Bošnjaci su jedan narod!

0
752

 

muhamed-filipovicDugotrajni i pomno vođeni proces razgradnje i potiskivanja našeg nacionalnog identiteta i zatiranja svih oblika, sadržaja i posebno simboličkih znakova postojanja bošnjačkog naroda, ostavio je na Bošnjacima, na njihovom samorazumijevanju i ponašanju značajne tragove.

 

Bošnjaci su se povlačili u sebe nastojeći sačuvati najbitniji sadržaj svog identiteta, svoju vjeru, što je odredilo njihovo ukupno ponašanje od sredine 19. vijeka naovamo, sve do današnjih dana.

 

Stoljetne borbe

 

U njihovoj historiji posljednjih stotinu četrdeset godina stalno i jedino prisutno bilo je njihovo potiskivanje, gušenje, onemogućavanje slobodnog razvoja i nasilje svih vrsta koje je na njima vršeno od svih vlastodržaca, nekih više a nekih manje, koji su nad njima vladali. Stvarni sadržaj cjelokupne njihove duhovne, kulturne, ekonomske i političke borbe sastojao se od održavanja na životu i pokušaja da sačuvaju najbitnije elemente i znakove svog historijskog, duhovnog i kulturnog postojanja. Ravnopravnost i sloboda bili su memento svih ideja i akcija Bošnjaka.

 

Oni ne samo da su teško izvojevali formalno priznanje nacionalnog identiteta i ravnopravnosti u svojoj domovini (1971. godine) nego teško razumijevaju i nakon dvadeset godina funkcioniranja navodnog demokratskog uređenja, šta priznanje tog identiteta, to postignuće stoljetne borbe, za njih uopće znači, kad su bili, na kraju te borbe i nakon priznavanja, podvrgnuti genocidu.

 

Oni, prema svim mjerilima statusa, još predstavljaju objekt progona i onemogućavanja da budu ravnopravni na cijeloj teritoriji svoje zemlje. To je jedan aspekt realnosti njihovog života i stanja u ovoj zemlji. No, oni nisu preokupirani tom sudbinom koju im je ružna historija jugoslavenskih nacionalizama nametnula. Oni gledaju prvenstveno u budućnost i angažiraju se na izgradnji demokratskog društva u svojoj zemlji i stvaranju prijateljskih odnosa saradnje sa susjedima. Oni odista i nikada nisu, a nemaju ni sada, druge ideje osim da žive u miru i tradicionalnoj slozi i saradnji s narodima s kojima ih je historija povezala

 

Veoma je teško da jedan historijski narod, koji ima identitet, duhovnost i kulturu, koji je tolerantan i druželjubiv, doživi adekvatno samorazumijevanje i oslobodi svoje stvaralačke snage, ako mu je za vratom stalna prijetnja da će nestati. Ta prijetnja nije apstraktna. Ona je realnost već pokazala činjenicom da na mnogim dijelovima naše zemlje više nema Bošnjaka, jer su poubijani ili protjerani. Ona se održava i stalnim prijetnjama, koje dolaze s više strana, da će Bosna i Hercegovina biti konačno uništena podjelom i izdvajanjem Republike Srpske, što će za Bošnjake značiti budućnost palestinskih Arapa i života u jednoj europskoj Gazi, dakle, polagano umiranje i nestanak.

 

Zajednička sudbina

 

Bošnjacima u tom smislu prijete mnoge, ne samo vanjske, prijetnje nego i one koje se odnose na stanje njihove nacionalne svijesti i odnosa prema vlastitom identitetu i narodu. Jedan od najtežih aspekata tog nerazumijevanja svog stanja sastoji se od regionalizama koji u svijesti i ponašanju velikog broja naših ljudi još stoje u istoj ravni s nacionalnim identitetom.

 

Za mnoge od njih je biti Sarajlija, Hercegovac ili Krajišnik značajnije nego biti Bošnjak. Tako se mnogi smatraju najprije Hercegovcima, Krajišnicima, Podrinjcima, Posavcima ili Sarajlijama, a tek onda i Bošnjacima, tj. u njihovoj svijesti je ovaj regionalni identitet značajniji i važniji od nacionalnog, koji nas jedini drži u historiji i životu kao narod i sve nas veže u jedan historijski, nacionalni, duhovni, kulturni i egzistencijalni identitet.

 

Stvar je u tome da je za svaku imalo izgrađeniju naciju, za stanje svijesti njenih  pripadnika važnije biti pripadnik svoje nacije i zemlje nego regije. Biti Bošnjak mora biti prije svake regionalne odrednice ma koliko nama bila draga ona naša malena zemljica na kojoj smo rođeni. Ona kao takva nas neće moći održati, pogotovo ako smo ugroženi, kao što jesmo, nego samo snažna svijest o cjelini našeg identiteta, identiteta nas i naše zemlje i interesa poštovanja, podrške i pomoći između nas koji pripadamo svom narodu i zemlji.

 

Iskustvo o zajedničkoj sudbini, tj. ono gorko iskustvo da našim ljudima nije pomagalo ako su bili Hercegovci ili Krajišnici, ili Sarajlije, ako su bili nacionalno opredijeljeni kao Srbi ili Hrvati i ako su politički pristajali uz vladajuće snage, jer su svi bili prepoznati kao Bošnjaci muslimani i zbog toga ubijani. Dakle, svijest da imamo zajedničku sudbinu kao muslimani i Bošnjaci je najbitniji dio naše nacionalne svijesti i ona zahtijeva od nas da napustimo regionalizme u korist nacionalnog zajedništva. Kod naših susjeda su regionalne razlike daleko veće nego u nas, ali kod njih prednost ima osjećaj da je neko Srbin ili Hrvat pred time da je neko Dalmatinac ili Zagorac, Vojvođanin ili Srbijanac.

 

Bolest regionalizma dublja je nego što mislimo, a fenomenologija te bolesti odražava se u stavu Sarajlija prema Hercegovcima, Krajišnicima ili pogotovo Bošnjacima iz Sandžaka i obratno, kao da oni drugi nisu isto kao i Sarajlije jedino i prvenstveno Bošnjaci koji su međusobno povezani historijom, kulturom i sudbinom koju dijele i nikoga nije njegova regionalna pripadnost spasila od zajedničke sudbine svih Bošnjaka.

 

Prijetnja propasti

 

U svemu tome bitno je da shvatimo da smo mi svi jedan narod i nacija. I oni iz Velike Kladuše i oni iz Plava i Novog Pazara, ili oni iz Trebinja i Hlivna, jednako kao i mi koji živimo u Sarajevu i smatramo se Sarajlijama. Danas je najvažnije da ne samo osjetimo nego i aktivno promoviramo naše nacionalno jedinstvo, jer nam u suprotnom prijeti propast.

 

Zar nas ničemu ne može poučiti sve ono što smo posljednjih dvadeset godina proživjeli? Zato nama više i nije bitno da li je neko iz Sandžaka, Hercegovine, Bosanske krajine, bosanske Posavine, istočne Bosne ili iz srednje i zapadne Bosne. Bitno je da je Bošnjak.

 

I Sarajevo su izgradili došljaci

 

Uostalom, ko je u našoj historiji apsolutno određen regionalnim identitetom, kada se dobro zna da i ne postoje neki izvorni Sarajlije, Mostarci, Trebinjci, Banjalučani ili Tuzlaci, odnosno kada je poznato da su Sarajevo izgradili došljaci Isha-beg i Gazi Husrev-beg, da su Mostar gradili Karađoz-beg, Derviš-paša i drugi, da je Banju Luku napravio Ferhat-paša, itd.

 

Šta uopće to znači u vremenima kada smo se mi Bošnjaci selili u Sandžak i Tursku, još u vrijeme austrougarske okupacije i svih okupacija koje su uslijedile, i išli tamo gdje smo našli mir i sigurnost, do posljednjeg egzodusa više od pola miliona Bošnjaka, koji su planski raseljeni po cijelom svijetu da bi se napravilo mjesto za useljene i preseljene Srbe, kojih je bilo manje od trećine bosanskohercegovačkog stanovništva, a neko im je poklonio pola naše zemlje.

Autor: Muhamed Filipović

3.60 avg. rating (74% score) - 5 votes