O bošnjačkoj eliti XVIII stoljeća

0
1246

ibn_sina1Autor: prof.dr. Enes Pelidija

Karlovački mirovni ugovor (1699.) donio je brojne promjene na prostorima evropskog dijela Osmanskog carstva. One su se manifestirale u velikim teritorijalnim gubicima, te različitim državnim i društvenim sferama života. Posebno se to osjećalo u pograničnim mjestima. Umjesto dotadašnjih vojnih planova o teritorijalnom širenju Carstva na prostorima zemalja srednje Evrope, nove okolnosti tjerale su osmanske vlasti da iz ofanzivnog pređu u defanzivni položaj. Ovakva promjena stanja imala je direktnog uticaja i na Bosanski ejalet.

Odlukama mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima, Bosanski ejalet je ostao bez teritorija na prostorima Like, Korduna i Dalmacije. Iako se u XVII stoljeću ova osmanska pokrajina graničila jednim dijelom sa teritorijama Habzburške monarhije i Mletačke republike, ta granična linija je od 1699. godine znatno proširena[1].

Drugi važan element koji je uticao na cjelokupno stanje Bosanskog ejaleta prvih decenija XVIII stoljeća bio je dolazak relativno velikog broja muslimanskog stanovništva sa prostora koji su pripali članicama Svete lige (Habzburškaoj monarhiji i Mletačkoj republici).

Po nekim procjenama bilo je oko 130 000 izbjeglica sa prostora Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije.[2]

U promjeni odnosa političkih i vojnih snaga na terenu, ovo je bio još jedan od dodatnih elemenata i na jačanju svijesti domaćeg stanovništva, prije svega islamske vjere. Bosanski ejalet u narednim decenijama XVIII stoljeća ne čeka pomoć iz Istanbula. On samo preduzma određene odbrambene mjere u cilju uspješnijeg suprotstavljanja napadima oružanih snaga susjednih država. Bošnjaci su već tada osjećali potrebu da se na vrijeme pripreme i oslone na vlastite snage. U tome im je dobra pouka bio Bečki rat (1683 – 1699.), gdje su svi oni koji su očekivali pomoć centralne osmanske vlade u dobroj mjeri bili uskraćeni za traženu pomoć. Zato su već prvih godina XVIII stoljeća započeli obnavljanje brojnih starih fortifikacionih objekata, te gradnju novih duž pograničnih mjesta. U narednim decenijama vojno se osposobljavaju i u unutrašnjosti Bosanskog ejaleta.[3]

Uporedo sa tim došlo je i do osnivanja novih kapetanija. Poslije Karlovačkog mira u Bosni je preostalo 12 kapetanija. Međutim, u XVIII stoljeću osnovano je novih 28. Od toga je samo između 1699. i 1718. godine formirano 13 i to skoro u cijelosti duž pograničnih mjesta. Sjedišta novoformiranih kapetanija bila su: Onogošt, Klobuk, Stolac, Počitelj, Mostar, Ljubuški, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Kobaš, Bosanski brod i Vranduk.

Godine 1711. ukinuta je roška, a u austrijsko – osmanskom ratu 1716 – 1718. godine i brodska kapetanija. Tako su poslije Požarevačkog mira (1718.) u Bosni preostale 23 kapetanije.

No, u narednom periodu dolazi do formiranja novih 11 kapetanija sa sjedištem u: Glamoču, Kupresu, Džiski Sani (Sanski Most), Doboju, Tešnju, Gradačcu, Tuzli, Zvorniku, Novom Pazaru, Ključu kod Gacka i Kolašinu.

Do sredine XVIII stoljeća, pored postojećih, formirane su još četiri kapetanije: u Prijedoru, Petrovcu, Maglaju i Tari. [4]

Iz navedenog se vidi da je cio prostor Bosanskog ejaleta bio prekriven kapetanijama koje su sa postojećim vojnim utvrđenjima predstavljale odbrambenu kičmu Bosne. No, sami za sebe, vojni objekti ne bi imali toliki značaj da se na njihovom čelu nisu nalazili pojedinci i cijele porodice koje su predstavljale elitni dio bošnjačkog društva.

Među poznatijim kapetanskim porodicama bili su: Ahmedbegovići, Akbabići, Arnautovići (kasnije poznatiji po prezimenu Krupići), Begovići, Beširevići, Cerići, Čekići, Čirići, Ferhadpašići – Sokolovići, Fidahići, Firdusi, Gradaščevići, Hadžialići, Ibrahimpašići, Jakirlići, Kapetanovići, Kulenovići, Kulinovići, Ljubunčići, Mušovići, Osmanpašići, Pašići, Resulbegovići, Rizvanbegovići, Šarići, Tasovac, Uzeirbegovići i Vučijakovići.[5]

Naročito su značajnu ulogu imale pojedine ličnosti iz ovih porodica. Među takvima su: Ali – beg Cerić koji je 1717 . godine uspješno odbranio Bosanski Novi, kojeg je sa većim vojnim snagama napao grof Ivan Drašković. [6]

U prvim decenijama XVIII stoljeća posebno je bio cijenjen i poznat Osman-beg Beširević. On je od 1690. do 1727. godine bio na položaju ostrožačkog kapetana. U tom periodu je uspješno organizirao odbranu i u dva rata (bečkom 1683-1699. i onom 1714-1718.) odbranio povjerenu mu kapetaniju od brojnih napada austrijske i mletačke vojske. Njegova kapetanija obuhvatala je: Ostrožac, Bilu Stinu, Cazin, Štulić, Pećigrad, Veliku i Malu Kladušu, Podzvizd, Furjan, Drežnik, Cetin i Sv. Juraj.[7]

Istovremeno je u drugom kraju Bosanskog ejaleta na prostoru Hercegovačkog sandžaka sličnu ulogu i značaj imao njegov imenjak, trebinjski kapetan Osman-aga Resulbegović. On je od 1712. do 1728. godine bio najznačajnija ličnost ne samo povjerene mu kapetanije, nego i šireg dijela Hercegovačkog sandžaka. O tome nam govore brojni dokumenti iz Državnog arhiva u Dubrovniku, te neki do sada objavljeni radovi.[8] Za razliku od Osman-bega Beširevića, Osman-aga Resulbegović je pored podizanja novih i jačanja postojećih fortifikacionih objekata veliku pažnju posvećivao društvenom i privredenom razvoju ovoga kraja. [9] Zbog stečenih zasluga imenovan je u zvanje paše. No, zbog nekih nezakonitih odluka u vezi s trgovinom, vlada Dubrovačke republike optužila ga je Visokoj Porti. Zbog toga je bio smijenjen sa položaja. Naslijedio ga je najstariji sin Ibrahim, a zatim i unuk Sulejman. Tokom cijelog XVIII stoljeća njihovi nasljednici bili su na čelu trebinjske kapetanije.[10] Tako je u širem području porodica Resulbegović bila jedna od najuglednijih i najmoćnijih u ovom dijelu Hercegovine, a samim time i Bosanskog ejaleta.

Poznati ratnik koji je svoje vojničko znanje pokazao kako u odbrani Bosne tako i na drugim frontovima daleko od Bosanskog ejaleta bio je banjalučki kapetan Mehmed-beg Ferhadpašić-Sokolović. Dužnost kapetana banjalučke kapetanije obavljao je od 1708. do 1736. godine. U tom periodu uživao je veliki autoritet ne samo za vojna, nego i druga pitanja. Godine 1736. otišao je sa odredima sultanove vojske iz Bosanskog ejaleta da ratuje protiv Rusije.

Zajedno sa njim bile su i mnoge tadašnje ugledne ličnosti kao što su: kliški sandžak-beg Mehmed-beg Dugalić-Malkoč, Rustem-beg Šahinpašić, Avdi-beg i Husein-beg, unuci Mehmed-paše Korče, Zvorničanin Abdizaim-beg Džaferzaimbegović, tuzlanski kapetan Derviš-Hasan-beg Osmanbegović, ljubuški kapetan Ali-beg Hadžalić, te mnogi drugi. Njih je predvodio tadašnji hercegovački sandžak-beg Bećir-paša Čengić. U bici protiv ruske vojske kod Ozije (Očakova),* 14. jula 1737. godine zarobljen je i pogubljen sa mnogim istaknutim ličnostima.[11]

Po svom teritorijalnom opsegu, ali i geostrateškom značaju, jedna od najvećih i najznačajnijih kapetanija Bosanskog ejaleta bila je Stara Ostrovica. U XVIII stoljeću njeni kapetani bili su iz porodice Kulenović. Prvi poznati kapetan iz ove porodice bio je Salih-aga. Njegov ugled i uticaj bio je izuzetno veliki u prvim decenijama iza Karlovačkog mirovnog ugovora. On je u periodu između 1699. i 1722. godine obavljao dužnost ne samo ostrovičkog kapetana, nego i zadarskog emina (1707.).[12]

Upravo nam ovaj primjer govori da su kapetani obavljali ne samo vojničke nego i druge, vrlo često i značajne privredne poslove. Po naređenju bosanskog beglerbega Abdulah-paše Muhsin-zadea, zbog nekih ranijih propusta, 1722. godine pogubljen je zajedno sa bihaćkim kapetanom Mustafa-pašom. [13] Na položaju ostoržačkog kapetana naslijedio ga je sin Mahmud-beg. On će tu dužnost obavljati dobro i savjesno. U međuvremenu se pokazao kao sposoban vojni zapovjednik. To će posebno doći do izražaja u austrijsko-osmanskom ratu 1737-1739. godine. Te 1737. godine je od austrijske vojske uspješno odbranio Staru Ostrovicu. Zbog stečenih zasluga unaprijeđen je u čin paše . U tom zvanju učestvovao je i u ratu protiv Perzije.

U jednoj od brojnih bitaka protiv perzijske vojske poginuo je kod Hamadana 1744 . godine .[14] Salih-aga i sin mu Mahmut-paša Kulenović su u prvoj polovini XVIII stoljeća najviše doprinijeli izgradnji Džisri Kebira (Kulen Vakufa), Havale i palanke Čovka. Također su inicirali i brojne druge građevinske radove. To je doprinijelo proširenju i uvećanju Stare Ostrovice i Orašca. Njihov veliki doprinos bio je i u podizanju brojnih kuća, najviše u ruralnim područjima, te podizanju četiri džamije u Staroj Ostrovici, Džisri Kebiru, Havali i Oracu, koje su se prozvale imenom tadašnjeg sultana Ahmeda III.[15]

Među istaknutijim ličnostima i ujedno ostrožačkim kapetanima iz porodice Kulenović bio je Hadži Ibrahim-beg. On je dužnost ostrožačkog kapetana obavljao od 1783. do 1792. godine. U novom austrijsko-osmanskom ratu 1788-1791. godine uspješno je odbranio ovaj dio Krajine. Naslijedio ga je Mehmed-beg, u narodu poznatiji pod imenom Kulin-kapetan. On će kapetansku dužnost obavljati do 1806. godine.[16]

Ove ličnosti, koje su pripadale vodećim vojnim zapovjednicima ne samo Bosanske krajine nego i Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću, zaslužuju da se temeljitije istraže i da im se da ono mjesto koje im pripada u historiji ove zemlje. Među kapetanijama koje su osnovane poslije Karlovačkog mira (1699.) bila je i gradačačka. Interesantno je primijetiti da su dvojica njenih kapetana Mehmed i sin mu Osman bili na čelu ove kapetanije više od šest decenija. To znamo iz podatka da je Mehmed-kapetan obavljao dužnost gradačačkog kapetana u vremenskom periodu nešto prije 1749. do iza 1781. godine, te da je njegov nasljednik i sin Osman-kapetan ovu dužnost obavljao do 1812. godine.[17] Novija znanstvena istraživanja donekle korigiraju podatak o vremenu kapetovanja Mehmed-kapetana. Na nišanu ovoga kapetana vidi se da je živio do hidžretske 1169. (1755/56.) godine.

Po mišljenju dr. Husnije Kamberovića, od tada pa do iza 1781. godine vjerovatno je tu dužnost obavljala druga ličnost iz porodice Gradaščević, čije ime je do sada nepoznato.[18] U toku obavljanja kapetanske dužnosti, oni su dosta doprinijeli ne samo vojnom jačanju kapetanije, nego i privrednom razvoju cijelog ovoga kraja. U želji da se što više obradi plodno zemljište u slabo naseljenoj Posavini, ovi kapatani su sa strane dovodili radnu snagu na nenaseljena imanja. U tome je posebno veliki udio imao Osman-kapetan, otac vođe Pokreta za autonomiju Bosne, gradačačkog kapetana Husein-bega Gradaščevića. Vremenom su gradačački kapetani iz porodice Gradaščevića postali vlasnici velikog broja čiftluka i čiftlučkih kuća.[19] Položaj i bogatstvo učinili su ne samo kapetane nego i druge članove njihove porodice izuzetno moćnim i uticajnim kako na prostorima Posavine tako i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. To je posebno došlo do izražaja u drugoj polovini XVIII i prvim decenijama XIX stoljeća .[20]

Među značajnijim kapetanskim porodicama bili su i zvornički Fidahići. Oni su dali više ličnosti koje su obavljale ne samo kapetansku nego i druge dužnosti. Vjerovatno je najistaknutija ličnost ove porodice bio Mehmed. On je kao zvornički kapetan učestvovao u poznatom Banjalučkom boju (04. 08. 1737.) kao vojni zapovjednik. Zbog stečenih zasluga od sultana Mahmuda I (1730-1754.) dobio je zvanje gazije, a zatim je imenovan i na položaj zvorničkog sandžak-bega.[21] Veliki uticaj imali su i drugi zvornički kapetani iz porodice Fidahić-Abdullah i Mehmed II. Na čelu ove kapetanije bili su u drugoj polovini XVIII stoljeća. [22]

Među uvaženijim ličnostima Bosne XVIII stoljeća bili su i tuzlanski kapetani Derviš Hasan-beg, te njegovi sin i unuk, koji su bili i nasljednici na dužnosti tuzlanskog kapetana, Derviš Ahmed-beg i Sulejman-beg Osmanpašić. Po mišljenju Hamdije Kreševljakovića, bili su potomci bosanskog namjesnika Topal Osman-paše.[23] Tuzlanska kapetanija je u XVIII stoljeću ubrajana među značajnije i bogatije. I to je spomenutim ličnostima davalo još veći značaj i ugled u društvu vodećih ličnosti Bosne. Jedna od novoosnovanih kapetanija poslije Karlovačkog mira bila je i onogoštska. Nalazila se na prostoru današnjeg Nikšića i njegove okoline. U ovaj grad su se zadnje decenije XVII i prvih godina XVIII stoljeća naselile izbjeglice iz (Herceg) Novog, Risna i Tivta, koje je u Bečkom ratu (1683-1699.) zauzela mletačka vojska. Zajedno sa starosjediocima ovi novi naseljenici su za relativno kratko vrijeme uz pomoć države ovo mjesto pretvorili u veći društveni i privredni centar. Također su izgradili i tvrđavu. Sve je to doprinijelo da osmanske vlasti nešto prije 1703. godine donesu odluku o formiranju onogoštske kapetanije. Njeni prvi kapetani bili su, po predanju, neki Kumrija, odnosno, po drugoj verziji, Salih-beg Danović. Kada je u pohod na crnogorske nahije 1714. godine pošao bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić, u toku vojnih djelatnosti sa pobunjenim Crnogorcima istakali su se Mušovići. Zbog stečenih zasluga Numan-paša im je dao onogoštsku kapetaniju na upravu. To je u narednim godinama dovelo do otvorenog rata porodica Danović i Mušović. Na kraju su kao pobjednici izašli Mušovići. Najpoznatiji član ove porodice bio je Hamza-kapetan. Dužnost onogoštskog kapetana obavljao je između 1758. i 1775. godine. Njegovi nasljednici bili su Salih-aga i Bećir-kapetan.[24] Svi su uživali ugled velikih ratnika i pravednih ličnosti. Neki od njih, kao npr. Hamza-kapetan, spominju se i u Gorskom vijencu crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša.[25]

Zbog zasluga u odbrani granica Bosanskog ejaleta bili su poznati i cijenjeni i u drugim krajevima ove osmanske pokrajine . Sličan značaj i ugled imali su i klobučki kapetani iz porodice Akbabića. I oni su u Klobuk došli iz Risna. U XVIII stoljeću članovi ove porodice Murat, Selim, Alija i Sulejman bili su na položaju klobučkih kapetana.[26] Po svojoj dužnosti i ulozi u Bosanskom ejaletu ubrajaju se među ugledne i značajne ličnosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću. Na prostoru Hercegovačkog sandžaka oko 1705. godine osmanske vlasti su formirale i ključku kapetaniju. Njeni kapetani bili su iz porodice Tanović. Prvi koji se navodi kao kapetan ove kapetanije zvao se Omer, sin Alije. Iz natpisa na njegovom mezaru vidi se da je ovu dužnost obavljao između 1705. i 1730. godine.[27] Noviji arhivski podaci korigirali su ranije mišljenje da je ključka kapetanija osnovana oko 1740. godine.[28] U XVIII stoljeću kapetani iz ove porodice bili su i Abdul Baki-aga (u. 1749.), Mustafa I (u. 1761.), Ali-beg (u. 1778.) i Mustafa II (u. 1818.).[29] Svi oni sa drugim članovima porodice predstavljali su ugledne i uticajne ličnosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću.

Slično kao i prethodne, onogoštska, klobučka i ključka kapetanija, poslije 1699. godine u Hercegovačkom sandžaku osnovana je i vidoška kapetanija. Po dosadašnjim saznanjima, formirana je nešto prije 1705. godine. Ime je dobila ne po gradu Stocu, nego po srednjovjekovnoj vidoškoj tvrđavi koja se nalazi u blizini ovoga grada. U prvoj polovini XVIII stoljeća njeni kapetani su bili iz porodice Šarić. Najistaknutija ličnost iz ove porodice bio je Smail-kapetan. Na povjerenoj kapetanskoj dužnosti bio je od 1731. do 1761. godine. Prije njega kapetansku dužnost obavljali su: Ali-aga i Osman-aga.[30] Poznati članovi porodice Šarić iz ovoga vremena bili su i Smail-kapetanova braća Sulejman-beg i Jašar-beg. Oni su održavali poslovne odnose sa Dubrovačkom republikom. [31] U posljednjim godinama Smail-kapetanove uprave došlo je do otvorenog sukoba između njega i Mehmeda Zulfikara Rizvanbegovića oko kapetanskog položaja. Po mišljenj Hamdije Kreševljakovića, Zulfikar-beg Rizvanbegović bio je na pložaju vidoškog (stolačkog) kapetana od 1761. do smrti 1802. godine.[32]

Međutim, dr Hamdija Kapidžić je na osnovu dubrovačke arhivske građe utvrdio da je prvi vidoški kapetan iz porodice Rizvanbegovića obavljao tu dužnost u drugoj polovini XVIII stoljeća do 1802. godine, ali ne precizira vrijeme kada je počeo upravljati ovom kapetanijom.[33] Savremenici su ga opisali da je bio «ozbiljan, staložen i tolerantan čovjek«.[34] Njegov ugled bio je uvećan ne samo porodičnim bogatstvom i kapetanskim položajem nego i ženidbenom vezom sa kćerkama Omer – bega Babića. Iz prvog braka su mu sinovi: Mustaj-beg i Hadži Mehmed-beg (Hadžun), a Omer-beg, Ali-aga, Halil-aga i Derviš-beg iz drugog braka.[35]

Poslije 1699. godine osnovana je i mostarska kapetanija. Po mišljenju akademika Hamdije Kreševljakovića, to je moglo biti između 1700. i 1706. godine. Njen prvi poznati kapetan bio je Ahmed-aga Vučjaković.[36] Tokom XVIII stoljeća, uz manje prekide uzurpatora, kapetansku dužnost su obavljali Ahmed-agini nasljednici: Mehmed-beg, Zejnul-Abidin i Mehmed II.[37] Tako je porodica Vučjakovića zadržala svoju moć i ugled koji je imala i u prethodnim stoljećima. U želji da im pogranična mjesta vojnički budu što organiziranija, Osmanlije su poslije 1699. godine formirale i počiteljsku kapetaniju. Njen prvi poznati kapetan bio je Jusuf-aga Tasovac. On je uživao izuzetan ugled kako okolnih kapetana tako i Dubrovčana. Na položaju počiteljskog kapetana bio je do smrti 1741. godine. Njegovi nasljednici bili su: Ibrahim-aga, Omer-kapetan, njegov sin Ibrahim i Smail-kapetan, koji je poznatiji pod imenom Gavran-kapetan.[38] Svi su oni, kao i kapetani iz drugih porodica, imali velika ovlaštenja vezana za mnoga lokalna pitanja, ali su uvijek sve značajnije odluke morali uskladiti sa interesima Visoke Porte u Istanbulu. To se vidi i na primjeru kada osmanska vojska 1716. godine od Mlečana osvaja Gabelu. U želji da preduhitre iznenađenje i što prije ovu tvrđavu učine sigurnom, sredinom aprila 1715. godine u Gabeli borave trojica kapetana: vidoški (stolački) Ahmed Šarić, mostarski – Ahmed-aga Vučjaković i počiteljski Jusuf-aga Tasovac.[39]

Interesantno je primijetiti da se sve trojica spomenutih kapetana u ovo vrijeme oslovljavaju kao age, a ne begovi. Tako je bilo i sa još nekim kapetanima u drugim sandžacima Bosanskog ejaleta. Neke od navedenih ličnosti susrećemo i u Boju kod Banje Luke. Među njima bili su sljedeći kapetani: novski – Džafer-beg Cerić, krupski – Omer-beg Arnautović, bihaćki i «zapovjednik sve bihaćke krajine« – Derviš-beg Ahmedbegović, ostrožački – Ibšir-kapetan Beširević, livanjski – Hasan-beg Ljubunčić, trebinjski – Ibrahim-beg Resulbegović, jajački -Mahmud-beg, kobaški – Mustafa, tešanjski – Hadži Hasan, kazarački – Murat, novopazarski – Jahja, ostrovički – Salih-aga Kulenović, gradačački – Muhamed-kapetan Ćoso, zvornički – Mehmed-beg Fidahić, klobučki – Murat-kapetan Akbabić, ključki – Abdulbaki-aga Tanović, kolašinski – Ibrahim-aga, vidoški (stolački) Smail-kapetan Šarić, mostarski – Mehmed-beg Vučjaković, počiteljski – Jusuf-aga Tasovac, ljubuški – Ali-aga Hadžialić i duvanjski – Ibrahim Hasan.[40] Navedeni kapetani su predstavljali najveći dio vodećih vojnih ličnosti Bosanskog ejaleta iz prve polovine XVIII stoljeća. Zahvaljujući njima ova pogranična osmanska pokrajina u evropskom dijelu Carstva uspjela se odbraniti u ratovima 1714-1718. i 1737-1739. godine. Vojni uspjesi uvećali su njihov ugled i slavu ne samo u Bosni nego i drugim ejaletima osmanske države.

Najveći dio spomenutih ličnosti bili su potomci uglednijih begovskih porodica. Njihovi preci su u prethodnim stoljećima na bojnom polju stekli ugled i bogatstvo. Dolaskom Osmanlija na ove prostore, izuzev jednog manjeg broja, skoro sve druge porodice srednjovjekovnog bosanskog plemstva su uništene.[41] Po nekim mišljenjima, na prostorima današnje istočne Bosne i Hercegovine ostali su od srednjovjekovnog bosanskog plemstva potomci Brankovića, Kovačevića, Todorovića, Sijerčića, Ljubovića i Opukovića. Neki članovi ovih porodica su davali alajbegove, paše i vezire. Za poslove koje su obavljali od države su na uživanje dobivali velike ziamete. Kao takve, od početka do kraja osmanske vladavine, ubrajane su u najuglednije i najznačajnije bošnjačke begovske porodice.[42] Zato je njihov ugled bio veliki i u XVIII stoljeću.

Međutim, najveći dio porodica slavu i ugled stekle su od uspostavljanja sultanove vlasti do kraja XVI stoljeća, kada je formiran bosanski begovat, i spahije.[43] «Plemićki naslov beg pripadao je samo predstavnicima vojnog reda.«[44] U Bosni je još od prvih decenija XVI stoljeća prihvaćeno prešutno pravilo da sinovi ili muški članovi istaknutijih spahijskih porodica nasljeđuje timare i ziamete umrlih ili poginulih spahija. U historiji je to poznato pod imenom odžakluk timari. Ta praksa je i ozvaničena poslije poraza u bici kod Siska 22. juna 1593. godine. Tada je na bojnom polju život izgubilo oko 7 000 bosanskih spahija, zajedno sa tadašnjim beglerbegom Hasan-pašom Predojevićem.[45] Zbog ranijih zasluga za državu i velikih ljudskih gubitaka, sultan Murat III je bosanskom beglerbegu Mustafa-paši Ajaspašiću 30. maja 1594. godine poslao ferman u kome ozakonjuje princip odžakluk timara.[46] Upravo se iz reda potomaka ovih spahijskih porodica vremenom jedan dio njihovih nasljednika imenuje i na položaj kapetana. To je posebno vidljivo u XVII i XVIII stoljeću, kada je i nastao najveći dio kapetanija.[47] Oni su tada predstavljali vodeći društveni sloj.

U ranijoj historiografiji i etnologiji naglašavalo se da je znatan dio bosanskog plemstva porijeklom iz Azije.[48] Kao što se ne mogu u potpunosti odbaciti, ovakva pisanja se ne mogu ni u cijelosti prihvatiti. Poznato je da su pojedinci i cijele porodice dolazile iz drugih dijelova Osmanskog carstva, pa i sa prostora Anadolije. Oni su se vremenom uklapali sa domaćim stanovništvom i gubili svoje ranije etničko obilježje.[49] Među takvima su i Čengići. Za njih se tačno zna da su u Bosnu došli 1498. godine. O tome nam govori i sačuvani ferman kojeg je još 1897. godine preveo i objavio dr. Safvet-beg Bašagić.[50] Na osnovu usmene predaje, Čengići su se u tom periodu naselili na području Zagorja u selu Borija. Vremenom su se sa toga područja počeli naseljavati i u druga mjesta. Već početkom XVIII stoljeća jedan dio članova ove porodice se naselio u Ustikolini, a zatim u Foči, Višegradu, Sarajevu, te na Boljanićima i dijelom u Odžaku kod Pljevalja (tadašnji tašlički kadiluk), te Gatačkom polju. Bili su izrazito brojni.[51] To nam daje i odgovor zašto je toliko Čengića bilo na izuzetno značajnim i visokim civilnim i vojnim položajima u Bosanskom ejaletu. U XVIII stoljeću najznačajniji članovi ove porodice koji su bili na vrlo značajnim položajima su: Durmiš-paša i njegovi sinovi Omer-paša i Murat-paša.U zadnjim decenijama XVII i prvim godinama XVIII stoljeća Durmiša-paša je bio na položaju hercegovačkog alajbega (1688-1703.). Život je izgubio u bici kod Dabrice 1716. godine. Tu je i ukopan.[52] Iste godine kada mu je otac poginuo u borbi protiv crnogorskih četa, Omer-paša Čengić je odlukom Visoke Porte iz Istanbula imenovan na položaj hercegovačkog sandžak-bega. Tu dužnost je obavljao i u drugim sandžacima Osmanskog carstva.[53] I njegov brat Murat-paša u više navrata je obavljao dužnost hercegovačkog sandžak-bega. Prvi put na u dužnost imenovan je 1737. godine. U osmansko-austrijskom ratu (1737­1739.) istakao se kao vrlo uspješan vojni zapovjednik. To je posebno došlo do izražaja u njegovoj vojnoj aktivnosti kod Novog Pazara i njegove okoline. Tada je ovaj dio Bosanskog ejaleta ponovo vratio pod sultanovu vlast i uspostavio kopnenu vezu ove pokrajine sa drugim dijelovima Carstva. Interesantno je da se spominje kao Murat-beg Durmiš-paša zade.[54]

Sredinom XVIII stoljeća je u više navrata obavljao dužnost hercegovačkog sandžak-bega.[55] Slično je bilo i sa starijim Murat-pašinim rođakom Bećir-pašom. I on je dva puta u prvoj polovini XVIII stoljeća bio na položaju hercegovačkog sandžak-bega (1712-1414. i 1735-1737.). U bici kod Očakova (Ozije) zarobljen je od Rusa i pogubljen 14. jula 1737. godine. Tom prilikom je u rusko zarobljeništvo dopao i njegov brat Jahja, kapetan ključke kapetanije. [56] Njegov sin Džafer-beg, hercegovački muteselim, u dva navrata bio je na položaju kajmekama bosanskih namjesnika, prvi put 1777., a drugi 1785. godine.[57] Umro je 1787. godine.

Najpoznatiji sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija zapisao je da je umro «poznati silnik Džafer-paša, najveći neprijatelj Bušatlije Mahmut-paše. Umro je na Ostrovu.»[58] Njegov sin Ibrahim-beg je već 1789. godine bio hercegovački muteselim sa sjedištem u Pljevljima. I njegov brat Ahmed-beg se još 1778. godine spominje u istom zvanju.[59] Čengići su u XVIII stoljeću dali i četiri alajbega. Prvi među njima bio je Kadri alajbeg. On se navodi kao prvi od Čengića koji su sa Borija došli u Rotalje na Ustikolini i sagradio novi odžak. Time je udario temelje novoj grani Čengića. On je dužnost alajbega obavljao u Hercegovačkom sandžaku. Drugi alajbeg iz ove porodice bio je Hasan. Na ovoj dužnosti se nalazi već 1711. godine kao jedan od glavnih zapovjednika osmanske vojske koja je bila mobilizirana u Bosanskom ejaletu. Navedene godine učestvovao je zajedno sa bosanskim namjesnikom Karajilan Ali-pašom u ratu protiv Rusa kod Pruta. On je bio glavni posrednik između seraskera osmanske vojske – vezira Mehmed-paše Baltadžije i ruskog cara Petra Velikog.[60]

Pored Gazi Husrev-bega iz prvih godina XVI stoljeća, Hasan alajbeg Čengić je 1711. godine među prvim Bošnjacima imao kontakte sa najvećim ličnostima Rusije. Salih alajbeg, sin Zejnil-begov, također je u prvoj polovini XVIII stoljeća obavljao istu dužnost, a sredinom XVIII stoljeća i njegov sin Zulfikar-paša. I Ahmed-beg Čengić, sin Bećir-paše, je krajem XVIII stoljeća bio hercegovački alajbeg. Za razliku od prethodnih rođaka, koji su službu obavljali u Pljevljima (Taslidža) on je boravio u Foči.[61] Pored Čengića, još od prvih godina osmanske vladavine, od druge polovine XV, pa u naredna dva stoljeća, na prostorima današnje Bosne i Hercegovine svojim ugledom, položajem i materijalnim dobrima ističe se više porodica. Među njima su: Ajaspašići, Alajbegovići, Arnautovići, Atlagići, Bajezidagići, Bardonjići, Begovići, Bogojevići – Dautpašići, Boljanići, Borovine, Borovinići, Brankovići, Hercegovići, Firdusi, Isabegovići, Jahjapašići, Juriševići, Katušići, Kopčići, Lakišići, Ljubovići, Malkoči, Minetovići, Novošeherlije, Obrenovići, Omerbegovići, Pavlovići, Pijalepašići, Popovići, Predojevići, Prodovići, Resići, Rustempašići, Skenderpašići, Sokolovići, Stančići, Starčići, Šestokrilovići, Tardići, Ulamapašići, Vilići, Vlahovići, Vraneševići i Vukovići – Desisalići.[62]

Mnoge od navedenih porodica vremenom su izumrle, odselile ili u narednim stoljećima nisu imale onu ulogu, kakvu su imale do kraja XVII stoljeća. Vjerovatno, na takvo stanje uticale su i nove okolnosti – ratovi, gubici posjeda ili jednostavno seljenje u druge dijelove osmanske države. To je vrijeme kada na teritoriju Bosanskog ejaleta također dolaze nove porodice koje su do 1699. godine živjele u Dalmaciji i zemljama preko Save i Dunava, a koje su Karlovačkim mirom pripale habzburškoj i mletačkoj državi.

Među doseljenim porodicama koje su i u novoj sredini zadržale ugled, bogatstvo i moć bile su: Cerići, Đonlagići, Fadilpašići, Ibrahimpašići (Bosanska krajina), Karabegovići, Kulenovići, Resulbegovići i druge.[63] Po svome bogatstvu i moći posebno su došli do izražaja u XVIII stoljeću Rustempašić. Njihovi posjedi nalazili su se na području Gornjeg Vakufa i Bugojna. U to vrijeme navedena teritorija spominju se kao Uskopje. Njen prvi poznatiji član najvjerovatnije je bio Rustem-paša Skopljak. U zadnjim decenijama XVII stoljeća obavljao je više značajnih državnih poslova. Posljednja dužnost bila mu je muhafiz Sofije. Njegov brat Ali-paša bio je 1694. godine na dužnosti hercegovačkog sandžak-bega. Sin mu je Gazi Osman-paša, a unuk Ibrahim-paša. Potomci su im Mustafa-paša i Sulejman-paša, te Rustem-pašin sin Ahmed-paša. On je 1725. godine imanovan na položaj hercegovačkog sandžak-bega. Odlukom vlade iz Istanbula 1727. godine bio je na čelu 5.200 mobiliziranih oficira i vojnika iz Bosne na osmansko-perzijskom frontu kod Hamadana i Isfahana. Sa njim je bio i sin mu Rustem-beg. Zbog ranijih vojnih zasluga Visoka Porta ga je 1727. godine imenovala za kliškog sandžak-bega. Iz istih razloga njegov otac Ahmed-paša je 1728. godine imenovan za namjesnika Bosanskog ejaleta , a sin mu Rustem-beg za hercegovačkog sandžak-bega. Iste 1728. godine njihov rođak Ali-paša Skopljak imenovan je beglerbegom Erdibila, a Ahmed-paša 1730. godine za beglerbega Rumelije. Tako se Rustempašići mogu ubrajati u najmoćnije i najznačajnije porodice sa ovih prostora. Sa položajem išla je moć i bogatstvo. To je još više učvršćivalo njihov ugled. Od njih su potomci današnjih porodica Sulejmanpašići, Idrizbegovići i Hamzabegovići.[64]

Među uglednijim i moćnijim porodicama Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću bili su i Filipovići. Njihovi prvi posjedi i odžak iz zadnjih decenija XVI bili su u Glamoču i Glamočkom polju.[65] Od sredine XVII stoljeća imaju posjede u selu Sredica, a nešto kasnije i u selu Rastoka kod Ključa. Vremenom su se naselili i imali posjede u selu Uzriječje kod Gornjeg Vakufa, te u Travniku. U XVIII stoljeću dali su nekoliko ličnosti koje su se istakle kako u odbrani Bosne tako i na drugim osmanskim ratištima protiv Rusije i Perzije. Među njima su posebno poznati alajbeg Mahnud-beg, njegov sin Ahmed-beg, a trojica Filipovića: Mehmed-beg, Osman-beg i Bećir-beg su poginuli 1737. godine braneći Bosnu. U odbrani Bosne za vrijeme dubičkog rata (1788-1791) život su dali Sulejman-beg i Ejub-beg Filipović. [66] Udadbeno – ženidbenim vezama već u ovo vrijeme Filipovići su bili u rodbinskim vezama sa mnogim tadašnjim istaknutijim i uglednijim porodicama.

U bosanskohercegovačkoj historiografiji se skoro ništa ne zna o Selmanovićima, jednoj veoma uglednoj i moćnoj bošnjačkoj porodici iz XVIII s dokumentima se navodi da je u vrijeme obavljanja povjerenog mu položaja bio u poodmakloj starosnoj dobi. Istovremeno njegovi savremenici ističu ga kao veoma čestitu osobu. Čim je imenovan za hercegovačkog sandžak-bega, Dubrovčani su mu poslali svoga izaslanika (elčiju) sa uobičajenim poklonima. Kao i u svim ranijim sličnim situacijama, osnovni cilj posjete dubrovačkih izaslanika bio je da u ime svoje vlade dobiju od Sulejman-paše pismenu potvrdu za stečene privilegije koje su imali i kod njegovog prethodnika Redžep-paše Šeića. Iz pismenog izvještaja vidi se da je prijem poslanika kod paše prošao dosta uzdržano.[67] Iz nepoznatih razloga Sulejman-paša je kratko bio na položaju hercegovačkog sandžak-bega. Da li su u pitanju njegove godine ili neki propust, iz arhivske građe nije vidljivo. U narednom periodu imamo daleko više podataka o pojedinim značajnijim ličnostima ove porodice. Posebno se u više dokumenata naglašava da su njeni članovi uživali velike prihode iz nahije Drobnjak. No, u pojedinim trenucima su morali i silom oružja umirivati nezadovoljstvo ovoga plemena. Tako je 1705. godine Mahmud-paša Selmanović bio prisiljen da sa velikom oružanom pratnjom od Drobnjaka prikuplja poreze.[68] Godine 1741. Mehmed-paša Selmanović se spominje kao hercegovački sandžak-beg.[69]* Zahvaljujući dubrovačkoj arhivskoj građi, ne samo da znamo ko je u to doba bio hercegovački sandžak-beg, nego i ko mu je od Dubrovčana bio poklisar. Kako se u dokumentu precizno navodi, te 1741. godine Mehmed-paši Selmanoviću u Taslidžu dolazi dubrovački izaslanik Orsat Ćeruno sa bogatim poklonima. Kao i u drugim sličnim prilikama, Republika sv. Vlaha tražila je od hercegovačkog sandžak-bega da je zaštiti i u svim nevoljama da joj izađe ususret.[70]

Za razliku od djeda Sulejman-paše, Mehmed-paša Selmanović se duže vremena zadržao na položaju. Kao i mnoge uglednije ličnosti Bosanskog ejaleta i on je nastojao da se što brže obogati. To je najbolje uspijevao održavajući poslovne veze sa Dubrovčanima. Izgleda da je to nastavio i kada je smijenjen. Iako u poodmakloj starosnoj dobi, 1768. godine se spominje kao kajmekam (zamjenik) bosanskog vezira sa sjedištem u Travniku.[71] Uspješnu očevu karijeru nastavljaju i njegovi sinovi: Smail-beg i Mustafa-paša. U periodu od 1778. do 1782. godine Smail-beg Selmanović je također bio na položaju hercegovačkog sandžak-bega, a brat mu Mustafa-paša 1785. godine. * [72]

Među ugledne bošnjačke porodice u XVIII stoljeću pripadaju članovi sarajevskih pordica Dženetići[73] i Morići.[74] Ovakvih porodica bilo je u svim sandžacima, te većim i manjim mjestima na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta. Mnoge porodice svoj ugled i moć su crpile ne samo iz službe ili privredne djelatnosti kojom su se bavile, nego i zbog čestitosti njenih pojedinaca u koje je lokalno stanovništvo imalo puno povjerenje. Njihov značaj u ovoj osmanskoj pograničnoj pokrajini dolazi do punog izražaja u vrijeme bečkog rata (1683-1699), tj. u zadnjim decenijama XVII stoljeća. Tada je već bilo vidljivo opadanje autoriteta vlasti na svim razinama. Takvu situaciju koriste pojedinci i grupe. Oni, koristeći se ranijom moći ili kao hajduci i uskoci, nezakonito od naroda naplaćuju razne poreze, prireze ili otvoreno pljačkaju kako pojedince tako i cijele krajeve. Da bi se nastalo stanje izmijenilo, već u to vrijeme, a posebno prvih decenija XVIII stoljeća, dolazi do izražaja jedna nova institucija poznata pod imenom ajanluk. To je lokalno – upravna funkcija koju priznaje i legalna vlast.[75] Ime je nastalo od arapske riječi ajan i upotrebljavana je u značenju ugledan čovjek ili ugledni ljud.[76] To bi u nekom smislu odgovaralo latinskoj riječi eligere, odnosno francuskoj elite, što znači izabrani ljudi, odličnici, «cvijet« nekog društva, neke zajednice ili odličan, otmjen.[77] Oni se javljaju kao važan faktor u rješavanju najosjetljivijih pitanja u Ejaletu. Zato su i poznati pod imenom vilajetski ajani.[78] Birani su iz reda lokalnog stanovništva koje je cijenilo njihovo poštenje i znanje potrebno za određena pitanja. Zato su ajani i pokazivali veliki interes za poreze i njihovo prikupljanje, razrezivanje i ubiranje izvanrednih nameta, onemogućavanje svakog vida nasilja i nezakonitosti, čuvanje i osiguranje javnog reda i mira,toljeća. Koliko su njeni ugled i moć bili veliki govore nam i sljedeći podaci. Na ključnom položaju Hercegovačkog sandžaka 1703. godine bio je Sulejman-paša Selmanović. U historijskim suzbijanja krijumčarenja, mobilizaciji vojske i njenom snabdjevanju, izgradnji fortifikacionih objekata i slično.[79]

Vremenom u Bosni i kapetani postaju nosioci ajanluka.[80] Time se vodeći društveni sloj Bosanskog ejaleta još više učvršćuje. Njihov ugled i značaj postaje još veći od 1737. godine. Naime, pred velikom opasnosti od gubitka Bosne u korist Austrijske monarhije, tadašnji bosanski namjesnik Ali-paša Hekim-oglu je u svoju travničku rezidenciju pozvao sve najznačajnije i najuglednije ličnosti Bosanskog ejaleta. Sastanak je održan u subotu 13. juna 1737. godine. Ovako precizan podatak znamo zahvaljujući Dubrovčanima. Oni su sve vrijeme osmansko-austrijskog rata 1737- 1739. godine veoma pažljivo pratili šta se dešava u njihovom susjedstvu i o tome ostavili brojnu dokumentaciju.[81] Do sličnih sastanaka i ajanskih vijeća dolazi u narednim decenijama. To je posebno bila praksa u svim kriznim, a najviše ratnim vremenima. Tada su bosanski namjesnici pozivali na okupljanje bošnjačku elitu i donosli odgovarajuće odluke.[82]

I ovo nam govori o samosvijesti bošnjačkog naroda iz ovog perioda. Od 1702. do 1800. godine u Bosanskom ejaletu bilo je 69 namjesnika, Neki od njih su i po više puta bili na ovom položaju. Među tim namjesnicima bilo je devet ličnosti domaćeg porijekla. To su: Mustafa-paša Ferhadpašić -Banjalučanin (1708.), Maglajac Sefer-paša, Bosanac (1709/1710.), Bosanac Sari Ahmed-paša (1711/1712.), Bošnjak Sari Mustafa-paša (1715/1716.), Bosanac Gazi Ahmed-paša Rustempašić (1728.) dva puta Bosanac Hadži Mehmed-paša Kukavica, Fočak (1752/53.; 1757/58.), Abdulah-paša Defterdarević, Sarajevo (1780.) i Miralem Mehmed-paša, Bosanac iz Uskoplja (1789.).[83]

Interesantno je primijetiti da je u pojedinim kriznim periodima Visoka Porta upravo na čelo ove pokrajine imenovala domaće ljude. To nije bilo slučajno. Vodeće ličnosti Osmanskog carstva su znale da upravo Bošnjaci na najbolji način mogu riješiti nastale probleme. To se vidi na primjeru Mehmed-paše Kukavice. On je poslije desetogodišnje pobune muslimanskog stanovništva (1747-1757.) uspio slomiti otpor nezadovoljnika i na cijeloj teritoriji Bosanskog ejaleta ponovo uspostaviti legalnu vlast.[84]

Centralna osmanska vlada iz Istanbula je slično koristila ugled, te poznavanje lokalnih prilika i kod drugih uglednih domaćih ličnosti. U jednoj pjesmi koja je posvećena Boju pod Banjom Lukom navode se najuglednije ličnosti i predstavnici porodica koji su izgubili život u slijedećim stihovima: «Pogibe mi beže Atlagiću, Desno krilo od turske krajine, Dva Firdusa od bila Livna, Sa vrh Bišća dva Bešerevića, Od Petrovca tri Kulenovića, Iz Sarajva Čurčić Jašar-beže, Beg Ljubović s’ Nevesinja ravna, Od Trebinja dva Pašića mlada, Od Zvornika stari Ali-aga, Od Gradašca tri Gradaščevića, Iz Travnika Hasan Effendija, Od Glamoča tri Filipovića, Dva Repovca bega iz Neretve, Beg Ždralović iz Skolja gornjega, Beg Ljubunčić od sela Čuklića, Od širokog polja Livanjskoga, Tri Kopčića od bijelog Duvna, Od Zagorja Čengić Osman-beže, Od Glasinca Babić Alaj-beže, Od Pljevalja dva Selmanovića, Od Čajniča tri bega Sjerčića, Beg Branković od sela Kovanja, Od Sokolca tri Šahinpašića. Beg Tanković sela Rakitnice, Od Novoga Cerić Murat-beže, Beg Badnjević sa turske krajine, Dizdar – aga od jajačkog grada, I dvadeset mladih kapetana.[85] I narodni pjevač je bio svjestan ko u XVIII stoljeću čini bošnjačku elitu. Kada se uporede historijski podaci i sama pjesma, uočavamo koliko se u većini poklapaju imena porodica bošnjačke elite XVIII stoljeća sa mišljenjem narodnog kazivača. Kada imamo u vidu navedene podatke, onda nam mnogi događaji u Bosni i Hercegovini XVIII stoljeća postaju još jasniji. Gledajući u cjelini, bošnjačka elita XVIII stoljeća imala je izuzetno značajno mjesto i ulogu u rješavanju lokalnih pitanja. Dalja istraživanja na ovu temu dat će nam potpunije odgovore na brojna pitanja iz ovoga vremena. R e z i m e O BOŠNJAČKOJ ELITI XVIII STOLJEĆA Karlovački mirovni ugovor iz 1699. godine imao je dalekosežne posljedice na cjelokupno stanje u Osmanskom carstvu. To se posebno vidjelo u njegovim evropskim pograničnim pokrajinama. Najbolji primjer za to je Bosanski ejalet. I u prethodnom periodu domaće stanovništvo imalo je odlučujuću ulogu u odbrani Bosne od napada austrijske i mletačke vojske. To će posebno doći do izražaja u tri rata koja su se vodila na teritoriji Bosanskog ejaleta XVIII stoljeća (1714-1718.; 1737-1739. i 1788-1791.).

Mnogi nedovoljno upućeni su se pitali kako je ova pokrajina mogla ostati pod sultanovom vlašću. Međutim, kada se upoznaju sa stanjem, prilikama i posebno mišljenjem domaćeg stanovništva, onda odgovor na ovo pitanje i nije težak. Naime, to je vrijeme kada su se u Bosni skoro svi društveni slojevi angažirali u odbrani ovih prostora. U tom smislu su preduzete i odgovarajuću odbrambene mjere. Izgrađeno je više novih i popravljene su brojne ranije napuštene i zapuštene tvrđave i drugi fortifikacioni objekti. Također je pored postojećih osnovano više novih kapetanija. Dosta se uradilo i na komunikacionoj povezanosti urabanih sredina. No, najpresudniji razlog bila je svijest tadašnjih ljudi. Oni su Bosnu doživljavali kao svoju jedinu domovinu. Zato su je i u svim kritičnim situacijama branili i odbranili. To su činili ne za sultana i osmansku državu, nego za sebe i zbog svog patriotizma. U tome su vidnu ulogu igrali istaknuti pojedinci i cijele porodice. Njihovi članovi su tradicionalno bili na istaknutim civilnim i vojnim položajima. U pravilu su to bile ugledne, poštovane i bogate osobe. Za razliku od elite nekih drugih sredina, bošnjačka elita XVIII stoljeća je većinom bila povezana brojnim nitima sa svim društvenim slojevima . Time je dijelila i sudbinu «običnih« ljudi.

O tim pojedincima, porodicama i položajima koje su zauzimali više je napisano na stranicama ovoga rada. U njemu su neki podaci dijelom odranije poznati, a drugi se po prvi put pojavljuju. To je samo jedan dio ove interesantne teme koja zaslužuje svestraniju i dublju obradu jer predstavlja jednu od praznina bosanskohercegovačke historiografije.

[1] Ešref Kovačević, Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira , Sarajevo 1973 , 15 – 17

[2] Adem Handžić, “Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, u knjizi Studije o Bosni, historijski prilozi iz osmansko – turskog perioda, Istanbul 1994., 263.

[3] Enes Pelidija, Bosanski ejalet od Karlovačkog do Požarevačkog mira, Sarajevo 1989., 89 – 145 (dalje: E. Pelidija, Bosanski ejalet); isti, Banjalučki boj iz 1737. – uzroci i posljedice, Sarajevo 2003., 137 – 186 (dalje: E. Pelidija, Banjalučki boj).

[4] Hamdija Kreševljaković, Kapetanije, Izabrana djela, knj. I, 29/30 (dalje: H. Kreševljaković, Kapetanije).

[5] Ibidem, 81 – 237.

[6] Ibidem, 94.

[7] Ibidem, 109/110; E. Pelidija, Bosanski ejalet,130.

[8] Državni arhiv u Dubrovniku, Acta Turcarum B IX, 42/20. 03. 12. 1713. godine. O ovoj ličnosti ima na stotine dokumenata u Državnom arhivu u Dubrovniku. O ovoj ličnosti vrlo interesantno piše i Mustafa Busuladžić, Osman-paša Resulbegović, Gajret, kalendar za 1939., Sarajevo 1938.; E. Pelidija, Bosanski ejalet, 42, 68, te na više drugih mjesta sve do 258 strane.

[9] Orijentalni institut u Sarajevu, Basbakanlik arsivi, Istanbul, Muhimme defetr 223, 26/II, 218 /2, 27. 11. 1711. – 12. 07. 1714. (dokumenti koji se nalaze u defteru pisanom od sredine ševvala 1123. do konca džumazel ahira 1125.) f. r.

[10] H. Kreševljaković, Kapetanije, 131-135. * grad u današnjoj Ukrajini

[11] Aleksije Olesnicki, Bosanska vojska pod zapovjedništvom Bećir-paše Čengića u rusko-turskom ratu 1737., Rad JAZU, knj. 269 , razred historičko-filološka i filozofsko-jurističkoga, 121, u Zagrebu 1940., 115; Omer Novljanin, Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736 – 1739. (dvije neobjavljene kronike), preveli i priredili dr. Fehim Nametak i dr. Lamija Hadžiosmanović, Zenica 1994., 105-108.

[12] H. Kreševljaković, Kapetanije, 170/171.

[13] Salih Sidki Hadžihuseinović – Muvekkit, Povijest Bosne 1, Sarajevo 1999., 470 (dalje: S. S. Hadžihuseinović – Muvekkit, Povijest Bosne 1,).

[14] H. Kreševljaković, Kapetanije, 171; E. Pelidija, Banjalučki boj, 308.

[15] H. Kreševljaković, Kapetanije, 171.

[16] Ibidem, 172/3.

[17] Ibidem, 182/3.

[18] Dr. Husnija Kamberović, Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834.), Biografija, Gradačac 2002., 8.

[19] Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996., 69.

[20] Ibidem, 1-418.

[21] H. Kreševljaković, Kapetanije, 186; E. Pelidija, Banjalučki boj, 341.

[22] H. Kreševljaković, Kapetanije, 187.

[23] Ibidem, 193/4.

[24] Ibidem, 196-198.

[25] Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Beograd 1965. godine.

[26] H. Kreševljaković, Kapetanije, 200-203.

[27] Tahir Tanović, Ključka kapetanija u Hercegovini i porodica Tanović, Sarajevo 2000., 34-37 (dalje: T. Tanović, Ključka kapetanija).

[28] H. Kreševljaković, Kapetanije, 204.

[29] T. Tanović, Ključka kapetanija, 36.

[30] H. Kreševljaković, Kapetanije, 207-209.

[31] Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba, Sarajevo 2001. 21 (dalje: H. Kapidžić, Ali-paša).

[32] H. Kreševljaković, Kapetanije, 210-213.

[33] H. Kapidžić, Ali-paša, 30-33.

[34] H. Kreševljaković, Kapetanije, 211.

[35] H. Kapidžić, Ali-paša, 31, 32.

[36] H. Kreševljaković, Kapetanije, 216.

[37] Ibidem, 216-218.

[38] Ibidem, 220, 221.

[39] DAD, Prepiska 18-184/1., 3349, fasc. I, dok. 144, 14. 04. 1716.

[40] E. Pelidija, Banjalučki boj, 352.

[41] Muhamed Filipović, Bosna i Hercegovina-najvažnije geografske, demografske, historijske i političke činjenice, Sarajevo 1997., 77 (dalje: M. Filipović, Bosna i Hercegovina).

[42] Vasa Čubrilović, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini, Odabrani istorijski radovi, Beograd 1983., 223 (dalje: V. Čubrilović, Poreklo muslimanskog plemstva); Behija Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi Instituta za istoriju, god. XIV, broj 14-15, Sarajevo 1978., 86 (dalje: B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama)

[43] M. Filipović, Bosna i Hercegovina, 77).

[44] Hazim Šabanović, Bosanski divan, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX/ 1968-69., Sarajevo 1973., 11.

[45] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 251 (dalje: M. Imamović, Historija).

[46] Avdo Sućeska, Evolucija u nasljeđivanju odžakluk timara u bosanskom pašaluku, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XIX/1970-71., Sarajevo 1973., 35.

[47] H. Kreševljaković, Kapetanije, 24-237.

[48] Milenko Filipović, Glasinac, antropološko-etnološka rasprava. Naselje i poreklo stanovništva, knj. 32, SAN, Beograd 1953; isti, Modriča nekad i sad, Geografsko društvo NR Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja, knj. I, Sarajevo 1959.

[49] B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 86.

[50] Safvet-beg Bašagić, Najstariji ferman begova Čengića, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, IX, Sarajevo 1897., 437-466.

[51] Hamdija Kreševljaković, Čengići, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 388 (dalje: H. Kreševljaković, Čengići).

[52] Ibidem, 400; Dr. Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1986., 352 (dalje: S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci).

[53] H. Kreševljaković, Čengići, 400/401.

[54] Omer Novljanin, Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739., Dvije bosanske kronike Preveli i priredili: dr. Fehim Nametak i dr. Lamija Hadžiosmanović, Zenica 1994., 64; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 302.

[55] H. Kreševljaković, Čengići, 401.

[56] E. Pelidija, Banjalučki boj, 221, 222.

[57] H. Kreševljaković, Čengići, 403; S. Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci, 352.

[58] Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746-1804.), Sarajevo-Publishing 1997., 261.

[59] H. Kreševljaković, Čengići, 407.

[60] Ibidem, 407.

[61] Ibidem, 406/7.

[62] B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama, 90-138.

[63] Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Zagreb 2003. godine, 273-477.

[64] E. Pelidija, Banjalučki boj, 74.

[65] Ibrahim Filipović, Filipovići, bosanska muslimanska porodica – njen postanak razvoj i uticaj u vrijeme od 1574. do 1991. godine, Sarajevo 1991, 54.

[66] Ibidem, 113-118.

[67] Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) u Beogradu, Zaostavština Jovana N. Tomića, red. br. 941, sign. 8711/VI, a/20, izvještaj, 29. decembar 1703. godine, Split.

[68] Andrija Luburić, Drobnjaci, pleme u Hercegovini-poreklo, prošlost i etnička uloga u našem narodu, Beograd 1930, 25.

[69] *Interesantno je primijetiti da ga dr Safvet-beg Bašagić u svojoj knjizi “Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine” (Od g. 1463.-1850.), reprint izdanje, Sarajevo 1989., 184, kao ni Salih Sidki Hadžihuseinović-Muvekkit u “Povijesti Bosne”, knj. 1, Sarajevo 1999., 509, 510, nigdje ne spominje. To isto se odnosi i na druge osmaniste i historičare koji su do sada pisali o Bosni i Hercegovini u XVIII stoljeću.

[70] Državni arhiv u Dubrovniku, Prijepisi, 18-186 b 1, serija XXVII, podserija 4, sv. 1, dok. 14, 9. maj 1741. godine.

[71] Dr. Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, Zagreb MCMXXXI, Izvanredno izdanje Matice hrvatske za godinu 1931., 47. * Sve isto kao i u napomeni 69.

[72] Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Šikayet defter VI, br. 85/III, red. br. 708 VI 1567/1 1212/1797, fotokopije i regesta.

[73] Hamdija Kreševljaković, Dženetići, prilog izučavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 340 388.

[74] Isti, Prvi Morići, Izabrana djela, knj. I, Sarajevo 1991., 324-340; Đenana Buturović, Morići, od stvarnosti do usmene predaje, Sarajevo 1983., 9-326.

[75] Avdo Sućeska, AJANI, prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knj. XXII, Odjeljenje istorijsko – filoloških nauka, knj. 14, Sarajevo 1965., 145 (dalje: A. Sućeska, Ajani).

[76] Ibidem, 15.

[77] Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, izraza i kratica, Priredio i dopunio Željko Klaić, Zagreb 1974., 350.

[78] A. Sućeska, Ajani, 87.

[79] Ibidem, 82-117.

[80] Ibidem, 193­197.

[81] DAD, Lettere e commisioni di Ponente, 55 19. 07. 1737. godine; vidi: E. Pelidija, Banjalučki boj, 295 297.

[82] A. Sućeska, Ajani, 200-204.

[83] S. S. Hadžihuseinović-Muvekkit, Povijest Bosne, 1, 445-626; S. Bašagić, Kratka uputa, 181/182.

[84] Alija Bejtić, Bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegove zadužbine u Bosni (1752-1756. i 1757-1760.), Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, V-VI, 1956-1957., Sarajevo 1958., 76-114.

[85] Boj pod Banjom lukom godine 1737., Narodna pjesna, Zabilježio i popunio BEG KAPETANOVIĆ LJUBUŠAK, Sarajevo 1888., reprint izdanje, 39.

 ( Znakovi vremena, br.26)

1.00 avg. rating (54% score) - 1 vote