POTOPLJENA BEGOVINA

0
767

afb-slikaAutor: Admir F. Beganović

Davno, toliko davno da se jedva i sjećam, moja dajdžinica Memnuna iz Viteza pričala mi je priče za lahku noć. Volio sam otići u Vitez još dok nisam ni u osnovnu krenuo a kasnije jedva čekao raspust da se raširim po onim livadama, baščama, voćnjacima ne dolazeći kući sve do prvog mraka ili bi samo svratio na minut -„de mi namaži nešto“, pojeo veliku krišku, zalio slatkim mlijekom i opet u „pohode“. Tamo sam dolazio kad sam htio, odlazio kad moram i na putu u Sarajevo sa kutijom sjećanja maštao o sljedećem raspustu. Pričala je dajdžinca svašta, razne priče, doživljaje i uprkos želji da što prije utonem u rijeku snova držala mi oči otvorene. A voljela me, tako da joj ni te priče nisu bile teret.

Neko sve shvati i pogledom, nekome ni ono što mu veliš ne razumije. Dajdžinca i ja smo se razumijeli, itekako.

Jedne noći (bio sam šesti-sedmi razred) zatekoh dajdžincu kako plače. Gleda fotografije žute od vremena a „suza suzu goni“.

„Šta ti je?“

„Vidi, sine, ljepote ove. Ti se ne sjećaš, možda i ne znaš. Sad ću ti pričati o našem, tvom porijeklu. Ti si plemić, ti si „plave krvi“. Danas to ne znači ništa, ali moraš da znaš ko si, odakle si. Moraš znati zašto je vjera u Boga i čast na prvom mjestu. Jer valja mrijeti. Trojica prate umrlog – porodica, imetak i djela. Porodica i imetak se vrate a djela ostaju“.

Ono što čuješ i ne mora biti ali ono što vidiš sveta je istina.

Gledam fotke, slušam dajinicu a pred očima „igrani film“.

Na prostoru sjeverne Hercegovine (južne Bosne, neko bi rekao) prostire se Prozor a malo do njega Ramsko jezero. Tamo gdje je danas voda nekada se širilo mjesto Kopčići. Znao sam da su mi tu korijeni, tu su mi rođeni i otac i majka i gotovo sva familija Beganovića i Kadrića.

Ono što sam te noći čuo od dajdžince potvrdila je i historija.

Negdje na proljeće ko zna kad Gazi Kasum Alaj-beg Kopčić udari temelje svojim potomcima. O njemu su najviše pisali beg Ljubušak i Safvet beg Bašagić. Nasta kasaba a u njoj džamija, mlinovi, posjedi…

Historija kazuje da je džamiju obnovio 1840. Džafer beg Kopčić, praunuk Alaj bega. Po Džafer begu, koji je bio junak epskih razmjera kao i pradedo mu, moj otac dobi ime.

Historija (a Bogme i dajdžinca) dokazano kazuje kako je Alaj beg došao na te prostore.

Junak u mnogim bitkama posebno se istakao u boju protiv Mađara kada je ušao u kraljev drvor i zarobio kralja Janoša. Kasnije isti podvig pravi i sa knezom Radojem. I jednog i drugog žive dovodi sultanu Sulejmanu II.

grb_kopcicSultan mu dade ferman u kojem piše da uzme zemlje koliko za jedan dan na konju može preci.

Kopčići su jedni od najstarijih plemića u Bosni i Hercegovini. Bogati, učeni i uticajni. Predivan kraj bogat ribom, plodnim baštama, mlinovima na Buku. Beg je sagradio sebi dvore ali i musafirhanu za ugledne goste a putnicima namjernicima nudio besplatan smještaj i hranu. Žene su na đerđefima vezle bluze, mirišljave šamije, dimije…

Majke su vodile računa o odgoju djece, prve ustajale, posljednje lijegale a očevi su radili poslove oko imanja, vodila se briga i o slugama.

Velika, složna porodica.

Nastojalo se spriječiti da se plava krv miješa sa neplemićkom. Kažu da se desio samo jedan slučaj kada je jedna djevojka iz begovske porodice pobjegla za kmeta i odmah je narod „udario kajdu“:

„Ode vira za neviru a hanuma za baliju“.

Mnogo godina kasnije otišao sam na Ramsko jezero. Moj prvi dolazak ubilježio sam kao promašaj jer se voda nije povukla tako da nisam mogao vidjeti ostatke kamene munare, zidine džamije, nišane begova i svu tu nahiju u kadiluku Neretva, a i sam doček od današnjih mještana nije bio baš srdačan. Obilazeći turbe svog pretka „tamo jedan“ mi reče: „Opet begovi na okupu, niste vala trebali dolaziti“. Valjda ga je moj pogled otjerao al’ i tada sam se uvjerio da pas ostaje pas imao podvijen rep ili ne.

Kada je, negdje 1968., stigla naredba od Tita da se „zbog napretka države“ to mjesto treba potopiti i napraviti hidrocentrala, samo begovi su znali da se radi o teoriji zavjere i da je jedini cilj- rastjerati begove i oteti begluke.

Alaj beg je imao tri sina – Begana, Murata i Kadriju. Od njih i nastaju prvi i pravi nasljednici „gena Kopčića“, Beganovići, Muratbegovići i Kadrići, kasnije i Jusufbegovići, Mahmutbegovići, Fetahovići i Hasanbegovići.

Negdje početkom 19. stoljeća mogao je (ko je mogao) i „kupiti prezime“ ali ne i krv. Ipak se „familija“ širila i raseljavala od Mostara do Stambola, od Bihaća do Sandžaka ali „prvi tim“ je ipak originalan ostao.

„Od Dašnika pa do Šibenika, Kopčića je zemlja polovina“.

Pred turbetom Alaj bega uvijek osjetim tišinu koja priča, „preča je savijest od ugleda“ – kao da mi govori moj predak.

Još od 1525. Boreli je u svom grbovniku naveo i mog Alaj bega a fratri u Prozoru i Fojnici mi izlaze u susret i pričaju ono što sam čuo od svoje dajdžince.

220_sa_mensom_BeganovicPonekad mi navrati u san i priča.

„Vremena se mijenjaju al’ ostaje ono što ostaje. Savjest, poštenje, čast, lojalnost, hrabrost i krv. Bogu vjeruj a ljude provjeravaj. Prošao sam milion bitaka al’, Božijom odredbom, glavu izgubih zbog izdaje, od slatka mlijeka u kojem je otrov bio a koji mi dade staračka ruka. Ne daj svoje a poštuj tuđe. Ti si beg, moja krv“.

Kraj turbeta proučim dovu za plemenitu dušu Alaj bega, čestitog junaka pred kojim je i sultan ustajao. Osjetim poglede mržnje iza zatvorenih prozora okolnih kuća al’ ne berem brigu zbog toga. Vrijeme stoji kako stoji a kada krenem ne znam dal’ je danas, danas il’ je danas jučer, ali znam da me pogled strogog i pravednog Alaj bega prati kroz život. I dok mi često srce rovi po prošlosti pokušavam porediti vremena, i ona i ova. Rahatluče, gdje si!? Alaj beže, ne dam te zaboravu, ne dam te krvi moja. Čudna su vremena nastala ali znaj da se znam „nositi“, znam ko sam i odakle sam. I kada molitva obasja tvoje turbe ti znaš „da nas ima još“, neka Samilosni spusti svoju Milost na tvoju plemenitu dušu.

(Znamo.ba)

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes