PRVI PUT KROZ SARAJEVSKI TUNEL SPASA

0
679

100_harun_Hodzic4343aIz deftera ratnika

Autor: Harun Hodžić

Kada sam se dobro odmorio, naspavao i obišao neke prijatelje, otišao sam do Komande 1. Korpusa Armije RBiH da još nešto završim. Tu sam zatekao i Sefera Halilovića, koji je zajedno sa komandantom Vahom pratio stanje i dešavanja na Bjelašnici.

Kada sam ušao Sefer mi je rekao da su četnici konačno uzeli vrh Bjelašnice, na kojem je bio i repetitor. Helikopterom su izvršili desant i spustili i top sa kojim su tukli po Babanovcu i po dubini Igmana. Razočarenje za mene je bilo više nego očigledno. Rekao sam da ću istu noć nazad. Vaha je dodao: – „E pa noćas ne moraš preko piste, možeš i kroz tunel“! To je značilo da su konačno prokopali tunel i spojili ispod piste Dobrinju i Butmir.

350_Sarajevski_tunel_spasa_1Napisao mi je prvu propusnicu, da ne bih imao problema sa policijom koja je regulisala protok kroz Sarajevski tunel spasa. Po povratku u čaršiju susreo sam mog profesora Halilovića. Kada sam mu ispričao situaciju na Igmanu, onako malo zamišljenog lica mi je rekao: “Idem i ja stobom na Igman”. Ovoje za mene zaista bilo pravo iznenađenje. Znao sam da je trebalo da putuje za koji dan za Teheran gdje je imenovan za ministra savjetnika u Ambasadi RBiH.

Došli smo prof. Halilović i ja pred tunel. Nisam imao predodžbu šta to podrazumijeva. Slušali smo razne priče dok se kopao, ali došlo je vrijeme i da se prođe kroz njega. Tu je bilo dosta svijeta, koji su imali i različite motive prolaska. Bilo je boraca, koji su išli da pomognu odbrani Igmana, a bilo je i onih koji su išli radi šverca. Policija je utvrđivala ko ima prioritet prolaska. Za nas dvojicu nije bilo problema, zato što smo imali propusnicu, a i zato što me policija već bila

upoznala dok sam prolazio preko piste. Kada smo počeli ulaziti u dubinu imao sam osjećaj da idemo u drugi svijet. Izgledalo je kao iz mašte i filmova o Indijani Džons. Konstrukcija tunela sa sarajevske strane je bila od željznih rudarskih elemenata. Veoma nisko je bilo, moralo se dobro sagnuti da bi se prošlo a da glava ne prokrvari. S obzirom da je tek prokopan, još uvijek nije bilo riješeno kvalitetno odvođenje vode, tako da je u pojedinim dijelovima voda dosezala i do iznad koljena. No, i pored svega toga i to je bilo bolje nego preko piste, gdje se ginulo kao na strelištu glinenih golubova. Od polovine je već bilo malo bolje. Butmirska strana je bila viša i konstrukcija je bila drvena tako da i udarci po glavi manje su ostavljali krvavih tragova. Dužina – negdje oko 800 metara.

Došli smo do Hrasnice bez problema, odmorili u stanu kod Smaje, uzeli nešto oružja što nam je bilo neophodno i poslije doručka pošli prema Igmanu. Na „osmicama“ smo se malo zadržali uz razgovor sa vojnicima koje smo zatekli i čuli priče da je puno vojnika pobjeglo sa Igmana i da se vode žestoke borbe za svaki pedalj. Malo su nam se i čudili kuda smo se mi zaputili kada se skoro i ne zna šta se gore dešava. Negdje oko podne smo došli do hrasničkog stana, gdje je bila uspostavljena komanda odbrane Igmana.

Harun_Hodzic434Tu u jednom šumarku ugledao sam jedan prizor koji me ostavio bez daha. Grupa meni nepoznatih momaka je obavljala namaz u džematu, oko njih poredane i pobodene u zemlju zastave na kojima je pisalo „La Ilahe Iljallah Muhamedun Resulullah“. Oči se nisu mogle nagledati ljepote. To je kao kad momak ugleda lijepu djevojku i ostane zaljubljen u nju sve dok je ne oženi. Ja sam tog momenta znao, ovo će biti moja buduća jedinica, inša-Allah. Bili su to pripadnici Sedme muslimanske brigade, koji su došli braći u pomoć. Među njima bio je i moj školski drug Maka kojeg sam ranije pominjao.

Znači, pismo koje sam ponio preko piste dalo je i konačno rezultat: traženo je od Predsjednika da se na Igman pošalje Sedma muslimanska brigada, koja će svojim prisustvom pomoći u očuvanju teritorije. Uz Sedmu tu je bila i jedna četa 17. Krajiške brigade, također momaka koji su bili veliki borci.

U komandi sam susreo meni dobro poznata lica. Bio je tu Nedžad Ajandžić, koji je komandovao i pokušavao uvezati stanje koliko se moglo. Javljalo se sa terena da se linije pomjeraju, da konačno skoro i niko ne zna stvarno stanje. Četnici polako napreduju prema Malom Polju, da su negdje do Mrazišta već došli. Ako se ne zaustave tu, konačno bit će presječen put koji povezuje Hrasnicu i Tunel sa slobodnom teritorijom. Na taj pravac upućeno je nekoliko grupa iz Sedme i 17. Krajiške, koji su pokušavali učiniti ono što se od njih očekivalo. Hvala Bogu počele su se čuti i borbe koje su se vodile žestoko i to skoro prsa u prsa. Četnici su pretrpjeli i prve gubitke. Jedan od momaka iz Sedme je pogodio tenk bestrzajnim topom; jedan Gazija je sijačem pokosio grupu koja je bezbrižno išla putem ka Malom Polju, i tu je nastao pakao.

Nekoliko sati četnička artiljerija je preoravala Igman. Ni u ponovnom pokušaju nisu uspjeli ni pomaći, jer ih je zaustavilo nešto na što do tad nisu bili navikli, a to su tekbiri! Momci su u borbi uzvikivali ALLAHU EKBER! Spuštao se prvi sumrak i ja sam se pridružio toj hrabroj skupini momaka. Dok smo dolazili do mjesta okršaja granate su nerpestano padale. Šumom su odjekivali tekbiri. Bože, kakav je to bio osjećaj! Mi u „Fatihu“ smo tekbirali, uvježbavali tekbir, ali ovo je bilo nešto neponovljivo! U gustoj igmanskoj borovini odjekivali su kao jeka šume, kao odgovor hrabrih i odvažnih koji se smrti ne boje. To je tekbir koji dušmanima jezu pod kožu unosi, a mudžahide podiže. Tako je bilo i ovaj put. Zaustavljen je dalji prodor četnika. Put ka slobodnoj teritoriji je sačuvan. Predsjednik Izetbegović je bio na putu za Ženevu, gdje je trebalo voditi pregovore o daljoj sudbini Igmana.

Harun_Hodzic43a

(Bošnjaci.net)

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote