ADMIR MUHIĆ-NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAŠAO

0
1595

images (1)Piše: Elmedina Muftić

Vrijeme u kojem je lakše preplivati ocean, nego u sebi izgraditi čovjeka je upravo vrijeme u kojem živimo… Danas  više nego ikada  zaklinjemo se u dobrotu, humanost, čovjekoljublje, pravdu i suosjećajnost s ljudima s kojima dijelimo ovu planetu što se Zemljom zove, a sve manje postupamo u skladu sa zakletvom. Naše riječi ne prate naša djela. Ali  uvijek ima zlatnih izuzetaka, ima ih i mora da ih bude, jer život na zemlji ne bi imao smisla…

Svako od nas bi trebao da teži, da u sebi izgradi osobu koja zna da prepozna i da sama osjeti hal druge osobe. Dok ima takvih osoba na dunjaluku, dotle će i ovaj život imati smisla… Ne uče se sve stvari u školi, s nekima se jednostavno rodiš ili ne…

Admir ef. Muhić, glavni imam u Karlovcu, Hrvatska , osoba koja je kod sebe uspjela da izgradi osobinu  koju bi mu u ovom vrlinama oskudnom vremenu mnogi suhim zlatom platili da im je proda, ali  za takvu osobinu ne postoji novac niti dunjalučka mjera, to je poseban Allahov, dž.š. dar samo Njemu dragim osobama…Ta osobina je čovječnost i osjećaj za drugog. Mlad čovjek kakav je Admir ef. imao je sluha da osjeti i doživi bol i tugu majke Have Tatarević mnogo prije svih onih koji danas pune svoje stranice njezinim imenom, kao simbolom stradanja više radi sebe i vlastite čitanosti nego li radi majčinske tuge i patnje koju samo majka kao Božije stvorenje može i umije da osjeti. Admir je zajedno s majkom Havom Tatarević bolovao njene sinove njih šestoricu  i muža joj … Njih sedmoricu ubijenih, na dno jame Tomašice bačenih, njih sedam svjedoka protiv krvnika na Danu suda, Admir je stihom opjevao… Stihom od zaborava otrgnuo, stihom u amanet generacijama ostavio… Njih sedam Tatarevića da nas opominju… Napisao je Admir ef. Poemu o majki Havi, stihom je ovaj produhovljeni insan prenio majčinsku tugu i bol, koja ne može da stane  u riječi niti se može opisati, ta se bol mora osjećati i samo emocijom prenijeti onima koji budu čitali.

Admir_Muhic_novaJedan veliki insan je rekao „za Admira ef. će se tek čuti, ovo ime treba dobro zapamtiti“, i time je skrenuo moju pažnju na poeziju koju stvara ovaj čovjek. Sve što Admir napiše zove se ljubav, sve živi ljubav i sve ljubavlju diše…Njegove pjesme su njegova lična karta, odnosno odraz njegovih misli, koje ne samo njega , nego sve nas najbolje opisuju. Onakav si kakve su ti misli. Sudeći po tome, kako Admir piše i kakve misli iz njega izlaze, radi se o osobi koja je u sebi pohranila ljubav… Kao spektar duginih boja, Admirova poezija prožima sve aspekte života, obuhvaća ljubav prema  Allahu, domovini,majci, naciji, ali i onu najtraženiju ljubav međuljudsku….Sve što izađe iz Admirova pera poziva nas na  dobročinstvo i uzajamno poštovanje. Svjestan je ovaj mladi čovjek one rečenice i živi je punim plućima „Allahu je draže da se sruši Kaba nego srce čovjeka, jer Kabu je napravio čovjek, a čovjeka je stvorio Allah, dž.š.“, on svakim svojim dahom svjedoći ovoj misli i sve nas poziva da jedni drugima dobro činimo.

Poema „Hava majka Prijedorčanka“, je nešto najsvetije u skorijoj bošnjačkoj književnosti…Ovo je više od pjesništva, umjetnosti…Ovo je vapaj, dova koja se uzdiže do Aršu Rahmana i moli, doziva, traži, zahtjeva….Ovo je bol koja ne poziva na mržnju…Ovo je tuga koja ne poziva na osvetu…Ovo je majčinska dova koja samo iskazuje ljubav, za evladom, njih šest, njih stotine hiljada pobijenih i otrgnutih iz majčinskog srca…Ovo je svjedočanstvo o jednom vremenu koje se ne smije zaboraviti… Ovo je poziv na pamćenje…Ovo je najbolja osveta krvniku, kad ga pjesmom na zločin podsjećamo…Ovo mu je poruka da nas nije ubio…Pokušao je da nam ubije ljeto, al` u nama živi proljeće…Mi i kad umiremo živimo, jer nam nikad nisu ubili osjećaj za ljepotom…Nisu nam ubili ljubav za čovjeka…Nisu ubili majke koje i danas rađaju gazije… Ovo je Admirova poruka majki rh. Emini…“Na pravi put sam ti majko izašao“…. I da je Skender Kulenović živ tek bi onda bio svjestan čitajući Admirovu poeziju šta znači na pravi put majko izaći…Mogao bi Skender Kulenović puno toga od Admira naučiti, kako se voli svoj narod, kako te vjera čovjekom čini, a ne teret predstavlja, možda bi i on, Skender umjesto o Stojanki, o Fatimi pjesmu napisao…Možda bi…Admir jeste…

Hrvatsku sunce iz Bosne grije, a Maljevac je centar svijeta….Svako centar svijeta pronalazi u sebi…Admir je svoj centar svijeta pronašao…Hava Tatarević je pronašla sedam tijela svojih Tatarevića i njen centar svijeta je mezaristan gdje će ih ukopati… Gdje god da se okrenemo nečiji je centar svijeta, zato pazimo gdje nogom stajemo, da ne bi slučajno koga povrijedili…..

HAVA MAJKA PRIJEDORČANKA

 

Prijedor polje veliko je,

Dugo je i široko je,

I lijepo je to polje.

U tom polju

Majke žive

Kraj rijeke lijepe Sane,

I još ljepša

Stara majka

Hava Prijedorčanka.Kao nositeljica života

Havu majku iz Zecova,

Sela pokraj Prijedora,

Život još uvijek nosi,

A ne nosi ona život.

Jer, da ona nosi život

Ispustila bi ga,

A život bi otplovio.

Zato nju život

U životu drži

I nosi je kroz život

Živu i vidljivu.

Bog život daje,

A majka ga nosi.

Samo Havu majku

Život pronosi.

I samo joj Bog

Život živim drži.

 

Kroz sve što je prošla

Hava majka umrijeti neće.

Ona će živjeti u sjećanju

I svima život pronositi.

A prošla je kroz

Živote mnoge,

Od onog kad se smijala,

Vedra i vesela bila,

Kad je svoju djecu

U miru rađala i

Lijepo ih odgajala

Do onog života

Kad je suze lila

I kad je tužna

Majka Hava postala.

U jednom je danu

Hava majka

Sinove izgubila

I svoga muža.

Jedinog muža

I šest sinova,

Sve ljepši od ljepšega,

Sve jači od jačega,

Sve mlađi od mlađega.

Nishada,

Zijada,

Zilhada,

Nihada,

Seada,

Senada

I supruga Muharema.

Da je samo sedam dlaka

Iz pregršta kose svoje istrgla

Zaboljelo bi je.

A šest sinova i muža

U jednom danu izgubila,

I još srce njeno bije

I kuca i drži je u životu.

 

Hranila ih Hava majka

Od svoga mlijeka

Pa do žita usijanog

I voćnjaka

Podno njihovijeh kuća.

Hranila ih i pjevala

Sve dok nije

Svoje suze lila

I dok nije osjetila

Da ih je izgubila.

Zlatna djeca majčina

Ponos njen su postali

Čim su ovaj svijet ugledali.

Ponos Havin su i ostali.

 

Šest sinova k'o

Šest zlatnijeh jabuka i

Muž kao kruška jerbasma

Odvedeni su na pravdi Boga

Ispred kućnoga praga topraka

U Zecovima nadomak Prijedora

Na put bez povratka.

I sve to majka Hava

Gledala i čudom se čudila

Kako ih sedmoricu vode

I to bez štapa u rukama,

A njihovi kasapini

Do zuba naoružani

I mržnjom zadojeni.

Čudila se majka Hava,

Zar su krivi što nikoga

Mrko nisu pogledali,

Što nikome ružnu riječ

Nisu rekli,

Pa opet ih vode

Kroz Prijedor polje.

 

Odveli ih toga dana

Da im majka Hava

I čestita hanuma

Ni užinu spremila nije.

Odveli ih kasapini

Niz strme strane

Sela Zecova,

Niz obale

Ispod njihovijeh kuća.

Odveli ih samo

Što su drugačija

Imena imali.

Odveli su

Nishada,

Zijada,

Zilhada,

Nihada,

Seada,

Senada

I supruga Muharema.

Odveli ih

Bez imalo milosti.

Odveli ih i vratili nisu.

O njima više ni riječ

Izustili nisu,

A ni pokazali nisu

Gdje im je život

Bio prekinut

Na ovome svijetu dunjaluku

Ni gdje im kosti

Sada proživljenje čekaju.

 

Admir Muhić

5.00 avg. rating (96% score) - 2 votes