JAHAČI APOKALIPSE (PETI DIO)

0
872
mustafa-cericPiše: Mustafa Cerić 
 
Duša nije tijelo. Nije materija. Nije opipljiva, ali je osjetljiva. Nije ovisna, ali je svjesna svoga tijela. Tijelo je ovisno o duši. Bez duše tijelo nije ništa. Nije duša  u tijelu, već je tijelo u duši. Tek kad zaima dušu, tijelo se rađa. Kad ga duša napusti, tijelo se raspada. Čovjek je vidljivo tijelo i nevidljiva duša. Bît njegova nije njegovo vidljivo tijelo, već  je njegova bît njegova nevidljiva duša. Koja je u bitku svih bića. Bitak je jedna duša iz koje su nastale sve duše. I tvoja i moja duša je nastala iz samo jedne duše. Svi smo jedna duša. Mi ljudi na ovoj planeti smo svi isti i jednaki po jednoj duš iz koje smo svi nastali. Neovisno o našoj volji. Svi smo stvoreni po volji Stvoritelja. Koji ne gleda u sliku našeg tijela, već u karakter naše duše. To je vijest koja u tebi i meni formira svijest o tome ko smo i šta smo u duši.
Rizikujem da me ne shvatiš, ali moram ti reći da moja duša pati zato što se tvoja duša neće da otvori. Neće da progovori? Neće da se ispovidi? Neće da odgovori? Zašto je odbacila vijest? Zašto je izgubila svijest o svojoj i mojoj duši? Zašto je ugasila svoju savjest? Zašto je ubila vijest o mom pravu da budem to što jesam u mojoj duši, koju se ne može ubiti. To je ono što ti još ne možeš da shvatiš. Ne možeš da prihvatiš da je moja duša i tvoja duša, kao što je tvoja duša i moja duša. Znam, ne razumiješ o čemu govorim. Treba ti vremena. Iako nisam siguran da ćeš me ikad razumjeti. Tvoja duša ne umije da mi se otvori. Da pokaže sve što ima od zehre dobra i od zehre zla. Ne zanima me ni trun tvoga zla. Toga sam se nagledao. I previše.  Mene zanima tvoj trun dobra. Znam da ga imaš. Ali, ja ga ne vidim. Ne daš mi da ga vidim. Kriješ ga od mene kao guja noge. Zašto, ne znam. Ali znam da te to progoni. I opet sam ti ja kriv zbog toga. Kriv sam što ne vidim ni trun tvoga dobro. Kažeš, da uvijek tražim samo trun tvoga zla. Kojeg ti opet ne vidiš. Ne priznaš tvoj zločin. Trudiš se iz petnjih žila da dokažeš da genocid nije genocid. Ne kaješ se, ne izvinjavaš se. Ne tražiš oprost od mene. Računaš na merhamet moje duše da ti oprostim bez tvog priznanja, bez tvog pokajanja, bez tvog obećanja da me više nikad nećeš progoniti, ubijati, klati, silovati i negirati moj jezik, moju naciju, moju vjeru, moju kulturu, moju državu, moju čast i slobodu…
Ne možeš ni zamisliti koliko sam noći ne prespavao i koliko sam dana ne ostvario razmišljajući kako da moja duša dotakne zehru dobra u tvojoj duši. Računao sam na tvoju savjest da mi pomogne. Vjerovao sam i još uvijek vjerujem da me tvoja savjest neće izdati. Sputavaš je, ali ne uspjevaš da je potpuno umrtviš. Živa je tvoja savjest. I budna. To najbolje osjeti moja duša kad ti jezik istinu progovori. To kratko traje, ali svaki put moja duša to osjeti. Osjeti moja duša svaki trun dobra. Makar i zakratko. Svaki trun dobra kratko traje, ali se dugo pamti. Svaki trun zla dugo traje, ali se brzo zaboravlja. Svaka zraka tvoje odgovorne savjesti je svjetlo nade za sve koji vjerujemo da ima mjesta za sve nas pod bosanskim suncem, koje izlazi na istoku i zalazi na zapadu. I tako svaki dan. I tako svaku noć majka sanja svoga sina. I pita se kad li če joj doć… sin kojeg su joj odveli u ponoć… majka čeka da progovori tvoja savjest… nemoj da je uspaljuješ… neka bude budna… i odgovorna… tvoja i moja… savjest…
3.00 avg. rating (69% score) - 2 votes