Mustafa Cerić – Komentar dana: APEL ZA MIR U MESOPOTAMIJI, LEVANTU I HIDŽAZU

0
42

I tamam kad smo se ponadali da je govor američkog predsjednika Baraka Obame u Ankari iz aprila 2009. a potom i u Kairu iz juna iste godine, relaksirao odnose između Amerike i muslimanskog svijeta nakon 11. septembra 2011. godine; i tamam kad se bila otvorila diplomatska komunikacia između Rijada i Teherana u vrijeme iranskog predsjednika Ali Akbara Hašemija Rafsandžanija (1989–97) i Muhammeda Khatemija (1997–2005); i tamam kad je saudijski kralj Abdullah primio iranskog predsjednika Ahmedinedžada u Rijadu 2012. godine s izrazima dobre volje za dobre odnose s Iranom; i tamam kad je Iran potpisao nuklearni sporazum 2015. godine sa šest velikih sila, na čelu sa Sjedinejim Areričkim Državama, dolazi do teških kriza u odnosima između Teherana i Rijada zbog Bahreina, Sirije i Jemena, a onda i sa Amerikom.

U međuvremenu je američki predsjednik Barak Obama završio svoj predsjednički mandat i umjesto njega došao je predsjednik Donald Trump, koji je u maju 2018. godine jednostrano poništio ugovor sa Iranom i najavio Iranu najveće sankcija ikad ikome dosada. To obećanje američkog predsjednika Trumpa upravo danas stupa na snagu: sankcioniraju se 50 iranskih banaka i podružnica, više od 200 osoba i plovila u iranskom pomorskom transportu, uključujući i “Iran Air” te više od 65 iranskih aviona.

Brutalne američke sankcije Iranu (Pompej), kao ni dosada, neće doprinjeti raspletanju bliskoistočnog čvora. Naprotiv, zamršeni čvor će biti još tvrđi. Neće zbog toga ni arapske države u okruženju naći svoj mir i sigurnost. Svi će biti u nemiru i nesigurnosti više nego do sada. Šta je, onda, pravo rješenje? Pravo rješenje je da se sve zemlje u okruženju okrenu dijalogu radi izgradnje međusobnog povjerenja te da shvate da im niko neće i ne može donijeti ni mir ni sigurnost osim oni sami sebi radi sebe. Na to ih poziva časna vjera, na to ih podsjeća osvjedoćena tradicija i tome ih uči proživljeno povijesno iskustvo, posebno ono iz Andaluzije, gdje su muslimani nestali nakon osam stoljeća zato što su se međusobno svađali oko onoga što su na kraju izgubili zato što su sklapali saveze sa drugima protiv svojih u vlastitoj kući.

Žalosno je, ali mora se reći da slika koja nam se danas prikazuje u Mesopotamiji, Levantu i Hidžazu slična je tragičnoj slici Mulūk al-Ṭawāʾif (“kraljevi sekti”) iz Andaluzije. Iscrpljivanje u međusobnim sukobima ubija moralnu snagu ummeta, osiromašuje duhovnu volju ummeta i sakati fizičku sposobnost ummeta za život. To su shvatile dvije zavađene Koreje pa su se bez posrednika okrenule dijalogu radi mira i sigurnosti u vlastitoj kući; to su shvatile Grčka i Makedonija pa su bez posrednika odustale od svađe oko imena radi boljeg sutra za sve; to su shvatile Eritreja i Etiopija pa su nakon dvadeset godina od međusobnog krvavog rata sjele za stol bez posrednika i sklopile mir i sigurnost sami radi sebe.

Zašto to isto ne urade zavađena braća u Siriji i Jemenu? Zašto ne sjednu za stol bez posrednika i spase sebe i svoju djecu od gladi i krvi? I spase sve nas od duševnog bola dok gledamo izgladnjelu sirijsku i jemensku djecu? Zar ima išta jače od islama da ih spoji u duši i srcu? Zar nisu shvatili nakon svega da im niko neće i ne može pomoći osim dragog Allaha i njih samih sebi radi sebe?

Zašto to isto ne bi uradili Teheran i Rijad, kao dvije Koreje, kao Grčka i Makedonija, kao Eritreja i Etiopija? Zar Perzija nije kolijevka ljudske civilizacije, koja se podizala na miru i ljubavi najvećih perzijskih pjesnika? Zar Mekka i Medina nisu u Hidžazu, gdje se rodio najsvjetliji i najmiliji ljudski duh, Ebu Qasim Muhammed bin Abdullah, neka je Allahov selam i blagoslov na njega? Zar islam nije ujedinio u Medini dva krvavo zavađena plemena Ews i Hazredž? Zar, za ime Boga i Njegovog Poslanika Muhammed, a.s., treba neko drugi da miri muslimane, kojima je na jeziku i u srcu “lā ilāhe illellah”? Zar su muslimani, koji tawafe oko Kabe i padaju na sedždu u haremu časne Mekke i svijetle Medine dotle došli da se gledaju preko nišana puške? Zar im islam ništa ne znači u njihovim međusobnim odnosima? Šta će biti ako nestane nafte zato što nestaje vjere, ljubavi i morala u ljudskim srcima? Šta će biti ako nafta zbog rata plane i nestane u pepelu?

Danas mi je tužan dana, jer vidim loš znak koji upučuje da se stanje u Mesopotamiji, Levantu i Hidžazu ne popravlja već sve više pogoršava. Možda se večeras razgali od mogućeg znaka na današnjim izborima u Americi.

Allahu Milostivi, omili muslimanima međusobnu ljubav, mir i sigurnost u Mesopotamiji, Levantu, Hidžazu i u cijelom svijetu!
Amin!

 

Informativna služba

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes