SLAVLJENJE POČINILACA I IDEOLOGA GENOCIDA U CRNOJ GORI

0
91

      index(BINA, 15. novembar 2013.) Povodom najnovijih primjera slavljenja počinalaca i ideologa genocida, kao i negiranja genocida od strane najviših predstavnika vlasti u Crnoj Gori, ali pojedinih učesnika naučnog skupa na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a obraća se javnosti sljedećim

Saopćenjem za javnost

 

      Na svečanosti organiziranoj povodom „Dva vijeka Njegoša“, održanoj 13.11.2013. godine, u Crnogorskom narodnom pozorištu, u Podgorici, crnogorski predsjednik Filip Vujanović izjavio je da je „Njegoš dosegao mjesto u samom vrhu Crne Gore koje se nikada neće uprazniti i na kome ga niko nikada neće zamijeniti“. Praveći usporedbu Njegoša sa carom Konstantinom i Milanskim ediktom, Vujanović je utvrdio da je i Njegoš promicao ideju o slobodi hrišćana, ali i svih ljudi, dodajući da „samo sa prostora kosmosa Njegoš je mogao spoznati i pravedno vrednovati značaj slobode čovjeka. Slobode koja omogućava da se ostvari vječno trajanje svakog čovjeka. Ne možemo biti istinski pravedni ako ne uvažavamo slobodu drugoga i ako ne vrednujemo opšte dobro“.

   Također, na naučnom skupu „Njegoš-pjesnik, filozof, državnik“, održanom istog dana, na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, zaključeno je da se Njegoševa pojava može smatrati prekretnicom u crnogorskoj historiji i kulturi. Izvjesni profesor Rade Delibašić otišao je do te mjere da na, najprimitivniji način pravda genocid, kojem je „Gorski vijenac“ ideološka podloga, kazavši da ako je Njegoš i bio genocidan pisac, da su oni koji su bili žrtve „bili tirjani“ a da je Njegošev moto bio „tirjanstvu stati nogom za vrat“.

   Podsjećamo javnost da je prije izvjesnog perioda, tokom skupa ispred Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, premijer Crne Gore, Milo Đukanović, u zanosu romantičarskog pseudonacionalizma, kazao da „su Lovćen i Njegoš sinonimi crnogorske slobode. Njegoš nije bio pjesnik genocida, niti inspirator zločina. On nije pozivao u borbu protiv bilo kojeg naroda, već u borbu za slobodu“. Đukanović je izrazio uvjerenje da je evropski put Crne Gore njegoševski put, te „da ne sumnja da bi Njegoš bio ponosan na današnju Crnu Goru“.

     Nema nikakve sumnje da su najnoviji nacionalno-šovinistički ispadi vlasti u Crnoj Gori, primarno u službi vještačkog spašavanja upitne nacionalne samobitnosti, kao i pokušaja da igranjem na kartu pseudonacionalizma održi vladajuća oligarhija na vlasti. No, i pored tih prizemnih interesa nedopustivo je da se oni koji se navodno zalažu za evropske vrijednosti, te tekovine moderne civilizacije identificiraju sa ideologijom genocida.

   Sada je sasvim jasno da su i novim “gospodarima” Crne Gore Bošnjaci trebali da im izglasaju nezavisnost, a danas ih, poput svog “duhovnog i ideološkog oca”, smatraju opasnošću i “gubom koju treba trijebiti iz torine”. Tome svjedoči i činjenica da ih nije “uopće zabrinulo to što su pojedini politički predstavnici Bošnjaka bojkotirali ovaj skup”.

    Tvrdnje predsjednika Crne Gore da je Njegoševa vizija bila multietnična Crna Gora, te da se  borio za slobodu hrišćana ali i svih ljudi su netačne. Nije Filip Vujanović jedini Njegošev advokat. Iz iste, ideološko-hermeneutičke advokatske kancelarije, dolazi i Vladimir Ćorović koji, u svojoj Istoriji Srba, u nemogućnosti da ga porekne, čitav pokolj «domaćega vraga» minimizira njegovim svođenjem na «uzak lokalni događaj u čijem izvođenju učestvuje samo osam ljudi; manje, dakle, nego u mnogoj hajdučkoj četi».( Corovic, V.: Ilustrovana istorija Srba, Narodna knjiga, IV, Beograd, 2006., str.121)       Pri tom, Ćorović, improvizatorski neuvjerljivo i zarad odbrane a priori zacrtane teze, kao da ne zna, ili neće da zna, za Njegoševog ključnog svjedoka – vojvodu Batrića – koji nas, nasuprot njemu, Ćoroviću, izravno «s terena», izvještava o tome kako je bilo ne «osam ljudi», nego «vojske kao vode».

 

VOJVODA BATRIĆ: Poklasmo se sinoć sa Turcima. U pomoć nam ko god ću priteče, sakupi se vojske kao vode. I što ću ti duljiti pričanje: koliko je ravnoga Cetinja ne uteče oka ni svjedoka, ni da kaže kako im je bilo Kuće turske ognjem izgorjesmo da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga(P. Njegoš: Gorski vijenac, izd. EVRO Beograd, Beograd, 2005. str. 156-157,)

     Vojvoda Batrić je bio jedan od glavnih protagonista ovog genocida, o tome svjedoče i sljedeće činjenice iz samog „Gorskog vijenca“.  Kada se poglavice “poturica” (njih sedam-osam), uredno odazovu pozivu vladike Danila na razgovor, vojvoda Batrić ih dočekuje ucjenom, ultimativnim pozivom da se «vrate vjeri prađedovskoj» i šešeljevski prepoznatljivom prijetnjom šta će se dogoditi, ako na njegov, nimalo diplomatski i ponižavajući ultimatum ne pristanu: Kunem vam se vjerom Obilića i oružjem, mojijem uzdanjem u krv će nam vjere zaplivati, Jel’ ovako, braćo Crnogorci? SVI IZ SVEG GLASA: Tako, već nikako!

 

     Shvativši svu ozbiljnost situacije i bezumlje već raspaljene i osvetnički indoktrinirane gomile («Tako,već nikako»), Mustaj-kadija pokušava razgovor izvesti iz častoljubivih i visoko emotivno pregrijanih, u niže, racionalno hladnije i životno trezvenije sfere razumijevanja kritičnog povijesnog trenutka: Što zborite? Jeste li pri sebi? Trn u zdravu nogu zabadate.

 

    Njemu se (nakon što osjeti da se situacija uprkos pokušaju smirivanja i dalje «ne hladi» i da, izmičući zdravoj pameti vodi u besmisleni krvavi ponor), jednako pomirljivim tonom pridružuje i Skender-aga htijući, podsjećanjem i pozivanjem na normalne životne odnose uzajamnog ispomaganja u zajedničkoj nevolji («u bojeve jesmo li zajedno / zlo i dobro bratski dijelimo»), ukazati na svu iracionalnost bespotrebnog i već očigledno namjerenog krvavog raspleta koji se jasno naslućuje u tvrdokornoj nepopustljivosti jedne strane: Što je ovo, braćo Crnogorci? ko je ovaj plamen raspalio? otkud dođe ta nesrećna misâ o prevjeri našoj da se zbori? Nijesmo li braća i bez toga, u bojeve jesmo li zajedno? Zlo i dobro bratski dijelimo.

 

    Naime, uzajamni život je, prema svjedočenju S. Mijuškovića, u to vrijeme bio toliko normaliziran da su ”do kraja XVII vijeka odnosno Bošnjaci, često sa ostalim Crnogorcima učestvovali u borbama protivu turskih odreda. Tako su se 14. jula 1663. nekoliko Bošnjaka iz sela Komana (Osman Jusufov, Husein Muhamedov i drugi), zajedno sa knezom Radunom (Conte Radun da Comani), obavezali pred mletačkim sudom u Kotoru da će suzbiti svaku grupu Turaka iz Podgorice koja ne bi brojala više od 60 ljudi. Dokumenat je potpisao («Za veće potvrđenje»), i cetinjski vladika.( Cf.: Sl. Mijušković, Jedan prilog istoriji Crne Gore; Istorijski zapisi, Cetinje, 1953. VI, sv. 1.)

  Ovdje želimo aktualizirati (pod)sjećanje na onaj Njegošev dijalog koji opservira uzaludno istrajavanje Bošnjaka na miru i uporno insistiranje Crnogoraca (vladičinih jastrebova) na krvi i pokolju. Sam Njegoš, kao što se da vidjeti iz stihova Gorskog vijenca, očito, nije imao potrebe da momenat te kobne jednostranosti ublažava ili bilo čime prikriva.

  Tako, npr. dok serdar Ivan Petrović histerično insistira («Malene su jasli za dva hata»), kavazbaša Ferat Zečir, ga umiruje: Iako je zemlja pouzana, dvije vjere mogu se složiti, kâ u sahan što se čorbe slažu. Mi živimo kao dosad bratski, pa ljubovi više ne trebuje.

 Ali njega, odmah, nasrtljivo i osorno, prepoznatljivom tezom o «nemogućnosti zajedničkog življenja», dočekuje knez Janko: Bismo, Turci, ali se ne može; smiješna je ova naša ljubav: grdno nam se oči susretaju, ne mogu se bratski pogledati, no krvnički i nekako divlje; oči zbore što im veli srce.

A šta to srce veli? Pa srce, za razliku od razuma, uvijek govori nagonski, instinktivno. Ovdje dolazi do izražaja još i  izmišljene i pragmatski promišljene odbojnosti («kako smrde ove poturice»), koja, logikom rasističke nepodnošljivosti prerasta u idejno sračunatu i didaktički induciranu odbojnost i mržnju: KNEZ JANKO: Kako smrde ove poturice! Opažaš li ti štogod, Rogane? KNEZ ROGAN: Kâ u zli čas, kneže, ne opažam! Kad blizu njih sjedim u skupštinu, ja nos držim svagda u rukama; da ne držim bih se izbljuvao. Pa sam stoga na kraj i utekâ, e blizu njih ne bih osvanuo. Evo vidiš kako smo daleko, i opeta ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara.

  Istovremeno, dodatnom i snažno forsiranom logikom pitanja prostorne tjeskobe («Malene su jasli za dva hata»), jednostrano zagovarani pokolj do istrebljenja («do istrage vaše ili naše»), prikazuje se kao jedini mogući ishod, koji, uvlačeći se i u same snove idejnih zagovornika krvoprolića, crvotoči nemirom neobuzdane mržnje i ksenofobično njegovane netrpeljivosti:

KNEZ BAJKO: Ja sam noćas grdan san vidio: sve oružje svoje u komate. Bez zla mi se obići ne može i bez neke bratske pogibije, jer kad god sam takvi san gledao, pripravljâ sam što mrcu trebuje.

 

   Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a stoji na stanovištu da se ovakvi stavovi jedino mogu razumjeti isključivo u kontekstu činjenica da se za mandata, Vujanovića i Đukanovića,  desilo deportiranje bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore koji su predati u ruke ratnim zločincima Mladiću i Karadžiću, otmica iz voza u Štrpcima, ubijanje bošnjačkih civila u Bukovici, paljenje kuća i lokala i protjerivanje Bošnjaka iz Pljevalja, Kaluđerski laz. Ništa do sada vlast na čijem sučelu, preko 20 godina, nije učinila kako bi se vinovnici ovih zlodjela adekvatno kaznili.

 

   Posebno je zabrinjavajuće da ovakvi stavovi crnogorskih zvaničnika dolaze u godini kada se Bošnjaci, posebno oni iz Plava i Gusinja, sjećaju bolnih događaja iz 1912. i 1913. godine, kada su zločinci nošeni „stihovima i književnošću“ iz Njegoševog Gorskog vijenca ubili preko 800 Bošnjaka, a njih oko 13 hiljada nasilnio pokrstili.  

    Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a poziva sve relevantne institucije koje okupljaju Bošnjake, ali i sve ljude dobre volje, da se odlučno suprostave politici veličanja fašističkih i genocidnih djela, politici genocida u kontinuitetu.

     Stavljamo na znanje odgovornim u međunarodnoj zajednici da podrškom ovakvim pojedincima u politici rizikuju da se na području Balkana ponovo pojave tmurni vjetrovi koji su, na pragu 21 vijeka, Bošnjake koštali genocidom!

  Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a smatra da je više bespredmetno tražiti od ovakvih neodgovornih političara da se ograde od veličanja genocida i otvorenih prijetnji koje intelektualci koje oni plaćaju upućuju Bošnjacima.

    Stoga pozivamo Bošnjake da nastave putem dokazane opredijeljenosti za suživot sa pripadnicima različitih nacionalnosti i vjeroispovjesti, ali da istovremeno budu svjesni da, nažalost, politika genocida nije poražena, te da nikada više ne dozvole da budu jeftine žrtve svog opredeljenja i vlastitog izbora.

 

Info služba SBK-a

SLAVLJENJE POČINILACA I IDEOLOGA GENOCIDA U CRNOJ GORI
1 vote, 5.00 avg. rating (94% score)