KRST NA ZLATIŠTU- BITKA ZA INTERPRETACIJU

0
668

images (1)Piše: Elmedina Muftić

Akademik Abdulah Sidran u “Centralnom Dnevniku” FACE TV prije dan-dva je izrekao misao koju bi svaki Bošnjak trebao dobro uapmtiti: “Rat 92-95. u nas u Bosni nije imao svog pobjednika, danas ovih godinu, dvije, tri, pet, događa se rat za interpretaciju onoga što se zbivalo 92-95., čija interpretacija danas pobijedi, taj će naknadno postati pobjednik onoga rata 92-95. i njegova laž će postati istina.”

Građani Sarajeva su postali svjedokom ove Sidranove tvrdnje kad je u nedjelju ujutro iznad Sarajeva, na Zlatištu, mjestu sa kojeg su četnici tri pune godine sijali smrt po Sarajevu, osvanuo krst kao simbol i spomenik za 6500 ubijenih Srba u Sarajevu. Paradoks. Spomenik postavljaju oni koji su ubijali. Krst koji bi trebao simbolizirati žrtvu i pozivati na mir, koristi se kao propagator mržnje i zločina. Žalosno je što Srbi sami svoje svetinje skrnave.
U genocidnom entitetu postaju svjesni svojih zločina, svoje genocidne politike, pa pokušavaju promijeniti interpretaciju onoga što se dešavalo u vremenu agresije. Krst na Zlatištu bi trebalo biti pravi alarm za buđenje uspavane bošnjačke elite, koja odavno ne brine ni o čemu nego sama o sebi. Da se upitamo:”Šta mi radimo da istinska interpretacija agresije na BiH ostane zapisana? Zašto nam se događaju ovakve stvari? Činimo li se u njihovim očima toliko slabim, da su se osmjelili da nam i na Zlatištu krst postave? Nije problem u krstu kao znamenju, nego u krstu kao simbolici. Da li smo mi Bošnjaci, toliko kičmu povili da nam ponovo na čast i dostojanstvo udaraju? Da li je do nas? Zapitajmo se. Do njih (Srba) sigurno nije. Oni su to što jesu. Zločinci bez presedana. Osobe zadojene mržnjom, ogrezle u krvi, odrasle na mitovima, hranjeni Njegoševim genocidnim stihovima. Oni su samo slika i prilika samih sebe.
Jasan dokaz da “vuk dlaku mijenja , al ćud nikada”, oni su to što jesu. Ali šta smo i ko smo mi? Šta nama znače naše žrtve? Šta nam znači period agresije 92-95. ? Zašto tako brzo padamo u zaborav? Zar smo postali u ovolikoj mjeri snishodljivi? Da li nam je dostojanstvo postalo teret? Šta je to ubilo onog ponosnog Bošnjaka koji je na stećku prikazan? Kako kazati dosta ovom stanju u koje smo zapali? Krst na Zlatištu je samo nastavak davno započete priče i pokušaja iskrivljenja istine (mada se istina ne može iskriviti), to je odgovor na našu nemoć koju smo pokazali u odnosu na crkvu u avliji nane Fate Orlović, koju smo onako “junački” ostavili da se sama bori, ovo nam je odgovor na našu inertnost prema pravima djece Konjević Polja, ovo nam je odgovor za našu šutnju i neodređenost spram gradnje crkve na Budaku odmah iznad Memorijalnog centra Potočari. Ovo nam je odgovor na naš kukavičluk, na naš izbor na šutnju. Odavno nam je jasno da se Bosna više ne brani na Drini, da je dušmanska čizma na kapiji Sarajeva, što su nam i pokazali ovim “znamenjem”.

na-zlatistu-podignut-spomenkrst
Do nas je. Do naše podaničke prirode, naše spremnosti da se šutnjom branimo i ako bi za istinu trebali vikati da se naš glas čuje do sedmog neba. Ovo je nama posljednja opomena. Posljednji išaret da ne možemo biti merhametli koliko dušman može biti surov.
Ovo je posljednji išaret da se oni ne šale i da mi Bošnjaci i kad spavamo trebamo jedno oko držat otvoreno. Ali mi, Bošnjaci spavamo čvrsto, (ne)svjesni opasnosti koja nam prijeti. Kao da nam jedanaest genocida ništa nije objasnilo, kao da je umjesto krvi bošnjačke Bosnom mlijeko teklo, kao da nikad Drina krvlju nije bila zamućena, kao da nam se nije dogodila Srebrenica, Višegrad, kao da jama Tomašica ne skriva kosti bošnjačke. Imamo li pravo na ovakav odnos? Ovo više ne pitam radi nas. Pitam zbog njih, koji su svoje živote dali za ovu zemlju. Pitam zbog 1600 ubijene djece Sarajeva, nad čijim se gradom uzdiže krst smrti, spomen njihovih dželata. Pitam zbog Kovača i šehidske krvi. Pitam zbog suza majčinskih i jecaja jetimskih.

hava-tatarevic-posljednji-put-sam-vidjela-sinove-kako-odlaze-niz-put-i-sad-cu-ih-vidjeti-na-dzenazi-_1399025066Pitam zbog prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Pitam zbog majke Have Tatarević, zbog Naze Begić, majki Srebrenice. Pitam zbog onih stratišta na kojima su ubijani Bošnjaci. Pitam zbog Koričanskih stijena, Omarske, Keraterma, Sušice, pitam zbog krvave Drine koja još uvijek u sebi krije tijela ubijenih Bošnjaka. Pitam zbog heroja ovoga rata. Pitam zbog 6066 mezarja u Potočarima. Pitam zbog hiljade njih čije kosti još nisu pronađene. Pitam, zbog Srebrenice, Prijedora, Vlasenice, Višegrada. Pitam jer ne znam kako da objasnim sebi. A tako želim da znam odgovor.
Zar smo smjeli Vučića u džamiju uvesti i to mu dozvoliti da krvavom čizmom po našim ćilimima gazi? Zar nije dosta tog poniženja koje sami sebi priskrbljujemo? Zašto od svojih heroja pravimo “zločince”, dok oni od svojih zločinaca prave “heroje”?
Zbog čega sami doprinosimo pokušaju da se izjednači žrtva i agresor? Puno toga je do nas. Krst na Zlatištu je naših ruku djelo. Djelo naše nesposobnosti, zaborava, sluganstva, snishodljivosti. Djelo materijaliziranih duša. Bošnjaku je dozvoljeno biti ponizan, ali mu je haram biti ponižen. Bošnjaci danas nisu ponizni, Bošnjaci su danas poniženi.
Ako dobiju bitku za interpretaciju agresije na BiH, onda smo mi, Bošnjaci izgubili rat.

1.00 avg. rating (54% score) - 1 vote