Priča Bosanke, Nusrete Sivac, pomaže žrtvama silovanja

0
1285

Nusreta SivacPiše: Aida Čerkez — PRIJEDOR, Bosna i Hercegovina – Bilo je dana kada je molila da je ubiju, da joj skrate muke. Kada je mislila da umire od srčanog udara, prošaptala je: “Hvala ti Bože” Mlada sutkinja, Nusreta Sivac, jedna je od 37 žena koje su stražari silovali u jednom koncentracionom logoru u Bosni. Nikada nisu razgovarale o noćnim traumama – njihovi bolni pogledi dovoljno su govorili o njihovim patnjama. Svjedočila je ubistvima i mučenjima, koja su činili stražari, bosanski Srbi, i bila je prisiljena čistiti krv sa zidova i podova sobe za ispitivanja.

Tada je kazala samoj sebi da će zapamtiti imena i lica mučitelja, kako bi ih jednog dana mogla dovesti pred lice pravde.

Danas, djelimično zahvaljujući naporima gospođe Sivac da prikupi svjedočenja žena širom Bosne, silovanje je u međunarodnom pravu kategorizirano kao krivično djelo ratnog zločina. Trideset osoba je osuđeno pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za ratne zločine u Hagu, a 30 predmeta je još uvijek u toku. Lično je pomogla da se čovjek, koji ju je u više navrata silovao tokom dva mjeseca boravka u logoru, smjesti iza rešetaka.

“Snagu sam uglavnom crpila iz ideje da će ovo zlo jednog dana biti gotovo,” kazala je za Associated Press ove sedmice, uoči Međunarodnog dana žena.

Specijalna izaslanica UN-a za seksualno nasilje tokom sukoba kazala je kako gospođa Sivac i druge žrtve pomažu da ratni silovatelji plate za svoje zločine.

“Hrabrost koju su ove žene pokazale, istupajući naprijed i dijeleći svoje priče, ukazuje na potrebu da se prekine šutnja i razbije stigma koja okružuje seksualno nasilje počinjeno tokom sukoba,” kazala je Zainab Hawa Bangura.

“Ove žrtve pomažu da se stane u kraj nekažnjavanju, tako što osiguravaju da se počinitelji ovih zločina izvedu pred lice pravde.”

Rat u Bosni, koji je trajao od 1992-95., bio je najkrvaviji u nizu oružanih sukoba koji su izbili kada se raspala jugoslovenska federacija i kada su njene republike počele objavljivati nezavisnost. Odnio je preko 100,000 života i razorio region. Prema podacima UN-a, između 20,000 i 50,000 bosanskih žena je silovano – mnoge u posebnim logorima za silovanja – tokom rata koji je vođen između Srba, Hrvata i Bošnjaka ove nove države.

Afrički sukobi bilježe još strašnije podatke: između 250,000 i 500,000 žrtava silovanja tokom genocida u Ruandi, te još stotine hiljada takvih žrtava tokom sukoba u Sierra Leoneu i Demokratskoj Republici Kongo.
Iskušenje gospođe Sivac započelo je u proljeće 1992. godine, kada su bosanski Srbi preuzeli kontrolu nad njenim rodnim Prijedorom, na sjeverozapadu Bosne, i kada su bošnjačke Muslimane i katoličke Hrvate zatvorili u koncentracione logore. Osim žena, u logorima je bilo i oko 3.500 muškaraca, a stotine njih su ubijeni.

Gospođa Sivac, Bošnjakinja muslimanka, dan je počinjala brojeći tijela muškaraca koji su preko noći do smrti mučeni. “Njihova tijela su ležala na travi ispred zgrade. Ponekad ih je bilo 20, a ponekad 30,” kazala je, prisjećajući se prizora ispred fabrike u Omarskoj gdje je bila zatvorena dva mjeseca.

Tokom dugih dana prisilnog rada u logorskom restoranu, žene su slušale vriske mučenih muškaraca koji su pozivali u pomoć i molili za milost, glasovima koji su postepeno jenjavali dok ne bi na koncu potpuno utihnuli. Potom bi stražari natjerali žene da čiste sobe za ispitivanje, pune krvavih kliješta i pendreka. Noću bi stražari dolazili i odvodili žene, jednu po jednu, na silovanje.

Njeni dani u logoru okončani su u augustu 1992. godine kada je grupa stranih novinara otkrila objekat u kojem su žrtve bile zatvorene. Tada su fotografije zatvorenika, koji su izgledali poput živih kostura iza bodljikave žice, obišle cijeli svijet izazivajući lavinu reakcija, što je prisililo vodstvo bosanskih Srba da oslobode zarobljenike.

Nusretina predratna kolegica iz prijedorskog suda, tužiteljica Jadranka Cigelj, također je bila među 37 žena zatočenih u logoru Omarska. Njih dvije su pobjegle u susjednu Hrvatsku, gdje su počele prikupljati svjedočenja stotina žena koje su silovane u ratu.

Provele su godine transkribujući sakupljene iskaze, uvjeravajući žene žrtve da prekinu svoju šutnju i pripremajući pravne spise koje su kasnije predočile istražiteljima u Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji sa sjedištem u Hagu.

“U ovom procesu postalo je očito koliko je žena iz čitave Bosne bilo žrtvama silovanja, ali nisam bila iznenađena ogromnom brojkom,” kazala je.

Stoljećima se silovanje smatralo nusproduktom ratova – kolateralnom štetom koju su podnosile žene, strahotama koje često ostaju zasjenjene pokoljima. Iako Četvrta ženevska konvencija iz 1949. godine zabranjuje ratna silovanja, nijedan sud nikada nije podigao optužnice za taj zločin sve gospođe dok Sivac i Cigelj nisu predočile svoje ogromne dokaze.

Trud se napokon isplatio u junu 1995. godine kada su njih dvije otputovale u Hag kako bi učestvovale u pripremama za prve optužnice koje je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju podigao.

Dokazi koje su one prikupile predočili su opseg zločina koji sudovi više nisu mogli ignorirati. Prema ocjeni Ujedinjenih nacija to je bila “glavna prekretnica” u prepoznavanju silovanja kao ratnog zločina.

Sivac se prisjeća sunčanog julskog dana kada su njih dvije shvatile da će njihov trud uskoro biti nagrađen. Uživale su pijući kafu u bašti jedne kafane u Hagu i napisale su nekoliko razglednica svojim mučiteljima u Prijedoru. “Dragi prijatelji,” napisale su. “Nadamo se da ćete nam se uskoro pridružiti u ovom prekrasnom gradu.”

Godinu dana kasnije, Sud je optužio osam bosanskih Srba za seksualne zločine u istočnoj Bosni – presuda na temelju iskaza koje su prikupile Sivac i Cigelj. To je bio prvi put u historiji da je jedan međunarodni sud teretio nekoga isključivo za zločine seksualnog nasilja.

Nerma Jelačić, glasnogovornica Međunarodnog tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, prisjeća se “šokantnih” iskaza u kasnijim slučajevima u kojima su žrtve bile djevojke kojima je bilo svega 12 godina.
“Imali smo slučajeva gdje su i majka i kćerka došle da daju iskaz i obje su bile žrtve istog vida mučenja i iste vrste zločina,” kazala je za AP.

Sivac, koja je od tada svjedočila u nekoliko slučajeva, uključujući i predmet protiv čelnika bosanskih Srba, Radovana Karadžića, zadovoljna je onim što je postigla, premda bi željela da se procesuiranje ubrza. “Sporo je, jako sporo”, kazala je. “Ali to je početak.”

Jedan od stražara iz Omarske protiv kojeg je svjedočila pušten je iz zatvora 2005. godine, nakon što je odslužio dvije trećine sedmogodišnje kazne. Sivac ga je jednog dana srela na ulici u Bosni.

“Zurili smo jedno u drugo, kazala je. On je bio prvi koji je pognuo glavu.”

http://www.huffingtonpost.com/2013/03/08/nusreta-sivac-rape-war-crime_n_2835241.html

 

Informativna Služba Svjetskog bošnjačkog kongresa

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote