SAN RAZUMA STVARA ČUDOVIŠTA

0
62

Admir-Muhic

Jezik kojim govorimo (maternji jezik) jedan je od bitnih elemenata koji uz određeni teritorij življenja i kulturu pripadanja definira i određuje jedan narod narodom. Isuviše teško je bez jezika narod odrediti narodom, stoga i jeste narod narodom ukoliko ima svoj maternji jezik. Bosna i Hercegovina ima svoj teritorij (država), ima svoje narode (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), ima svoju tradiciju, kulturu, historiju, ima svoje jezike (bosanski, hrvatski i srpski).

I svi ovi jezici su bosanskohercegovački jezici i svi imaju temelj u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci kao narod imaju svoj jezik, bosanski jezik, koji se temelji na Povelji Kulina bana i izvan Bosne koji opet svoj jezik naziva bosanskim. Bošnjaci čuvaju svoju bogatu kulturu u sehari svoje kulturne baštine. Zahvaljujući Bošnjacima u BiH opstali su i drugi jezici, s njima i druga kultura, jer nisu željeli bacati u jaram ono što im rođenjem ne pripada, niti prisvajati kao svoje. Navodi da nešto ne postoji, silno, ali neargumentovano, što jedan narod definira kao narod, u najmanju ruku odsustvo je razuma, ali i neobrazovanosti u trenutku kada se sve dijeli na pola snagom divljaštva.

Nikada ne bih zanijekao srpski ili hrvatski jezik, jer naprosto, oni su činjenica, oni postoje, bivstvuju sa bosanskohercegovačkim bićem. Oni su, koliko srpski i hrvatski, toliko i bosanskohercegovački jezici, jer sva tri jezika čine jezgru Bosne i Hercegovine kao službeni jezici. Kada ne bih umio govoriti kako dolikuje ljudskom biću, tada bih šutio, zanijemio pred mogućom nerazumnom neargumentiranom potrebom da negiram ono što kao nemaran čovjek ne mogu razumjeti. Dio jezičnog identiteta je i šutnja, a tome se tek povremeno govori. Ja i kada šutim, šutim na bosanskom jeziku, kada sanjam, sanjam na svom jeziku. Neka mi neko drugi kaže na kojem jeziku tada trebam šutjeti/sanjati.

Potrebno je jezik svoj odmoriti, spustiti ga na pod kao ostarjeli mač koji pokosi nedužne, a potom natopiti vodama ljudskosti i razumijevanja, vodama koje će mutne vode prošlosti izbistriti bistrim vodama sadašnjosti, saprati tamnu tintu uvredljivosti, tintu koja ponižava, ugnjetava, tinta kojom se definira vokabularna identifikacija čovjeka i nečovjeka, ljudskog bića i kreature koja kao kakva srednjovjekovna spodoba plazi jezik drugima, želeći ih uplašiti. Zar želi od mene da učinim isto?! Samo slabost jednoga stvorenja može plaziti jezik, negirajući sve ono što nije poput njega. Zar treba sklapati oči pred nametnikom i nijemo posmatrati jezične protuhe?

Oni su znak uzbune za razumom obdarene, a utočište za one kojima je razum oduzet. Negirajući jezik koji nije njihov, kao da negiraju sebe sami. Negirajući jezik koji nije njihov, kao da negiraju ponos uzdignute ruke na bosanskom stećku. I svaka negacija je izvor afirmacije za zemlju koju svojom zovem. A kada već negiraš, sjeti se onoga što zapisa pravoslavni vladika Nikolaj Velimirović. “Ljudi koji ne mogu vladati svojim srcem, još manje mogu vladati svojim jezikom.” Jezik je, kažu, najubojitije čovjekovo oružje, ali i srce, i mogu se upotrijebiti u razne svrhe, ali se u ovom trenutku življenja najmanje upotrebljavaju u one svrhe za koje su Božijom voljom prvobitno namijenjeni. Jezik, kao i srce, najoštrija su sječiva. Jezik bez srca, ili srce bez jezika, prikaz je nebeskog prostranstva bez Sunca. Ono grije, ono opominje.

Jezik, kao sredstvo komunikacije, izvor je sporazuma, ali i nesporazuma, često i sa samim sobom. Kuda srljaš, čovječe?! Bošnjaci govore bosanskim jezikom, ne bošnjačkim, što umnogome drugi povremeno naglašavaju, bivajući navalentni u svojim htijenjima da dokažu da bosanskog jezika jednostavno nema. Tu se sa izrazitom namjerom bosanski jezik želi svesti na područje koje nastanjuju Bošnjaci, želi se oduzeti temeljno pravo da se svoj jezik naziva bosanskim jezikom. A šta je s jezikom Srbije, odnosno, srpskim jezikom? Da li se on isto tako može/mora nazvati (preimenovati) u srbijanski jezik umjesto srpskog?! Dakle, ako ćemo po državi određivati naciju, narod i jezik, onda se slobodno može reći da su Srbi Srbijanci i da je njihov jezik, umjesto srpskog, srbijanski. A šta je sa crnogorskim jezikom kojeg opet Srbi nijekaju?! A Srbi u Bosni i Hercegovini bi se mogli izjasniti i Bošnjacima, vratiti se svojim korijenima i svoj jezik nazvati bosanskim jezikom.

Činjenica je da su se Srbi onomad izjašnjavali Bošnjacima i o tome postoje dokumenti. Da, dokumenti, argumenti, ne pretpostavke. Viktor Duruy, ispisujući stranice svoje knjige “Histoire du Moyen-Age” navodi jednu riječ – Bosniaques. Ti i dalje srljaš, čovječe?! Govoriti o narodu koji negiraš, govoriti o jeziku koji negiraš, uplitati se, uzimati štap neznanja i njime mutiti izvor istine, ništa drugo je do insistiranju osvajanja neosvojivog, što i historija bezbroj puta zabilježi, te agresivno prisvajanje što izaziva teško breme netrepeljivosti, nemira i sukoba. A rekoše svi – dosta je! Svi razumni, svi poniženi, svi obespravljeni. Negirati državotvornost BiH, a živjeti u njoj, živjeti od nje, nije ništa drugo do licemjerno podrivanje. Udaraš ruku koja te hrani, ruku koja ti vodu prinosi. Pokušaj negiranja jezika Bošnjaka, udar je na njegovo biće, nasilno otimanje identiteta Bošnjaka, otimanje bezrazumnog čovjeka koji bi jedan dio Bosne i Hercegovine, koji u jednom trenutku življenja željom nemarnih moćnika nazvan Republika Srpska, želio pocijepati kao autobusku kartu koja ga je nekada davno dovela u Sarajevo, vozeći se sam na relaciji Sarajevo-Laktaši.

Pocijepati kartu možeš, Bosnu i Hercegovinu ne, kao što ne možeš pocijepati bijeli papir na kome je ispisana presuda i ovozemaljskog i onozemaljskog suda – genocid. Zašto i dalje srljaš, čovječe?! I genocid negiraš. Zašto?! Gladan si zemlje?! Želiš je progutati, utoliti svoje radikalne apetite prema Bosni i Bošnjacima. Želiš je progutati i oblikovati u svoju “srpsku zemlju”. Opet srljaš, čovječe! Govoriš o ugroženosti, želeći prikriti da si taj koji ugrožava. Svjedoci smo nasrtaja na Bošnjake. Zadnji se dogodio u Zvorniku i to na Bajram. Svakodnevno su Bošnjaci izloženi verbalno-političkoj torturi Milorada Dodika, predsjednika RS-a, koji negira bosanski jezik, time i državu BiH. Negira zemlju koja ga hrani. Svakodnevna se ugroženost osjeti kada se u političkim sferama analizira i sigurnost Bošnjaka, a ona je upitna. Svakodnevno se negira i genocid. U Bratuncu, na svadbi, slavilo se, pjevalo i veličalo nedjelo njihovih sunarodnjaka, te prijetilo ponavljanjem Srebrenice i Vukovara. Kuda srljaš, čovječe?! Bošnjaci su u svojoj domovini ugroženi.

Njemačka pamti i ne dopušta zlu da govori. Angela Merkel na poziv logoraša obilazi Hitlerove logore, glasnika zla. Vlasti RS-a zabranjuju posjete logorašima i preživjelima, ne dopuštaju im da posjete mjesta gdje su bili zatočeni, ponižavani, silovani, ubijani, u Omarskoj, Keratermu, Manjači. Mirna okupljanja komemorativnog karaktera, polaganje cvijeća i učenja Fatihe ubijenima na stratištima diljem BiH policija RS-a zabranjuje i privodi organizatore tih mirnih i dostojanstvenih skupova. Privode se bošnjačke žene, starice, rodbina ubijenih i preživjelih. Kome braniš posjete, čovječe?! Bošnjacima braniš. Zar se plašiš tog naroda kome je rečeno da će nestati?! Zar to nije ugroženost Bošnjaka?!? Mnogi ne vide, slijepi su, niti žele čuti, gluhi su. Šta bi se sve još trebalo uraditi, šta bi sve trebalo izgovoriti, šta bi sve trebalo prstom pokazati da se vidjelo, shvatilo i potvrdilo kako su Bošnjaci ugroženi?!

Očekuje nas još jedno iskušenje. Popis stanovništva. I ponovno se radi po skoro istom principu na kome je zasnovao zastrašivanje, negiranje, prijetnje, te nasrtaji na Bošnjake, uvjeravajući ih da im bosanski jezik nije njihov maternji, da su Bosanci i Hercegovci, da su Muslimani, oduzimajući im naciju bošnjačku, pripremajući Bošnjacima nove enklave i transferzale nakon popisa stanovništva. I kada neko od uglednih političara, s moralnim htijenjem, stane u zaštitu svoga naroda, onda mu na čelu ispisuju mržnju, proglašavajući ga nacionalistom, radikalom i ekstremistom.

Nikada i nigdje nije zabilježeno da se jednom narodu, Bošnjacima u BiH, oduzimala nacija, a da se ujedno pripisivao nacionalizam. Kao da želiš reći, bezumni čovječe, da su Bošnjaci nacionalisti bez nacije?! Kome smetaju Bošnjaci u BiH?! Zašto je i danas upitna njihova ravnopravnost sa drugima. Bošnjaci su neravnopravan narod u BiH. Da, neravnopravan. Bošnjaci su najugroženiji narod u BiH. Niko nije ugrožen kao Bošnjaci. Kome odgovara ovako širok dijapazon ugroženosti Bošnjaka?! Tebi odgovara, bezumni čovječe, tebi koji tvoje mišljenje kreira Dodik i njegova potreba za negacijom svega onoga što pripada Bosni i Hercegovini. A ona vas hrani. Sjedeći na klupama Parlamenta, jedete njen hljeb i pijete njenu vodu. Negirate Bosnu i Hercegovinu, a dolazite iz Bosne i Hercegovine, a kao da dolazite iz Beograda, ili iz Evrope, te iste Evrope kojoj je često nemar, nerazumijevanje centar moći. Stoga je, ovoga trena, više nego ikada nužno objedinjavanje bošnjačkih snaga i usvajanje nacionalne strategije bitne po vitalne interese Bošnjaka. Intelektualna elita treba jednom zauvijek ‘lupiti šakom argumenata o stol’ i kazati – DOSTA! Dosta svima onima koji razaraju BiH i negiraju njeno biće i ono njenim narodima, pa tako i Bošnjacima pripada.

Riječ DOSTA nije nacionalistička retorika, već žurno ustajanje iz stanja uspavanosti i stajanje u zaštitu nacionalnih prava Bošnjaka. Jednom to mora kazati intelektualna elita Bošnjaka i stati iza tih pet slova jer život Bošnjaka u BiH bit će kocka koju će neko poželjeti baciti i ništa mu to neće značiti, sem želje o nestanku onoga ko je drugačiji od njega. U tome ne treba očekivati pomoć onih koji su nijemo posmatrali ubijanje Srebrenice, kidanje njenoga srca, već vlastitim snagama uzeti u odbranu svoju domovinu, svoj identitet, uzeti odbranu u svoje ruke, svoj jezik i ako se neko ponovno oglasi slovima negacije Bosne i Hercegovine, Bošnjaka, njihovog identiteta, hrabro krenuti sa tužbama i procesuiranjima jer elementi postoje, mozaik se sklopio.

Drskost Dodika krajnje je opasan put ka ponavljanju i obnavljanju genocida. Dodik kao dječarac posmatra svoje laži kroz kaleidoskop i na koncu sam u njih povjeruje. Znaju to pošteni Srbi da Dodik nije njihov spasitelj, niti spasitelj srpstva u BiH. Znaju oni da ih on godinama nagriza, kida im komadiće mesa, hraneći se njihovim životima. A kao i svakom dječarcu, potreban je rezervi krivac za sve ono što loše uradi, kao kada se sa sredine terena slomi prozorsko staklo susjeda. Dodiku su Bošnjaci rezervni krivci za sve šta se dogodi. On plasira nacionalističke teze i na drugima jača svoju političku poziciju nesuvislom političkom retorikom koja obiluje uvredljivim, ponižavajućim riječima, neargumentovanim, nemuštim. Ne zna dječarac iz Laktaša da Srbe nema od koga braniti jer ih niko i ne napada, pogotovo ne Bošnjaci.

Znaju Bošnjaci da Srbe ne treba gledati kroz prizmu Dodika jer Srbi su iznad njega. Srbi su ponosan narod. Oni su i iznad bezumne potrebe da se drugi i drugačije smatra nepotrebnim. Srbi su i iznad aure zla Radovana Karadžića, haaškog stanovnika koji je predvodio genocid nad Bošnjacima i čiji je entitet natopljen nedužnom krvi Bošnjaka. Fašistička Dodikova ideologija može naći sebi plodno tlo tamo gdje nema dovoljno informacija, gdje nema svjesnog i obrazovanog čovjeka, gdje je on neprikosnoveni vladar, tamo gdje nema slobodne riječi domokratije, gdje je etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva prizvan glasnik zla, tamo gdje je prisustvo Bošnjaka prepolovljeno nakon popisa stanovništva iz 1991. godine. Ne srljaj, čovječe! Ne srljaj i ne poželi nikada novi genocid nad Bošnjacima. Pišem ti svojim jezikom, misleći na svoju zemlju, ja… 

Admir Muhić, Bošnjak

SAN RAZUMA STVARA ČUDOVIŠTA
1 vote, 5.00 avg. rating (94% score)