u Bosni nije bilo ni pomena o Srbima ili Slavenima. Kad su u Bosni bili samo Iliri, koje su Slaveni vremenom slavizirali, odnosno okupirali prije nego što je u Bosnu došao islam, koji je onda u Bosni posijao svjetsku kulturu i civilizaciju od koje Dodik i Dodići još uvijek žive. Bosanski jezik je dio te svjetske kulture i civilizacije, koju Dodik ne razumije i zato je mrzi, odnosno ne podnosi, jer ga podsjeća na njegov i njegovog jezika – primitivizam.

Dodik bi zapravo trebao da se pita šta će biti sa Srbima u Bosni i Hercegovini, jer sadašnja srpska politika nije obećavajuća. Ako Dodik Srbima stalno govori da Bosna i Hercegovina nije njihova domovina, odnosno država, onda je jasno što su bosanski Srbi zbunjeni pa se ne osjećaju sigurnim ni u Bosni ni u Srbiji. Jer, ako ta zamišljena “velika” Srbija u kojoj bi trebali biti svi Srbi i koja navodno jedva čeka da joj se svi Srbi vrate, ali ne zna se kako, nadam se ne u traktorima kao onomad iz Hrvatske – nije u stanju da samu sebe zbrine, kako će onda zbrinute ostale Srbe, posebno naše bosanske Srbe. Prema tome, Dodik treba da o tome brine – o bosanskim Srbima i njihovoj budućnosti u Bosni a ne o Bošnjacima i bosanskom jeziku. Jer, Dodik nije zadužen za Bošnjake i bosanski jezik. U stvari, Dodik nije kvalificiran da bi o tim pitanjima mogao raspravljati. Za ta pitanja postoje stručnjaci, kojima Dodik nije dorastao, pa je najbolje da se time vše ne bavi. Najbolje je da se o sebi zabavi i tako pusti druge ljude na miru. Najbolje je da prestane sa vrijeđanjima drugih ljudi i nacija, jer to je samo lažni osjećaj veličine. Neka se Dodik zabavi o svom i jadu srpskog naroda. I neka druge ljude ostavi na miru.

Svjestan sam da me Dodik neće shvatiti, ali ću mu ipak, po zahtjevu mog bosanskog patriotizma, po nalogu moje bosanske odgovornosti i po savjesti moje bosanske brige za bosanske Srbe, ovo poručiti:

Dodiku moj, dođi pameti i okreni se prema ovoj lijepoj, prelijepoj, najljepšoj Bosni u kojoj svi sve imamo više i bolje od drugih. Treba nam još samo malo bosanske ljudskosti da svi u ovoj zemlji budemo i sretni, i zadovoljni, i slobodni, i ponosni na sva naša imena. Kao i davne 1896. god. tako i danas zov velikog bosanskog pjesnika Alekse Šantića odzvanja u našim ušima, ali ovoga puta to važi mnogo više za Srbe nego za Bošnjake. Zato, Dodiku moj, poslušaj ove mudre Šantićeve pjesničke riječi na čistom bosanskm jeziku. Mažda te dirnu u tvoje bosansko-laktaško srce i probude u tebi bosansku patriotsku savjest, jer kao što ti onomad Tomislav Nikolić reče: “Srbi iz Bosne su Bosanci”. Tako je govorio i Aleksa Šantić – čistim bosanskim jezikom da ga cijeli svijet razumije:

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Autor: K. Mustafic

(preuzeto: bosnjaci.net)

 

 

 

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes