DOK SE BISTA PAPE U SARAJEVU SMATRA “SVETINJOM”- U LIVNU SE SKRNAVI DŽAMIJA‏

0
835

images (1)Piše: Elmedina Muftić

“Prosječni ljudi ništa tako ne mrze kao nadmoć duha: u ovo naše vrijeme to je pravi uzrok mržnje.”

Psiholigija kaže da su strah i mržnja osnovne emocije, odnosno da mrzimo ono čega se bojimo, a strah se rađa iz neznanja i iz nemanja želje da istražujemo, učimo i upoznajemo nepoznato. Živimo u vremenu velikih tehničkih i tehnoloških dostignuća, kad za samo nekoliko trenutaka možeš da dobiješ željenju informaciju, a toliko smo siromašni znanjem i željom da čitamo i učimo, pa zbog neukosti postajemo zli i gladni civilizacije.

U vrijeme agresije na BiH, svjedočili smo mržnji neviđenih razmjera koja je imala za cilj uništenje jednog naroda i njegove kulture i tradicije, kao i svih spomenika i građevina koje bi potsjećale, da na ovim prostorima više od hiljadu godina živi narod po imenu Bošnjaci koji šehadetom očituje pripadnost islamu. Mržnja koja je rođena iz neznanja i vlastitog osjećaja niže vrijednosti rezultirala je genocidom i urbicidom. Želja da sa lica zemlje nestane jedan narod (Bošnjaci) i sve što potsjeća na njih i vjeru koju svjedoče, rezultirala je rušenjem više od hiljadu džamije za samo nekoliko mjeseci. Ti koji su rušili džamije nisu mogli da razumiju da mi Bošnjaci džamiju u srcu nosimo, da je džamija gdje smo mi, i gdje god čelo na sedždu spustimo. Pretvarajući ih u prah mislili su da ih ubijaju, a u stvarnosti su iz oživljavali u uspavanim srcima bošnjačkim. Dok su s jedne strane Srbi i Crnogorci, i s druge Hrvati, rušili džamije, Vijećnice, mostove i sve što je njihove mržnjom obojene umove moglo da sjeća na dobre Bošnjane i čistu vjeru islam, mi Bošnjaci smo čuvali pravoslavne i katoličke crkve, sinagoge i sve različitosti kao najveće bogatstvo prostora u kojem živimo. I onda kad smo imali pravo na mržnju mi smo se odlučili za ljubav, jer je lakše voljeti nego mrziti, mržnja je težak teret valja to breme na leđima nositi ona samo poginje čovjeka i gura ga na dno okeana neljudskosti iz kojeg je teško sa takvim teretom na površinu isplivati. A ljubav daje krila, polet i snaži svakog ko se za nju odluči. Rekli bi nama je ljubav lozinka.

I evo toliko godina poslije rata kojeg smo uspjeli preživjeti genocid, istrebljenja i ostati plemeniti u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, jači i ponosniji nego li ikad, izgradili smo džamije, podigli ih iz pepela ljepše i prkosnije, kao svjedočanstvo da mržnja nikad nije pobijedila ljubav i da jedan narod ne može nestati, jer ga mrze drugi narodi sve dok taj narod Gospodar svjetova voli. Ali da je mržnja opasna rabota i da onoga čijim srcem zagospodari ne napušta lahko govori i činjenica da nas i naše svetinje ni danas ne ostavljaju na miru, za njih rat nikad nije prestao, poriv za ubijanje i rušenje živi u njima i teče njihovim venama umjesto krvi.

U nedjelju je Livno zadivljeno slušalo melodiju ezana sa obnovljene džamije Ćurčinice koju su u proteklom ratu srušili pripadnici jedinica HVO-a, a koja spada u red nacionalnih spomenika, vjerujući da je vrijeme mržnje i predrasuda iza nas, vjernička srca su treperila radujući se ponovnom rađanju džamije koja je stoljećima bila mjera za ljepotu. Da ništa nije dugog vijeka i da lijepe stvari kratko traju, naročito ako su okružene zlim ljudima, potvrdilo se i u Livnu, gdje su samo nekoliko sati poslije otvaranja Ćurčinice džamije u noći s nedjelje na ponedjeljak, opet – nepoznati počinioci provalili u džamiju hadži Ahmeda Dukatara na Topovima, i oskrnavili njenu unutrašnjost, ispisujući grafite mržnje kojima pokazuju da stanje njihovog ludila prelazi granice poznatog.

dzamija-livno5Šta reći na ovakav besramni čin? Za ovakvo stanje duha ovih rušitelja i tlačitelja ne treba tražiti odgovor, jer ga je ne moguće dobiti. Ali treba postaviti pitanje, koje samo rezultira odgovor. Koliko će još Bošnjaci morati da trpe mržnju, koja je odavno prešla stanje emocije i iskazuje se u praksi tako što nas ubijaju ili nam zatiru tragove kulture i postojanja? Koliko će još naši politički predstavnici biti samo figure koje prokomentarišu čin i nestanu u magli vlastite nezainteresovanosti? Kada će Bošnjaci u svojoj državi steći uslove da se poštuju njihova ljudska prva, koja im garantuju slobodu? Ne pokazujemo li mi, Bošnjaci toliko tolerancije i spremnosti za život jednih pored drugih, a da zauzvrat ne dobijamo ništa osim demonstracije sile? Dok bista pape Ivana Pavla II ponosno stoji u srcu Sarajeva i smatra se “svetinjom” u Livnu se skrnavi džamija, u Kiseljaku se pale zastave države BiH…

Kao odgovor na ova dešavanja koja su postala svakodnevnica na um mi pade priča koja dobro oslikava stanje ljudi koji još žive mržnju: “Jednoga dana, jedan bogataš dade korpu punu smeća jednom siromahu. Siromah mu se nasmija i ode negdje s korpom. Isprazni je, očisti i zatim napuni predivnim cvijećem. Vrati se tom istom bogatašu i dade mu tu istu korpu. Bogataš se začudi i reče: zašto mi daješ ovu korpu sada punu ovog predivnog cvijeća, kad sam ja tebi dao korpu punu smeća? A siromah mu odgovori: “SVAKO DAJE ONO ŠTO NOSI U SRCU”.

Jadan je onaj koji daje mržnju jer kažu: “Mržnja je, sa intelektualnog stajališta, vječita negacija, a posmatrana sa gledišta osjećanja, mržnja je oblik atrofije koji ubija sve osim same sebe”

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes