AFB KOLUMNA: NIKAD KAO BANE

0
607

10Nikada niko bolje nije opisao ulizicu kao Đorđe Balešević u pjesmi „Nikad kao Bane“ i nikada niko nije bolje opisao ratnika sa ispruženom rukom kao Meša Ahmeda u „Tvrđavi“. Danas u mojoj Bosni puno Ahmeda, puno dobrih ratnika koji ponovo priželjkuju rat jer u miru nemaju ni za cigara, a u ratu su barem toga imali. Danas u mojoj Bosni svaki treći čovjek je Bane, ulizica, štekara, dupelizac…koji će svojim šefovima i noge javno oprati samo zbog svog položaja, pohvale, nagrade…

PIŠE: Admir F. BEGANOVIĆ

Nikada nisam volio „vječne odlikaše“, one momke iz prve klupe koji su uvijek dizali ručicu i javljali se učiteljima, profesorima ili zbog ocjene ili zbog tužakanja. Nedavno sjedim u „Azzuru“ i dok čekam da mi lijepa Amela donese ness čujem poznati glas: “Ne bi ni pozdravio starog druga?“.

Ibro, stari jaran još iz osnovne. Život ga je gazio. Sarajlija rođeni, prije rata radio u „Famosu“, poslije rata se nije snašao. Zbunio ga je mir, zbuniše ga tajkuni,čestit i pošten momak završio je na Birou za (ne)zapošljavanje. Invalidnina koju mu je država mrsko i jedva dala nije dovoljna ni za njega a on izdržava i kćerku koja nije željela otići iz Sarajeva sa majkom i napustiti ranjenog oca 1993.

„Čekam Mirzu“- reče kroz zube mada ga nisam ni pitao.

Mirza je Balašev Bane. Rodio se u Travniku ali je sa roditeljima došao u šeher i sa nama krenuo u drugi razred u „Petar Dokić“. Nismo ga voljeli, odudarao je od raje po svemu. Mi smo imali svoje carstvo od igre i sporta dok se Mirza, ako nije učio, vrzmao po školi i kada nije trebalo. Gotovo da nema sekcije a da nije bio u njoj, na časovima svih 45 minuta ruka u vazduhu i ono neizbježno-„učiteljice, ja znam“…

Jednom smo „kolektivno zbrisali sa časa“, a samo je Mirza ostao da učiteljici Iveković Slavki kaže ko je inicijator „spektakularnog bijega“ a ona ga dočekala sa „A, što ti nisi sa njima, šta ćeš ovdje sam?“.

Mirza, kao „dobar sin“ probijao se kroz život „preko leševa“. Nije mu bilo važno kako će doći do cilja, da li će neko imati štete, važan je bio samo on.

Putevi su nam se razišli (Bogu hvala) ali je Mirza i u srednjoj i na fakultetu bio „tema dana“. Omiljeni student je biran na sve funkcije dok su ostali i preostali živjeli život. Mirza je kod kuće istreniran i uvjeren da ima „drugi pedigre“. Agresivni egocentrik je imao plan kako da stigne do svog cilja.

Sudbina nas je spojila u JNA. I tamo je imao svoje kanale i cinkario vojsku koja je bježala „preko ograde“ u grad. Čak i onda kada smo ga „ćebovali“ (prebacili deku preko njega i tukli dok nije pomodrio) nastavio je da cinka i da se oficirima uvlači u dupe.

Tokom rata ga jednom vidjeh. Prljav, blatnjav, smrdljiv sam sebi, poderan i gladan i žedan vraćao sam se iz neke bitke, željan kuće, majke i svog Sarajeva. Na „Tunelu spasa“ se „sudarih“ sa Mirzom.

Nastavio je i u ratu poznatim tokom. Znao se ugnijezditi, uvući. Vidim ispred sebe uglađenu osobu, pristojnog izgleda i uljudnog ponašanja. Ista suština, malo veći volumen. Mirza je ostao Mirza, larva koja gmiže.

„Što ne navratiš u Komandu da te osobodim puške, dosta si ratovao“- reče mi namirisani uniformisani čovjek. Na epoletama novi činovi.

„Mirza, tvoji izlozi će uvijek biti prazni a ni ja nisam za te tvoje komande. Šta bi ja sa papirima….“-odgovorih mu.

U mračnim vremenima nakon rata Mirza je ostao u ešalonu internacionalnih dupelizaca.

Puno je dima prošlo kroz mene, onog životnog ali sam ostao svoj, nekad i na svoju štetu ali ipak samo svoj. Moja autentičnost mi nije dala da postanem „Bane“. I dobro mi je u ovoj koži.

…..

Stiže Mirza, rukova se sa Ibrom, pa onda i meni pruži onu ljigavu ručicu.

„Gdje ste generacijo?“- prozbori dok je guzicu spuštao u ugodnu „kiflu“ u slastičarni.

Nisam mogao da izdržim mada nisam smio zbog Ibre koji je tražio uslugu od gnjide ali rekoh: “Mirza mi smo nekad bili generacija, vidi što si ostario, izobličio si se, što nam brukaš godište….nego reci nam kakav ti je rektalni otvor u šefa, je l’ se tvoja glava može normalno uvući?“.

Naravno da se samo nasmijao „šali“.

Mirza je snagom varvarina dogurao do „savjetnika“, postao metafora cinizma. Sam kaže da je promijenio „sto stranaka“ i svi „žale za njim“. A javna je tajna da je bio omiljen samo šefovima….Bože, što li???

Počeo je pričati o smrti, kao da sluti nešto…

„Mirza, moram ti ispričati priču koju mi je Zuko Džumhur davno ispričao. Za vrijeme „onog rata“ u Mostaru bio jedan švercer koji se i u ratu snašao. Švercovao je sa Nijemcima, sa okupatorom bio u dobrim odnosima, dolazili mu kući, organizovao derneke… Sirotinju nije pomagao, ignorisao ih, ilegalce prijavljivao…

I sazna on da muftija mostarski nema brašna i odluči da mu odnese dvije vreće.

Selamalejk muftija, donio sam ti dvije vreće brašna-kukuruzno i pšenično.

Alejkumuselam dobri čovječe. Ne mogu ti ja to primiti iz dva razloga. Prvi je jer nemam para, a drugi je ako je brašno hedija tražićeš uslugu od mene koju možda neću moći ispuniti.

Ma eto moj muftija, halal bilo al’ de prouči nešto za mene.

Prošlo par minuta u tišini kad reče muftija-eto dobri čovječe neka te Allah nagradi za ovaj dar.

Pa ti muftija proučio to u sebi, ništa ja čuo nisam- de mi reci muftija šta si proučio za mene.

Dobri čovječe, zamolio sam Gospodara da kada bude vrijeme za to, kada ti nafaka iscuri da ti da brzu i lahku smrt i da ti grijehe oprosti.

Od toga dana švercer se priključio Pokretu otpora. – završih sa pričom i na kraju dodah- de pomozi Ibri paša. Ja sam uvijek bio samo novinar.

Ostavio sam ih zbunjene. Ibru zbog moje hrabrosti da „savjetniku“ skrešem „ u brk“ a Mirzu zbog činjenice da sam ostao isti i da još i pored „perspektivnog stava i mozga još pameti došao nisam“.

Pada mi na um onaj Pablo Neruda kada su ga pitali-„Koji vam je dan najvažniji u životu? A on hladnokrvno odgovorio – onaj sljedeći.”

Ostao je Ibro sa našim Banetom, čovjekom dunjaluka.

Čovjekom koji gazi preko leševa da bi došao do cilja.

Mostarski muftija iz onog vakta je znao šta priča, znao je i Neruda, možda ja ne znam ali sam siguran da imam sto života ne bi bio Bane. Nikad kao Bane, nikad. Svega mi.

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes