MEĐUNARODNI HAŠKI SUD – DAN POSLIJE?

0
526

ceric sbkKomentar dana povodom zatvaranja Haškog tribunala

Autor: Reisu-l-ulema emeritus dr. Mustafa Cerić, predsjednik

MEĐUNARODNI HAŠKI SUD – DAN POSLIJE?

Danas je 31. decembar, 2017. godine po Mīladu, tj., po rođenju Isa sina Merjeminog ili Isusa sina Marijinog. Danas je zadnji dan solarne godine. Sutra je, ako Bog da, prvi dan nove 2018. godine po Mīladu. Večeras na pola noći (12.00) završava se stara i nastaje Nova godina po Mīladu. To se uzima kao razlog da se ova prelomna noć u računanju vremena dočekuje svećano ili ludo (“luda noć”). No, ne postoje lude noći. Postoje samo ludi i neludi ljudi u određenim noćima… i danima, naravno.

Za nas u Bosni ovaj dan i ova noć imaju posebnu važnost i poseban značaj. Važnost je u zvaničnom zatvaranju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a značaj je u punopravnim presudama haškog suda za zločin Genocida protiv našeg naroda u i oko Srebrenice te punopravna presuda za Udruženi zločinački poduhvat (UZP), kojim se dokazuje da su Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na nezavisnu i suverenu bosansku državu.

Održana je ceremonija ztavranja haškog suda, kojoj su prisustvovali generalni sekretar Ujedinjenih Nacija (UN) Antonio Guterres i nizozemski kralj Willem-Alexander. Dakako, osnivač UN i domaćin haškog suda su najpozvaniji da zvanično objave da se Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) definitivno zatvara 31. 12. 2017. god. te da je osnovan specijalni organ UN-a, koji će nastaviti posao haškog suda kako bi se održao kontinuitet međunarodniog krivičnog suda. Mnogo je rečeno i napisano komentara o radu i neradu, o uspjesima i neuspjesima haškog suda. I mnogo će se o tome još govoriti i pisati na svjetskim fakultetima za međunarodno pravo. Čekao sam da čujem neke od tih komentara da bih se i samo oglasio o tome. Jer, osjećam da imam obavezu i pravo da kažem moje mišljenje o radu haškog suda zato što sam svjedočio njegovom osnivanju, intezivno pratio njegov rad i posredno sudjelovao u tom radu za vrijeme mog mandata reisu-l-uleme i vrhovnog muftije u Bošnjka od 1993 do 2012. god.

Odmah da kažem, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Hagu je najvažnija i najznačajnija stvar koja se ikad dogodila Bosni i Bošnjacima/Bosancima. U Hagu je ispričana najuvjerljivija i najopširnija priča o Bosni i Bošnjacima/Bosancima, priča koju sami Bošnjaci/Bosanci ili nisu znali ili nisu smjeli pričati ni sebi ni drugima. Ta činjenica sama po sebi je povijesna i neizbrisiva za sva vremena.Iskreno se nadam da će bosanska država te ova i buduće generacije Bošnjaka/Bosanaca imati volje, strpljenja i znanja da isčitaju sve što je u Hagu zapisano o njima i o njihovim komšijama/susjedima.

Nije bilo ni očekivati od onih kojima je presuđeno za zločin Genocida i UZP-e da budu objektivni u ocjeni haškog suda, jer su osuđeni, ali sam ipak očekivao od duhovnih autoriteta da budu makar suzdržani ako već ne mogu biti objektivni u ocjeni haškog suda, koji je, zasigurno, bio pravo mjesto da se ustanovi istina, donese prvada, ustanovi mir i potakne pomirenje među ljudima i narodima u našoj zemlji.

Nažlost, izjava pravoslavnog patrijarha Irineja da su presude haškog suda “delo đavla”, gdje su “samo Srbi krivi za sve, a svi drugi su nevini”, odnosno da je haški sud bio antisrpski, kao i zjava katoličkog kardinala Puljića da je haški sud politički, te da je ”stigmatizirao jedan narod”, odnosno da je haški sud bio antihrvatski – uveliko su me razočarale ne samo zato što ni jedna ni druga izjava nema ni truna poštovanja i susosjećanja prema bosanskimžrtvama Genocida, već zato što ovikvim izjavama duhovni autoriteti uporno nameću kolektivnu krivnja cijelom svom narodu (srpskom i hrvatskom) umjesto da oslobode svoj narod kolektivne krivnje na način da jasno kažu svom puku/stadu da je kazna za zločin individulana, ali i da nama olakšaju da ne upadamo u zamku da gledamo na kolektivnu, već na individualnu odgovornosti za zločin Genocida i UZP-e. Znam da nije lahko priznati svoj grijeh (“moj grijeh”), ali znam isto tako da nema drugog puta već da svako počne od samoga sebe radi opće duhovne i moralne obnove našeg društava, radi opće katarze, koja je neminovna za sve nas kad-tad.

Baš zbog tih i takvih komentara mojih vjerskih kolega, jer sam donedavno bio u poziciji oficijelnog duhovnog glasa mog naroda, kao što su oni još uvijek, imam potrebu da se zahvalim i pohvalim sve koji su vrijedno radili na prikupljanju podataka i dokaza o zločinu Genocida i UZP-a protiv bosanske države i bošnjačkpg/bosanskog naroda. Prije svih želim izraziti moje suosjećanje sa žrtvama Genocida i UZP-a, posebno onima koji su danima, mjesecima i godinama nebrojeno puta svjedočili, prolazeći kroz agoniju sjećanja na nečuveni i neviđeni zličlin nad njihovim najmilijima. Dakako, našu zahvalnost zaslužuju svi koji su na bilo koji načim svojim upornim radom pridonijeli da haški sud ustanovi istinu i donese makar minimum pravde za sve nas. Bio sam, zaista, zadovoljan kad sam slušao i čitao izjave bivših i sadašnjih glavnih tužitelja i sudija haškog suda, koje su nas podsjetile šta je to urađeno u Hagu za istinu i pravdu svih koji vjerujue u istinu, pravdu mir i pomirenje u našoj zemlji. Otuda je i ovo moje osobno i javno priznanje prije svih žrtvama za neumornu borbu za istinu i pravdu, te svima onima koji su vjerovali da je istina ustanovljiva i pravda da je ostvarljiva ma koliko bila nesavršena i nedovršena.

Stoga, u duhu moje duhovne i moralne odgovornosti pred Bogom i narodom za vrijeme mog mandata reisu-l-uleme u Bošnjaka, što je najduži period rada haškog suda, imam potrebu da kažem mom narodu da, unatoč svim izazovima, unatoč svim našim unutarnjim slabostima, unatoč svim vanjskim pritiscima, unatoč svim našim nesnalaženjima, unatoč svim neprimjerenim izjavama političara i duhovnjaka, mi danas s ponosom možemo reći da smo moralni pobjednici činjenicom da smo odbranili bosansku državu i da smo opstali kao narod, kojeg danas cijeli svijet priznaje i cijeni.

Stoga, čestitam mojoj državi i mom narodu što je po prvi put u povijesti na najbolji način dokumentirao Genocid i dokazao UZP-e i, na taj način, pomogao haškom sudu da u toku proteklih 24 godine ustanovi istinu i donese pravdu kao izvjesnu zadovoljštinu žrtvama makar što je to bila nepotpuna i nedovršena zadovoljština. Naravno, naša borba se nastavlja za bolju i snažniju bosansku državu i za sigurniji i sretniji život bošnjačkog/bosanskog naroda, ako Bog da. Mi nikad ne smijemo zaboraviti žrtvu bosanskog šehida, zahvaljujući kojoj mi danas imamo slobodu. Neka im Bog Svevišnji podari Džennet a nama pamet i sabur. Amin!

POSTSCRIPTUM

Moju posebnu zahvalnost i priznanje dugujem našem bosanskom državnom oficiru za vezu u Hagu Amiru Ahmiću i njegovim suradnicima. Amir Ahmić je lijep primjer savjesnog i odgovornog radnika za bosansku državu i bošnjački/bosanski narod. Želim da ovo moje svjedočenje o Amiru Ahmiću ostane zapisano, kao svjedočenje reisu-l-uleme i vrhovnog muftije u Bošnjaka (1993-2012), kao pouka i poruka za buduće generacije kako treba raditi za državu i naciju.

Amire, hvala ti velika!

Allah te nagradio!

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes