PUTEVI ISTINE

0
1036

slikaPiše: Armin Čusto

Moje pero neće ostati bez tinte sve dok posljednji zločinac ne bude osuđen.

U duhu svog habitusa i nacionalne pripadnosti, imam obavezu, da zbog budućnosti svog naroda, slobodno pišem, mislim, i djelujem, u cilju otkrivanja činjenica bitnih za državu Bosnu i Hercegovinu i za svoj narod Bošnjake.

Bošnjaci, taj autohtoni narod, preživjeli su stradanja, što neće nikada niti jedan narod preživjeti na tlu Evrope, a to je jedanaest genocida kroz historiju, i konstantna borba za svoja temeljna ljudska prava, a to je pravo na historijski naziv Bošnjak.

Upravo budućnost Bošnjaka zavisi od toga kako ćemo se ponijeti prema historijskim činjenicama, da li ćemo naći mehanizam vlastitog jačanja kroz prizmu intelektualnog, duhovnog, ekonomskog oporavka Bošnjaka, jer od ova tri segmenta zavisi da li će se desiti sljedeći genocid nad Bošnjacima. Danas Bošnjaci, slobodno mogu reći preživljavaju psihološki genocid; nemaju pravo na dostojanstvo i mir, dok pravosudni organi sporo rade na procesuiranju i kažnjavanju odgovornih lica za genocid nad Bošnjacima.

Primjer za to jeste stradanje Bošnjaka u Kalinoviku i u Bugojnu, u naselju Vrbanja. Pisanje o zločinima hrvatskih postrojbi u mjestu Vrbanja i srpskočetničke vojske u Kalinoviku, u meni izaziva osjećaj bola, jer se radi o mojim komšijama u Vrbanji i mojoj porodici u Kalinoviku (porodica Čusto) koji su nekada davno sa prostora Blagaja kod Mostara naselili područje Kalinovika.

Čuvajući emanet naših najboljih sinova koji su poginuli za ovu državu, nikada neću prestati pisati o genocidu. Moje pero neće ostati bez tinte sve dok posljednji zločinac ne bude osuđen.

Jedinice hrvatskih postrojbi, mučki su ubili 45 Bošnjaka u naselju Vrbanja, i do danas niko nije odgovarao za taj zločin. Međutim, iznose se gnusne laži da za taj zločin postoji presuda po kojoj je odgovarao Slavko Jakić, naš prijeratni komšija iz mjesta Zlavast. Ali, ne smije se svaki Bošnjak složiti sa ovom kvalifikacijom, jer se radi o vojniku, dok osobe koje su imale komandnu odgovornost, nisu još stale pred lice pravde. Komandna odgovornost hrvatskih postrojbi koja je kriva za ubijanje nevinih Bošnjaka, imala je jasan plan da u potpunosti očisti Bošnjake iz Bugojna, s ciljem stvaranja Velike Hrvatske, odnosno Herceg Bosne, koja bi se pripojila Velikoj Hrvatskoj. Danas ti komadanti slobodno šetaju i uživaju sve privilegije, iako je njihova ruka natopljena krvlju nevino ubijenih Bošnjaka Bugojna. Moji Bošnjaci, moji Bugojanci, još tragaju za istinom, a ta istina nikako da dođe na vidjelo zbog nerada nadležnih institucija.

Kalinovik, lijepi bosanskohercegovački gradić, primio je Čuste iz Blagaja. Budući da je jedna loza ostala u Blagaju, druga je naselila područje Bugojna, a treća loza je naselila Kalinovik.

 Živjeći zajedno sa svojim komšijama, nikada nisu ni slutili da će biti žrtve genocida. Neprijatelj, prenoseći svoju mržnju sa koljena na koljeno, koja datira od prvog genocida 1682. godine, vrši strašan pokolj Bošnjaka Kalinovika, među kojima su se našli i moji rođaci.

Zbog emenata svih šehida koji su poginuli za ovu državu, zbog ubijenih rođaka u Kalinoviku, zbog mojih komšija u Vrbanji, ne mogu i neću nikada prestati da pišem o genocidu, jer od svjesnosti genocida nad Bošnjacima, zavisi budućnost mog naroda.

Svaki mladi Bošnjak, mora biti svjestan svog nacionalnog identiteta i historijskih činjenica. Nastavni plan i program u Bosni i Hercegovini, po kojem se kreira obrazovni sistem, predstavlja samo nastavak procesa koji je vladao u prošlosti, jer i tada Bošnjaci nisu imali pravo da pišu o svom stradanju.

Iz tog razlogamoje pisanje o stradanju Bošnjaka u Vrbanji i Kalinoviku, predstavlja borbu za istinu i zaštitu mog naroda. Nezamisliv je osjećaj tuge i bijesa, kada čovjek pročita, da su u štali Tuzlaka, u selu Ratine, pronađene dvije vreće pepela sa ostacima ljudskih kostiju, a radi se o nevino ubijenim Bošnjacima Kalinovika. Istinu koju mi je ispričao preživjeli rođak u Kalinoviku, stvorio je u meni osjećaj bola, ali istovremeno takvu volju, da nikada ne prestanem pisati stradanju svog naroda.

Govorio je skamenjen, sa tugom i bijesom:” Imao sam brata koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a za vrijeme zločina u Kalinoviku ostao je bez ruke uzrokovane četničkom granatom, imao sam babu,brata, rođaka Muhameda, Hasib, svi su pobijeni“.

(Svjetski bošnjački kongres)

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote