Muftija Ševko ef. Omerbašić: PORIJEKLO BOŠNJAKA

0
6832

nisam-se-dao-uvuci-u-politikuPrije nekoliko dana jedan glavni imam donio mi fotografije sablji i jatagana s molbom da prevedem arapske gravure na njima koje trebaju biti izložene u Vinkovcima. Pročitavši gravure ustanovio sam da sve i jedna sablja i jatagani djelo su naših predaka, ali se oni na žalost ne nalaze u našim nacionalnim zbirkama i muzejima. Koliko je takvih bošnjačkih starina nestajalo tijekom proteklih ratova možda nikada nećemo doznati.

Prije nekoliko godina nazvao me je poznati zagrebački odvjetnik, poznat po obrani ekstremnih desničara u Hagu i ovdje u Hrvatskoj, s molbom da se nađemo u jednom zagrebačkom hotelu jer bi mi želio kao posrednik jednog odvjetnika Srbina ponuditi na otkup neke stare arapske rukopise. Uvjeravao me je kako nema nikakvog udjela u toj ponudi osim što mi prenosi ponudu srpskog odvjetnika. Dogovorili smo se naći u tom hotelu, ali u zakazano vrijeme nije došao i nikada mi poslije nije objasnio nedolazak, iako smo se kasnije mnogo puta viđali. Uvjeren sam da su spomenuti rukopisi iz Hercegovine, jer on brani ekstremne Hercegovce optužene za ratni zločin u Hagu. Mi u Mešihatu često smo u prilici da nam se nude starine za koje se tvrdi da su kupljene ili naslijeđene. Stručnjaci kažu da je BiH najveću štetu pretrpjela u ovom ratu kada je izgorjela Orjentalna zbirka u Sarajevu. Da je kojim slučajem uništena i Gazi Husrev begova biblioteka, sva naša povjesna ostavština bi nestala. Ovo ističem za to jer bez tih materijalnih dokaza ne možemo sastaviti povjesni mozaik naše nacije i predstaviti nas nama i drugima, kakvi smo bili.

Ovakvi i slični primjeri nameću neizostavno pitanje: Koliko smo mi Bošnjaci zainteresirani za naš identitet i povijest? Naši povjesničari samo nagađaju naše porijeklo prije srednjega vijeka. Neznamo kakvo nam je ime bilo prije Bošnjaka. Da li je istina da smo dobili ime po rijeci, ili je rijeka možda dobila ime po narodu, jer je logično da narod daje ime rijeci. Da li je istina da je naša vjera islam imala veliku ulogu u suzbijanju naše nacionalne svijesti. Kako objasniti činjenicu da u Hrvatskoj polovica onih koji su izravni Bošnjaci, ili su to porijeklom, i dalje ustrajavaju na prevaziđenom imenu Musliman. Zašto Islamska zajednica sada mora poticati rasprave o nacionalnom pitanju. U odgovoru na citirane dileme treba istaći da niti Kur'an, ni Muhammed alejhis-selam nisu suzbijali nacionalno kod muslimana, nego nacionalističko. Božji poslanik Muhammed alejhis-selam se ponosio svojim arapskim rodom i nacionalnosti, a Kur'an isticao prednosti jezika Arapa učinivši ga jezikom Božje objave. Danas u Europi nacionalno pitanje spada u sam vrh interesa. Mi muslimani u Europi najbolje znademo šta znači biti bez nacije i domovine. U nekoliko navrata bili smo u situaciji izgubiti i vjeru i kulturu zbog toga što nismo bili nacionalno svjesni, ili nam se spriječilo nacionalno izjašnjavanje.

Još dok sam se školovao u Gazi Hurev begovoj Medresi zaljubio sam se u povjesnu znanost. Tu ljubav imam zahvaliti znamenitim bosanskim povjesničarima rahmetli Hamdiji Kreševljakoviću, Osmanu Sokoloviću, Muhamedu Hadžijahiću. Oni su imali običaj dva puta tjedno sastajati se u čitaonici Gazine biblioteke i po cijeli dan voditi razgovore o povijesti našeg naroda. Tada sam prvi puta došao do vrijednih saznanja o Bošnjacima. Imao sam sreću čitati brojne članke u prijeratnim muslimanskim časopisima kao što je El-Hidaja i drugi. Nikada neću zaboraviti članak rahmetli Mehmeda Handžija u spomenutom časopisu u kome je pisao islamu i muslimanima u Ugarskoj.

Od tada pa evo sve do danas neumorno tragam za tim povjesnim izvorima. Prije otprilike osam godina pronašao sam u arapskoj literaturi jednog povjesničara Ebu Ishak el-Istahrija koji piše o narodu: Badžanak. On tvrdi da se grupa od oko tri stotine muhamedanskih obitelji iz naroda Pečenega priključila Ugarima u seobi u Panoniju. Bilo je to 854J 855. godine. Taj mi je podatak bio osnova za istraživanje islama i muslimana na ovim našim prostorima, prije Osmanskih osvajanja. Rezultat tih istraživanja je i prvi dio knjige Islam i muslimani u Hrvatskoj.

Prije četiri godine počeo sam istraživati mogućnost da su Bošnjaci kroz povijest mijenjali svoje nacionalno ime, ili su ga mijenjali oni koji su s njima bili ili njima vladali. Mislim da ćete moći sami zaključiti istinu, pa mi dopustite da Vam izložim ono do čega sam u ove četiri godine došao. Svoja saznanj o našoj ranoj povijesti sažeo sam u dvadesetak kartica i vjerujem da će Vam biti zanimljiva ta do sada u našim krugovima malo ili nikako poznata materija.

U svojim istraživanjima uglavnom sam se služio arapskim, perzijskim i manje turskim izvorima. U dvadesetak godina, koliko se bavim religijom, nacijom i kulturom ovdašnjih muslimana uspio sam u inozemstvu nabaviti vrlo vrijednu knjižnicu sa preko tisuću kjniga koje spominju našu bošnjačku povijest, pa s toga mogu ustvrditi da su spomenuti izvori bogati i nezaobilazni u istraživanju naše bošnjačke prošlosti. Činjenica da naši historičari ne poznaju dovoljno arapski i povjesne arapske izvore čini ih invalidnini. Na žalost neki s podsmjehom govore o toj literaturi jer se nisu uspjeli uvjeriti se u njene vrijednosti.

Ovo što ću večeras izložiti kao jednu od mogućih povjesnih interpretacija bošnjaštva, dosta je utemeljeno na znanstvenim istraživanjima. Moja je zasluga u tomu što sam to istražio, sabrao i predstavio kao potencijalnu istinu. Ono u šta sam siguran jeste, naša je nacionalna povijest burna, bogata, zanimljiva za današnje naraštaje. Ovih sam godina vidio mnoge muslimane Bošnjake koji su skeptični glede naše sadašnje i bivše nacionalnosti. Naša je ulema igrala neutralnu, ako ne i negativnu ulogu u nacionalnom prosvjećivanju. Danas kada znademo što znači imati naciju i domovinu, izgradnja nacionalne svijesti čini nam se važnom isto kao i duhovna nadgradnja.

 

ARAPSKI I MUSLIMANSKI POVJESNIČARI KOJI SU PISALI O BOŠNJACIMA

 

1. Ahmed ibn Muhammed ibn Ishak, poznatiji kao Ibn Fakih, umro 340 h., napisao knjigu Kitabul-buldan u kojoj spominje Badžanake.

2. Ubejd el-Bekri, španjolski putopisac i geograf boravio u Ugarskoj u 11. stoljeću i pisao o muslimanima kao vrsnim poznavateljima islamskih znanosti. Umro 486I1. Rođen je u Španjolskoj. Neki čak misle da porijeklom s ovih krajeva jer je znalački opisao ovdašnje muslimane tog doba.

3. Ebu Ali Muhammed ibn Omer ibn Dosta, perzijski povjesničar. Boravio je u uzemlji Badžanaka (Bošnjaka) i ustvrdio da je razdaljina između zemlje Bošnjaka i Hazarske države deset dana hoda.

4. Muhammed ibn Remzi je povjesničar i putopisac ustvrdio da su Badžanaki zapravo preci današnjih Bošnjaka.

5. Ebul Gazi Kan prvi je ustvrdio da su Bošnjaci potomci mongolskog plemena Pečen-kan, pa otuda i ime Pečenegi na ruskom jeziku.

6. Povjesničar i geograf Ennuvejri tvrdi da su Kafdžaki (Ukrajinci), Badžanaki i Bašgardi tri plemena jednog naroda.

7. Ebu Hamid el-Garnati, islamski putopisac koji je boravio u Ugarskoj od 1151-1153. godine i misonario medu dvije grupe muslimana Ismaelićanima i Megaribcima. Prvi su se bili skoro u cjelosti otuđili od islama, a drugi su se snažno držali odredaba svoje vjere, ali su i jedni i drugi odustali od klanjanja džume-namaza. Uz vgelike napore vratio ih je vjeri i prema njegovom svjedočenju pred njegov odlazak iz Ugarske 1153. džuma-namaz je klnjana na deset tisuća mjesta. Njegov rukopis je bio zaturen u španjolskoj rukopisnoj knjižnici Eskorijal sve do 1952. godine. Prijevod tog vrlo zanimljivog rukopisa nalazi se u knjizi Islam i muslimani u Hrvatskoj.

8. Ahmed Ibn Fadlan, izaslanik abasovičkog halife Muktedira Billahi putovao je u zemlju Bolgar 309I1. godine i nakon povratka napisao detaljno izvješće o boravku među muslimanima slavenske rase. Boravio je i kod Badžanaka i u tom rukopisu ima vrlo vrijednih zapisa o našim precima koji su tada živjeli sjeverno od Azovskog mora. Njegov rukopis se nalazi u knjižnici Imama Reze u Mešhedu i Mešihat je jedna od rijetkih islamskih institucija kojem je poklonjen preslik rukopisa kada je naša delegacija boravila u Iranu prije četiri godine.

9. Ibn Seid, znameniti i najstariji geograf. Njegovo djelo Geografija na 72. strani detaljno opisuje Badžanake.

10. Nisam mogao zaobići i jednog ruskog povjesničara koji je najviše pisao o Pečenegima, a to je Nikolaj Karamizin, autor Povjest ruske imperije. On je porijeklom Tatarin s Krima. On se dosta oslanjao na poznatog geografa i povjesničara Mes'udija koji je prvi bio i pisao o Bošnjacima u svom djelu Murudžuz-Zeheb.

 

POVJESNA IMENA BOŠNJAKA

 

Nezamislivo je koliko su Bošnjaci u svojoj povijesti imali imena. Zato, ako je suditi po broju imena, onda se može ustvrditi da su bili vrlo poznati kod brojnih naroda i jezika.

Tijekom istraživanja naše prošlosti pronašao sam slijedeća imena za koja povjesničari tvrde da pripadaju našimn starim:

1. Muslimanski i ruski povjesničari tvrde da najstariji bošnjački preci potječu od jednog mongolskog plemena po imenu PECEN-KAN, pa otuda jedno od najstarijih bošnječkih imena Pečenegi.

2. Rusko ime za naš narod su PEČENEGI ili kako se to piše ćirilicom: nene Hern.

3. Arapi su nas nazivali Badžanak.

4. Na staroturskom jeziku nazivali su nas: Begenek’

5. Ugari su nazivali naše pretke Besenvo, a što se čita kao Biseni.

6. Na latinskom jeziku naše pređe imenuju: Pacianaeae.

7. Bugari su ih nazivali: Ptzianakis

8. Grci su ih nazivali kao:Ila^Ti;diK6g

9. Perzijski povjesničar El-Istahri nazvao ih je u svojoj povijesti imenom Bašnijak

10. Ugari su ih u 16. stoljeću nazivali: Bosurmani

11. Ugari su ih također nazivali imenom: Bosnumani

12. Zbog predanosti stvari islama nazivani su u islamskim

krugovima Halisijje.

13. U engleskoj literaturi njihovo ime pišu kao: Pechenegi. Ovo je ujedno i dokaz da se o Bošnjacima tijekom povijesti pisalo više nego o nekim narodima koji su imali, ili sada imaju

puno bolju međunarodnu poziciju.

 

DOMOVINA BOŠNJAKA

 

Ako su naši preci porijeklom od mongolskog plemena Pečen-kan, onda nema sumnje da su došli sa istoka. Uostalom za koji narod se može reći da nije došao sa istoka

Za prvu, povijesti poznatu, bošnjačku domovinu može sa sigurnošsti reći da se nalazila sjeverno od Azovskog mora u južnoruskim stepama. Tamo su Pečenegi čuvali stada stoke, jer im je stočarska profesija bila prvo zanimanje. Povjesničari pretpostavljaju da se domovina Pečenega nalazila u današnjoj pokrajini Kharkivska. Čak su Rusi načinili niz satelitskih snimaka s ucrtanim područjem domovine Bošnjaka.

Pretpostavlja se da su Pečenegi došli na prostore svoje prve domovine kada je ruski knez Svjatoslav uništio Hazarsku državu, i tako omogućio divljim Pečenegima da zagospodare ruskom stepom gdje su se bavili stočarstvom, ali i pljačkom. Njihova se država nalazila između dviju rijeka Dnjepra i Dnjestra.

Ubejd Bekri piše da je zemlja Badžanaka ravničarska i da postoje samo dva planinaska vijenca . Nakon dva stoljeća postojanja država se raspala, a Pečenegi su došli u sastav drugih država. Prema povjesničarima podijeli su se u nekoliko grupa koje su se kretale prema zapadu. Najviše ih je kretalo sa Ugarima sa kojima su i došli na područje Panonije.

Iz ugarskih povjesnih dokumenata imamo podatak da su s Mađarima stigli ovamo između 962-970. godine.

Američki orijentalista i istraživač Minorski piše da Pečenegi nastanju obale jednog jezera i većina njihovih naselja naslonjena je na obale istog., čija površina iznosi oko stotinu četvornih milja. Islamski istraživač el-Meruzi piše da Bošnjaci za razliku od drugih naroda u okolišu briju brade i ostavljaju duge brkove.

Arapski geograf Ibn Seid je najstariji arapski autor koji je pisao o Bošnjacima. On je i bio među njima i kaže da su opasan narod i da se rijetko tko usuđuje odlaziti među njih.

Nakon što su dva navrata pobijedili Ugare, Bošnjaci prvo sele u Besarabiju, a zatim u Moldaviju i Vlašku, a otuda kreću za Ugarima u Panoniju. U Ugarskoj su zabilježeni prvi Bošnjaci negdje između 962. i 970. godine. Prema ugarskim povjesnim dokumentima prvo su stigli u okolicu današnjeg Pečuha na jezero Balaton gdje je na vlasti bio neki velikaš po imenu Takšonj. Ugarski su arhivi čak zabilježili da su prva dvojica muslimana bili po imenu Bulčo i Bilo, a stigli su iz Bolgara. Sa njima je stigao i legendarni junak heten, također musliman.

Ono što nije razvidno u ovim istraživanjima i što nisam mogao istražiti, činjenicu kada su Bošnjaci krenuh na jug prema Bosni. Islamski putopisac i misionar Ebu Hamid el-Garnati u svom rukopisu piše da od Ugarske na jug trideset dana hoda, u brdovitoj zemlji, živi narod po imenu Badžanagi, među koje je stigao misionar iz Bagdada Abdul Kerim ibn Fejruz i proširio među njima vjeru islam. On piše da taj narod vrlo liči na Turke, pa čak i ratuju kao Turci, vješti su bacači koplja. Taj zapis potječe iz 1153. godine.

 

ISLAMIZACIJA BOŠNJAKA

 

Nema sumnje da su prvi Bošnjaci bili pogani. O tomu postoje brojni dokazi. O poganstvu Badžanaga ili Pečenega piše El-Mes'udi autor poznatog povjesnog djela Murudžuz-Zeheb.

Ovo je djelo bilo osnov za istraživanje povijesti Slavena, jer je on bio prvi povjesničar koji je pisao o njima. U sklopu svojih putovanja El-Mes'udi je bio dva puta među Badžanagima. Tvrdi da u svojoj poganskoj vjeri imaju 14 božanstava, a glavno 15. božanstvo je na nebu. Među tim božanstvima ima i jedno koje se zove kurjak koje štiti njihova stada od zvijeri. Poznati islamski geograf Ibn Seid piše da Badžanagi spaljuju svoje umrle, ali i druge koje smrt zatekne u njihovoj zemlji, u kojoj nema grobalja.

Prema pisanju Muhammeda Mahmuda Remzija, pisca već spominjanog povjesnog djela o narodima u Zakavkazju, početkom 4. stoljeća hidžre (početak desetog stoljeća), Badžanagi su u nekom sukobu u današnjoj Gruziji zarobili među ostalim i jedan broj muslimana. Među tim muslimanima nalazio se jedan učeni alim koji je ponudio poganskim Bošnjacima islam. Nakon kraćeg razmišljanja zapovjednik Bošnjaka prihvati ponudu, ali većina Bošnjaka, doznavši za zahtjevne islamske uvjete, odbije prihvatiti ponuđenu vjeru. Skupina od oko dvanaest tisuća Bošnjaka napadne većinu i na veliko iznenađene uspije pobijediti i nametnuti islam ostalima. Ovo je jdini podatak o početku islamizacije.Povjesničar El-Muruzi tvrdi da su zarobljeni muslimani, koji su zaslužni za početak islamizacije Bošnjaka bili Turkmeni.

Vjerojatno je dio Bošnjaka i dalje ostao poganima, kao što je vjerojatno daje dio njih prihvatio kršćanstvo. Uostalom poznata je povjesna činjenica da je velika većina pučanstva u dolini Soli (Tuzli) bili Bošnjaci-kršćani koji su na pojavu Osmanlija na Balkan napuštali svoje domove u bježali na zapad i sjever. Većina mađarskih kršćana prezimena Bošnjak su potomci tih Bošnjaka.

Ugarski povjesničari i islamski historičar el-Istahri spominju da su se Ugarima na selidbi prema Panoniji pridružilo 300 muhamedanskih obitelji, davne 854. i 855. godine.

Da su Bošnjaci bili srčani i hrabri muslimani, govori i činjenica da su prozvani Halisijjama što na arapskom znači predani i srčani. Čak je jedno vrijeme i Azovsko more zvano po njima.

Bošnjaci su međutim imali problema s izvršavanjem islamskih odredbi. To je rezultat nedovoljne islamskizacije, koja nije završena čak ni za vrijeme osmanske vlasti. Jedan od povjesničara po imenu Fahrud-din ibn el-Bedi'u ibn Mansur el-Kazvini u svom djelu Tarihul ibadi vel Biladi tvrdi da Bošnjaci klanjaju namaze samo u ša'banu i ramazanu, dok u ostalim mjesecima rijetko ili nikako. Prema el-Muruziju Bošnjaci svoju vjersku ulemu časte titulom mulla.

U svom rukopisnom djelu Ebu Hamid el-Garnati piše da kada je on došao u Ugarsku 1151. godine tamošnji muslimani nisu klanjali džumu-namaz. Ti su muslimani predstavljali dvije grupe: Ismaelićane i Megaripce. Ismaelićani su u javnom životu odbacili vjeru, a u kućama su čuvali samo neke simbolične običaje, dok su Megaripci otvoreno manifestirali vjeru, ali su bili slabi izvršitelji odredbi. On piše u svom rukopisu da su obadvije grupe muslimana pili alkohol, i on je ulagao velike napore da im ukaže na grijeh. Kada je ugarski kralj Gejza (on ga naziva u svom rukopisu Kazali) čuo da nagovara muslimane da ne piju alkohol pozvao ga je sebi rekavši: Nije dobro što im zabranjuješ alkohol. Vjera koja zabranjuje alkohol nije dobra, jer vino daje snagu i hrabrost.Na to mu je Ebu hamid odgovorio: Vi kršćani pijete alkohol umjesto vode, a muslimani piju da se opiju i kada su pijani kao da su ludi. Kada se otrijezne ponovo traže vino i u stanju su sve prodati da dođu do alkohola, uključiv i oružje i konja. Tebi ne preostaje ništa drugo ili da ih ubiješ, ili im ponovo kupiš konja i oružje. Saslušavši Ebu Hamida, kralj je konstatirao: Imaš pravo, a zatim se okrenuo svojim suradnicima i rekao: Nemojte ovoga starca ometati u njegovom poslu. Ebu Hamid piše da je kralj došao u sokob sa svećenicima u svezi muslimana jer nije dopuštao da ih se pokrštava. Kada je Ebu Hamid namjeravao otići na hadž, tražio je dopuštenje kralja Gejze. Ovaj mu je dopustio pod uvjetom da ostavi svoga sina Hamida u Ugarskoj. Gejza je s njim poslao grupu svojih izaslanika da regrutuju muslimane u njegovu vojsku. Grupu izaslanika vodio je neki Ismail. Ebu Hamid piše da je prije njegovog odlaska iz Ugarske džuma-namaz klanjana na preko deset tisuća mjesta, što javnih (mesdžida) što privatnih (obiteljskih kuća).

 

Poznati islamski geograf i putopisac Jakut el-Hamevi piše u svom djelu Mu'džemul Buldan da je u Damasku susreo grupu mladica iz Ugarske koji su došli u ovaj grad izučavati islamske znanosti. Na pitanje kako je islam došao u Ugarsku, odgovorili su mu da su ga donijela sedmorica muslimana iz Bolgara i proširili ga među njihovim narodom. Na pitanje zašto su golobradi i briju brade, rekli da je takav običaj u njihovoj zemlji. Na pitanje zašto služe kršćansku vojsku, rekli su mu da im je kralj obećao da neće ratovati protiv muslimana i da za to služe njegovu vojsku. Još su mu rekli da su u Damask došli na trošak svog naroda koji ih ovamo šalje da nauče islam, kako bi ga održavali daleko od islamskog svijeta.

Muslimani u Ugarskoj bili su pod stalnim pritiscima Vatikana i kraljeva Ugarske. Neki su kraljevi odbijah krijanizirati muslimane pa su zbog toga bih kritizirani od strane papa u Rimu. Tako na primjer pretpostavlja se da je Andrija Drugi bio jednom izopćen iz vjere jer je odbio postupiti po papinim uputama u svezi muslimana. Isdto se dogodilo i sa Belom Trećim i Četvrtim, a posebno s Ladislavom Kumanom. Njega je papa Nikola Četvrti 1290. godine optužio da živi po islamskom zakonu i da je od njih preuzeo mnoge običaje. Kraljev namjesnik Muyze koji je do prije samo nekoliko godina musliman i napustio vjeru, optužio je Kumane koji su bili muslimani, za kraljevo ubojstvo i naredio pokolj među njima.

Spomenimo također da je povjesničar i putopisac El-Bekri boravio među muslimanima Ugarske 1068. godine i za njih tvrdi da su odlični poznavatelji islama, a nastanjivali su oblasti Fejervara, između Dunava i Balatona.

Neki eurpski i ovdašnji povjesničari pisali su o pojavi bogomila u Slavoniji i Srijemu. Međutim dvojica povjesničara i to crkvenih: pečujski biskup Josip Koller i župnik Morovića Emerik Gašić pišu da to nisu bili bogomili već pripadnici muhamedanskog zakona, to jest muslimani. Koller piše da je tih muhammedanac u Moroviću bilo toliko da im kršćanski misionari nisu ništa mogli. Za to je papa Ivan 23. 1410. godine imenovao starješinu tamošnjeg samostana Ivana Rudolfa prepoštom, u nastojanju da suzbije bogumilsku herezu. Titula prepošta skoro je identična biskupu, osim što nema pravo zaređivati svećenike, i izravno je bio odgovoran papi. Četiri godine kasnije, nakon potpunog neuspjeha papa ukida titulu prepošta i morovički dekanat vraća pod nadležnost pečuhske biskupije. Ovaj podatak govori da su se muslimani na ovim prostorima održali sve do kraja 15. stoljeća. Mađarski povjesničar Vilak tvrdi da ih je u Moroviću bilo još 1460. godine. Kada je potkraj 15. stoljeća za njih bio neizdrživ dalji opstanak, kod mjesta Rače prešli su Savu i ušli u Bosnu. Njihovih tragova u Bosni i danas ima. Na 14 stećaka piše da pod njima leže Saraceni (to je ime za muslimane koje su upotrebljavali kršćani), a nekoliko mjesta podsjeća na njih kao na primjer: Šije kod Doboja, Šiće kod Tuzle i Sćit kod Prozora.

 

OPIS I KARAKTERISTIKE BOŠNJAKA

 

El-Kadi el-Bolgari piše da su zime u zemlje Pečenega s polarnim hladnoćama, ali oni bolje nego ostali narodi u okruženju podnose hladnoću. On to pravda podatkom da dosta jedu med i meso životinja s jakim salom kao što su jazavci i dabrovi. El-Bolgari piše da je većina bošnjačkih prezimena Čolak, što na turskom znači: ljevak. Od odjeće najviše nose dugu lanenu košulju zvanu kurtak. On tvrdi da se na bošnjačkim tržnicama može naći raznovrsne robe: krzna brojnih životinja kao što su: jazavaca, dabrova, kuna, lisica, lasica, zečeva,, zatim ima puno meda, lješnjaka, različitih vrsta brašna, ovaca, koza, goveda i konja. Na tržnicama ima sušene ribe, ribljih zuba, a od oružja ima sablji, kopalja, štitova i strijela. Zanimljivo je da Bošnjaci nisu prodavali medvjeđe i vučije kože, što se usko dovodi i vezu s njihovom poganskom religijom.

Ibn Fadlan piše da je običaj Bošnjaka kada putom prolazi kralj s pratnjom, svi koji se nađu na putu, stanu na ivicu puta, skinu kape s glave stave ih na pupak i pognute glave ostanu u tom položaju sve dok kolana ne zamakne putom. On opisuje da kada je dselegacija halife Muktedira billahi, koja je pošla u posjet Bolgaru, stigla na dan hoda od kneževa sjedišta, dočekala ju je delegacija koju je poslao knez, a u kojoj su bili njegovi sinovi. Prigodom susreta kneževo je izaslanstvo ponudilo goste kruhom, suhim mesom i orasima. Kada je delegacija stigla do kneza, on je iz zahvalnosti prema Svevišnjemu pao na sedždu a zatim iz džepova izvadio sitan metalni novac i posuo delegaciju. Ibn Fadlan kaže da su prepoznatljivi po tomu što briju brade i nove velike i duge brkove. Delegacija koju je predvodio on boravila među Bošnjacima i vidio ogromna stada ovaca, koza i goveda. Neki su Bošnjaci vrlo bogati sa oko deset tisuća krupne i stotinu tisuća sitne stoke. Bošnjaci su delegaciju preveli preko nabujale rijeke Dnjepar. Ibn Fadlan kaže da je svojim očima vidio kada se puna čamac ljudi prevrnuo na sredini rijeke, i nitko se nije spasio. I njegova je delegacija s teškom mukom prešla plahiviti Dnjepar. On tvrdi da im je stoka debela, a meso kvalitetno i traženo na tržnicama. Stoka im se hrani sitnim i jako kiselim jabukama, od čega se jako udeblja. Piju sok od meda koga na svom jeziku nazivaju sočo, što navjerojatnije upućuje na današnju riječ sok.

El-Bekri piše da su Bošnjaci stočari i da se kreću stepama za stadima u potrazi za boljim pašnjacima. Prilično su divlji i nepovjerljivi. S obzirom da su zime kod njih duge i polarno hladne, a noći duge i po dvadeset sati, provode ih po nekoliko obitelji zajedno u jednoj izbi (tako su nazivali kuće) u kojima je ognjište na sredini, a vrata su futrirana s debelom konjskom ili volovskom kožom. Oko kuća su bile naslagane velike količine drva, a vatra se ložila dan i noć. Za vrijeme tih dugih zimskih noći organizirali su različite društvene igre, jeli suho voće i slušali pripovijedi o precima. Kad pozivaju na zimska sijela kažu da :imaju dobru vatru. Bošnjaci, kao i ostali istočni narodi bili su dugo bez pisma, pa tako i nepismeni. Tek potkraj prvoga milenija postaju pismeni kada među njih dolazi ćirilično pismo. Zato o njihovom jeziku možemo istraživati samo u usmenim predajama. Glavno jelo za vrijeme zimskih dana bila je pčenična čorba i suho meso. Na glavama nose vunene kape koje omotavaju dugim vunenim šalovima i tako se štite od smrzavanja.

U bizantskim, ugarskim i ruskim povjesnim izvorima Bošnjaci su opisani kao izvrsni ratnici. Oni tvrde da su nepogrešivi bacači koplja: tako su precizni da su u stanju protivnika pogoditi kopljem u oko. Za treptaj oka bi nestali iz vidnog polja neprijatelju, da bi se zatim iznenada pojavili, s druge neočekivane strane, dovodeći neprijatelja do beznađa. U borbama su koristili štitove ne neprobojne volovske ili konjske kože. I čamce su izrađivali od debele kože, brzo ih sklapali i rasklapali i sa sobom nosili. S obzirom da su živjeli na obalama mora i Dnjepra, čamci su im bili nezamjenjivo oruđe.

Njihovi su konji bili vrsni plivači i na svojim leđima su preko Dnjepra nosili vlasnike, pišu spomenuti izvori.

I El-mesu'di piše da su Bošnjaci hrabri i žestoki ratnici. Bošnjaka su se najviše plašili Rusi s kojima su Bošnjaci u nekoliko navrata ratovali i imali velikoga uspjeha. On tvrdi da su najbolji ratnici od svih naroda u okruženju, a njihove vođe su pravi predvodnici svoga naroda. Bošnjaci su ratovali u nekoliko navrata i s Bizantom. Prvi je sukob bio oko 931. godine.

I geograf Ibn Seid piše o Bošnjacima. On tvrdi da su dosta bogati pokućstvom, stokom, zlatom, srebrom, oružjem, da imaju vrsne pse čuvare koji su u stanju nositi se s krupnim zvijerima vukovima i medvjedima. Bošnjačke djevojke su slobodne. Kada steknu punoljetstvo kada nađu momka udaju se za njega bez obzira da li im roditelji suglasni. Ako im roditelji brane udaju, u stanju su ukrasti se.

Za vrijeme prvog križarskog rata Ugari i Bošnjaci su zajedno organizirali vojne jedinice koje su pratile dvije križarske vojske Alberta zvanog Bankrot i Patrika zvanog Asketa. U potrazi za hranom ove su dvije križarske vojske napadale sela na putu kuda su prolazile, pljačkale i ubijale nedužno stanovništvo. Jedna bošnjačka jedinica bila je zadužena da čuva Beograd. Stanovništvo je napustilo grad i posakrivalo se u obližnjim šumama. Križari su uspjeli iznenaditi bošnjačku jedinicu, ući u Beograd, opljačkati ga i zapaliti. Bilo je 25. lipnja 1096. godine. Ugari i Bošnjaci pratili su ove križarske vojske na zamolbu bizantskog cara Aleksija Prvog.

 

JEZIK I ETNIČKO PORIJEKLO BOŠNJAKA

 

Već spominjani povjesničar Muhamed Remzi piše da riječ bašnija, od koje je nastala riječ Bošnjak, znači visoke utvrde ili utvrde na vrhovima brda. On ne odbacuje ni drugu tvrdnju da je ime Bošnjaka nastalo od rijeke koja prolazi njihovom zemljom.

Ahmed ibn Muhammed ibn Ishak, zvani el-Fakih tvrdi u svom djelu Kitabul Buldan piše da se jedna grupa turskog naroda odvojila od matice i naselila prostore između Bizanta i Hazarske države. Prozvali su se Badženagima. On ne navodi kada se to dogodilo, a najvjerojatnije u sedmom i osmom stoljeću. Njihova prva domovina najvjerojatnije je bila na području Zakavkazja.

Ruski povjesničar i istraživač Karamizin piše da su Bošnjaci mongolskog porijekla iz plemena Pečen-kan, a koje je spomenutu u stablu Mongola. Godinu dana nakon što je stupio na vlast treći ruski knez Igor,9i3. na granicama Rusije pojavila se velika opasnost po imenu Pečenegi.

Arapski povjesničar Nuvejri piše da brojni narodi ruske stepe kao što su: Ugari, Bugari, Pečenegib Bašgardi, Kumani turskog su etničkog porijekla. I Ebu Hamid el-Garnati i Ebu Ishak el-Istahri misle da su Bošnjaci turskoga etničkog porjekla. Za potvrdu njihovog stajališta Remzi navodi da je u nekom selu Čirakovu pronađen grob iz 727. godine po hidžri (oko 1346) na kome piše da je u njemu ukopan hadžija Badžanag po imenu Junuz. Ukopan je 25. dana mjeseca sevra (vola).

Ima istraživača koji misle da su Bošnjaci slavenskog porijekla. To dokazuju činjenicom da unatoč što su živjeli s Ugarima koji su na njih vršili snažan utjecaj, nisu se utopili u njihov etnički korpus. Kada su međutim u okolici Mikloša pronađeni grobovi i sa njih pročitane riječi: pejgamber, kirmit i pešmela, ustanovilo se da su te riječi perzijske, odnosno turske, i to jasno upućuje na njihovo porijeklo. Za vrijeme velike Ugarske države u jadranskim lukama za carinu je upotrebljavana perzijsko-arapska riječ dzamrak. U sadašnjem hrvatskom i bosanskom jeziku ima riječi za koje se tvrdi da su perzijskog, odnosno arapskog porijekla, kao što je na primjer: džudža.

Istraživači sa Islamskog instituta za istraživanja u Kairu tvrde da se hadžije iz Bosne i Buhare lakše sporazumjevau na nekom dijalektu turskoga jezika nego se jedni i drugi mogu sporazumjeti s Turčinom iz Istanbula na književnom turskom.

Jedan jedini muslimanski istraživač po imenu Bustani tvrdi da su Bašgardi zapravo Bošnjaci, a ne Badžanagi. Za svoju tvrdnju Bustani međutim ne navodi dokaze, pa ga za to i ne uzimaju za ozbiljno.

O Pečenegima-muslimanima napisao je mađarski književnik Franc Hercog roman pod naslovom De Habden (pogani). Nazvao ih je poganima za to jer ne ispovjedaju kršćansku vjeru, koja je bila tada službena mađarska religija. U romanu se ne spominje da se radi o muslimnima, ali se iz njega sigurno zaključuje da su jnuslimani. Ženas muslimanskog junaka po imenu Surzade (Šeherzade) pjeva o junaštvu svoga muža po imenu Tonuzoba u dijalogu s mađarskim princom Stefanom koji je došao na rijeku Tisu. Stefan pokušava Tonuzobu preobratiti u kršćanstvo, ali Tonuzoba odbija ponudu. On ne negira kršćanstvo, ali pobija sveto trojstvo i božanstvo Kristovo i njegove majke Marije.

Poznati egipatski znanstvenik i istraživač Abdul Mu'min bio je 1939. godine u posjetu bosanskim muslimanima. Nakon povratka objavio je reviji El-Belag svoje utiske o muslimanima. Izrazio je čuđenje i ujedno divljenje kako su bosanski muslimani očuvali svoju vjeru, duboko na europskom teritoriju, daleko od islamskog svijeta. Obilazeći muslimane na selima izjavio je da se osjećao kao da se nalazi među prvim muslimanima u Zakavkazju.

 

ODNOSI BOŠNJAKA S DRUGIM NARODIMA

 

Kao što sam već rekao prvo spominjanje Badžanaka datira iz 854. i 855. godine. Te se godine grupa od tri stotine obitelji muhammedanaca iz naroda Badžanaga pridružila Ugarima koji su se sa svojim stadima kretali prema Zapadu. Ugarski izvori tvrde da je ugarski grof Takšonj iz okolice Pečuha, sa obala Balatonskog jezera, pozvao saracene iz Bolgara na svoju grofoviju. Bila su to dvojica braće Bulčo i Bili, a sa njima je bio i legendarni junak Heten, o čijoj će se slavi kasnije pročuti. Bilo je to prema ugarskim izvorima oko 962-970. godine. Ugari su tada bili još uvijek budisti, pa će nekoliko godina kasnije podići u čast Budi ogromni kameni spomenik na brdu iznad samoga Dunava i udariti temelje gradu Budimu. Muslimane su pozvali u Ugarsku da im pomognu izgraditi državnu infrastrukturu kojoj oni nisu tada bili vični (trgovinu, poštansku službu, monetarni sistem, cehove i drugo).

Negdje oko 840. godine došlo je do sukoba Pečenega i naroda zvanog Ogazi u međuriječju rijeka Dona i Volge. Ogazi su u tom sukobu pobijedili i potisnuli Pečenege na jug oko Azovskog mora i sjeverno od njega.

Nedugo nakon dolaska Pečenega na nove prostore dolazi do sukoba s Ugarima u kojima naši preci pobjeđuju i potiskuju Ugare prema Besarabiji i Moldaviji. Pečenegi za njima kreću i protjeruju ih iz Besarabije i Moldavije i Vlaške, a Ugari kreću prema Panoniji. Neće proći dugo vremena i Pečenegi će krenuti za njima u Panoniju, to jest današnju Mađarsku.

Ruski izvori spominju da je treći ruski knez Igor došao na vlast 912. godine, a 913 godine se na njegovim južnim granicama pojavila velika opasnost u liku divljih konjanika naroda Pečenega. Od tada pa sve do kraja 12. stoljeća ruski povjesni dokumenti neprekidno spominju Pečenege.

Za vrijeme ruskog kneza Svjatislava sina Igorova Pečenegi napadaju Kijev i prisiljavaju Ruse na povlačenje.

Godine 972. bizantski car Domestik napada Bolgar. Pečenegi pritiču u pomoć Bolgaru, hvataju ruskoga kneza, odsjecaju mu glavu i iz nje piju vodu i vino, zbog čega su i nazvani divljacima.

Pečenegi napadaju Kijev po treći puta za vrijeme Vladimira Velikoga 1015. godine. S obzirom da se Vladimir nalazio na samrtnoj postelji šalje svoga sina Borisa na pregovore sa Pečenegima. Dok je Boris pregovarao s Pečenegima njegov otac Vladimir je umro, a vlast je nasilnim putem preuzeo njegov stričević Esvatopolk. Kada se Boris vratio u zemlju, Esvatopolk naređuje da ga se uhvati i ubije. Drugi Vladimirov sim Jaroslav s vojskom napada Esvatopolka. Da bi se obranio Esvatopolk poziva Pečenege u pomoć. Prije nego je stigla peneška vojska, Jaroslav je pobijedio Esvatopolka. Poraženi Esvatopolk poziva u pomoć Austriju, Ugare i Pečenege. Vidjevši tko se sve udružio s njegovim protivnikom, Jaroslav bježi, ali ponovo napada Kijev 1019. godine i pobjeđuje. Poraženi Esvatopolk bježi u Bohemiju gdje je i umro u izbjeglištvu.

Godine 992. ruski knez Vladimir Veliki polazi s vojskom na Dnjepar napasti Hrvate, koji su se nalazili na drugoj strani rijeke. Kada je Vladimir čuo da su Pečenegi stigli u pomoć Hrvatima, odustao je od napada i vrati se natrag, prisjećajući se brojnih poraza s ljutim i divljim Pečenegima.

Pečenegi su ponovo napali Kijev 1030. godine. Opkoljenom gradu u pomoć pristiže knez Jaroslav iz Novogorda i poražava Pečenege. Bježeći preko Dnjepra, većina pečeneške vojske se utapa u nabujaloj i brzoj rijeci. Ovaj pečeneški poraz za duže vrijeme je osigurao Rusiji mirne granice, što do tada nije bio slučaj. U čast ove velike pobjede knez Jaroslav podiže kamenu crkvu u Kijevu i naziva je Aya Sofijom, a grad je dobio velike obranbene zidove.

Godine 1139. ruski knez Jaropolk sin Vladimira Manomaha šalje pečeneške konjanike da guše brojne pobune po zemlji, a 116. godine pečeneški konjanici stižu u pomoć knezu Svjatoslavu.

Bizantski car Aleksije Prvi 1085. godine piše zapadnim kraljevima i papi i moli njihovu pomoć jer su zemlju napali muslimani Seldžuci i Badžanagi. Aleksijev apel je raspravljan na dva koncila u Klermontu i Pijačenci, što je uzrokovalo pokretanjem prvoga križarskog rata.

Za vrijeme Prvog križarskog rata Ugari i Biseni su organizirali vojne straže na putevima kuda su prolazile dvije križarske vojske; Patrika zvanog Asketa i Albert zvani Bankrot. Jedna pečeneška jedinica bila je zadužena za osiguranje Beograda, jer tu križari prelazili Savu. Stanovnici beograda su napustili grad i posakrivali se u okolnim šumama. Križari su iz zasjede napali pečenešku jedinicu i pobili većinu vojnika, ušli u grad 25. lipnja 1096. godine, opljačkali ga i zapalili. Otuda su ubrzanim maršom pobjegli prema Nišu, jer je za njima krenula ugarsko-pečeneška jedinica u potjeru.

Bizantski car Ivan Drugi Komnen, koji je vladao zemljom od 1118 do 1143. godine, uspio je spasiti zemlju od navala Seldžuka i Pečenega.

U slovenačkom gradiću Turnišće postoji crkva Svete Marije s dva stila; romanskim i gotskim građene u 14. stoljeću. Unutar crkve nalaze se oslikani prikazi bitke ugarskog kralja Ladislava Svetoga s Pečenegima i Kumanima, dva muslimanska naroda koja se odigrala u 11. stoljeću.

Ovo je samo dio sabranih podataka o povijesti naroda koji ima 13 imena, a za koga skoro svi islamski istraživači i povjesničari tvrde da su sadašnji Bošnjaci.

Autor: Muftija Ševko ef. Omerbašić

3.75 avg. rating (76% score) - 8 votes