KAKO SE BAREM BOGA NE BOJE, KAD IH NARODA NIJE STID?

0
815

100_Muhamed_Mahmutovic_1994Autor: Muhamed Mahmutović
Prema svim ozbiljnim analizama milorad dodik (moram staviti mala slova) mora ubrzo otići, imam informacije da to Amerikanci traže, a tad se zna. Mnoge će to obradovati, kao i mene, iako je taj dodik za nas učinio mnogo dobra! On nas je svojom otvorenom mržnjom podsjećao na najgore trenutke u našoj historiji i držao sve ove godine budnima.

Kad ode on, ništa se promjeniti neće na bolje za nas, jer nije u pitanju on, već strategija srpske politike u odnosu na nas. Mene je čak strah da dođe neko namazaniji, poput onoga Borisa Tadića, jer mi smo svjetski prvaci u zaboravljanju. Da je dosad umjesto dodika bio ko takav, mislim da bi nas polovina već govorila “meni je lakše sa njima nego sa našima”.

Ovako ponekad razmišljam naglas na fejsbuku, pa me onda razmišljanja odvedu u više pravaca, možda i zato što se tu naleti najviše na vijesti vezane za budućnost Bosne i Hercegovine, a ni ostatku svijeta se, prema naslovima, ne piše mnogo bolje.

Predsjednik Svjetskog bošnjakog kongresa (SBK) dr. Mustafa Cerić je u svoju prvu zvaničnu posjetu, sa nekoliko bliskih saradnika, krenuo prema jugu gdje je i bilo najpotrebnije da ode. Tekstovi i slike sa tribina koje su održane u Skoplju, Prizrenu, Beranama…obilaze svijet i ko zna kad će se prestati dijeliti na društvenim mrežama, jer su nešto najljepše što se Bošnjacima dolje moglo desiti nakon dugo godina. I ja sam jako emotivno doživio susret predsjednika SBK-a sa Bošnjacima koji su dosad bili prepušteni samima sebi, a od predstavnika vlasti matične domovine potpuno zaboravljeni.

On je pored toga što je ohrabrio ove Bošnjake rasute po Balkanu da se sad o njima ima ko brinuti, prenio njihovim komšijama jako lijepe poruke mira, pogotovo Albancima sa kojima nas najviše vežu zajednički ilirski korijeni. Kad sam od dr. Cerića čuo ove riječi srce mi je bilo k'o lubenica:
– “Predlažem da se u najkraćem vremenskom periodu potpiše memorandum razumijevanja između Svejtskog bošnjačkog kongresa i Vlade Republike Kosova. Svjetski bošnjački kongres priznaje Republiku Kosovo i gdje god budem mogao, u svojstvu predsjednika SBK-a, daću svoj glas, posebno muslimanskom svijetu naglasiti da trebaju priznati Kosovo kao Republiku“.

Zaista je bilo krajnje vrijeme da ovo neko kaže i Bošnjacima i Albancima na Kosovu, kako bi znali da većina Bošnjaka u BiH i dijaspori suosjeća sa sunarodnjacima koji su suočeni sa problemom ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, kao i sa Albancima koji sa pravom od BiH očekuju priznanje nezavisne Republike Kosovo.

Na momente su mi prelijep osjećaj kvarile misli na one što su kukuom i motikom skočili na osnivanje SBK-a (Hajdarević, Kazaz, Lavić, Filandra, Mujki…), a koji su svoje teze branili time da BiH ima svoje “institucije”. Moram ovo institucije staviti pod navodnike jer je zaista smješno što to govore, kad se zna da nemamo ni prvo slovo od toga. Zašto neko od njih nije barem nekada u tim medijima, koji im daju neograničen prostor, rekao da su Bošnjaci sa Kosova najobespravljeniji narod u Evropi, a da ni Albanci nisu u daleko boljem položaju iako imaju vlastitu državu? Zašto neki od njih ne bi kao političar koji živi sa budžeta države BiH, a kojeg opet najviše pune Bošnjaci, iza neke političke govornice tražio priznanje Republike Kosovo, čime bi se tamo automatski stanje Bošnjaka popravilo. Nameće se čovjeku bezbroj pitanja, a posebno mjesto zaslužuje pasivan odnos naših diplomata i vanjske politike BiH, čak i kad po nacionalnom ključu imamo šefa diplomatije “Bošnjaka” Zlatka Lagumdžiju. Zašto li se po pitanju Marša na Drini u zgradi UN nije oglasio barem preko svog portparola Hadžema Hajdarevića? Nedavno je dr. Cerić uputio u ime SBK pismo našoj ambasadorki pri UN-a Mirsadi Čolaković u kojoj od nje traži da kod nadležnih organa Svjetske organizacije u New Yorku pokrene proceduru za donošenje Rezolucije UN-a kojom bi se 11. juli proglasio danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Sve to, kako navodi predsjednik SBK, poput 27. januara koji je proglašen danom žalosti i sjećanja na žrtve holokausta.

Mi smo puno pisali o tome kako je svojevremeno ambasador BiH u UN-u u New Yorku, Miloš Prica, bez suglasnosti MVP BiH pisao glavnom tajniku UN-a čak i to da se UN založi za smanjenje zatvorske kazne osudjenoj za ratne zločine Biljani Plavšić. U pismu od 6. septembra 2006. od tada ministra vanjskih poslova Švedske Jana Eliassona, ambasador BiH Prica – zatražio je “bolje uslove” za Plavšićevu.

Zašto Bošnjaci nemaju u diplomatiji nikoga ko njih predstavlja. Sjećam se ambasadorice u Švedskoj (koja je bila uzgred rečeno stomatolog po zanimanju) Medihe Filipović, kad sam joj kao novinar postavio pitanje u vezi Bošnjaka na azilu u Švedskoj, koja mi je rekla da bi im rado pomogla, ali da se boji reakcije šefa tadašnje diplomatije Mladena Ivanića.

Srpski diplomati dakle sasvim otovoreno brane svoje zločince, a naši ne smiju braniti žrtve. Kako se barem Boga ne boje, kad ih naroda nije stid? Sram ih bilo i neka im je haram svaki dolar plate koji za to primaju!
(bosnjaci.net)

5.00 avg. rating (97% score) - 3 votes