HISTORIJSKO RAZUMIJEVANJE BOŠNJAŠTVA U KONTEKSTU POPISA STANOVNIŠTVA BIH U 2013. GODINI

0
1198

bosnjaci1Danas, pred sami popis stanovništva u 2013. godini, bošnjački korpus je ponovo dobio priliku da se izjasni onako kako mu hiljadugodišnja historija nalaže te da potvrdi svoju državotvornost. No, međutim u proteklom prisustvom Austro-Ugarske vladavine, potom srbocentricizma i kroaticizma na bosanskim prostorima, dovelo je do zbunjujuće situacije kada je u pitanju izjašnjavanje na predstojećem popisu stanovništva.

Stara izreka kaže; „Historija je učiteljica života“, pa prema tome, uzet ćemo ovu izreku kao paradigmu za razumijevanje naše historije i njegovanje naše nacionalne baštine. Iznijet ćemo historijske činjenice o krucijalnim pitanjima predstojećeg popisa stanovništva.

Historija Bošnjaka se može podijeliti u tri velika razdoblja:
(1) doba feudalne bosanske države;
(2) doba osmanske vladavine;
(3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas.

Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne međufaze, sa manje ili više izraženim različitim odlikama i karakteristikama u odnosu na opće skolonosti datih epoha bošnjačke povijesti. Počeci te povijesti sežu do vremena  kasnog rimskog carstva i južnoslavenskog ranog feudalizma i u kontinuitetu traju sve do naših dana. [1] Bosna i Hercegovina povijesno je prebivala kao teritorijalni, običajno-kulturni, političko-pravni i državni identitet. No, taj identit je bio, i još uvijek jeste, glavni „predmet“ i pobuđujući poriv srpskog agresivnog nacionalizma u cjelini. Otuda, srpska nacionalna politika, u krajnjoj liniji, orijentirana je ka negaciji tog bosansko-hercegovačkog identiteta i povijesnog individualiteta. [2] Taj „predmet“ odnosno srpski nacionalizam, bošnjačka (ne)pismenost, koja je produkt bivše vlasti SFRJ, potom predstojeći popis stanovništva je aktulizirao pitanje bošnjačkog nacionalizma . Danas možemo čuti mnoga lutanja kao i nominacije Bošnjaka. Poznato je da je posljednji krvavi rat završen potpisivanjem nepravednog Dejtonskog sporazuma. Sporazum su, osim Alija Izetbegovića, potpisali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, čija je politika bila negacija Bosne i Hercegovine i Bošnjaštva, njene nezavisnosti i suvrenosti bez obzira na hiljadugodišnju historiju. Isto su učinili i predstavnici oba entiteta u BiH. U Ustavu piše da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i ostali, kao i građani BiH donose ovaj Ustav. Kako se ovaj rad piše pred popis stanovništva BiH 2013. godine, koji će biti sproveden poEurostat-u, znači po evropskim demokratskim standardima, pred nama je vrlo odgovoran posao.

Razumijevanje srednjovjekovnog Bošnjaštva

Kada govorimo o srednovjekovnom bošnjačkom indentitetu on se izražava pojavom i afirmacijom imena „Dobri Bošnjani“. Ime „Dobri Bošnjani“  u izvanbosanskim djelima se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena  1166. godine . Ovo ime  „Dobri Bošnjanji“ od 1166. godine  pa sve do druge polovini XIX stoljeća  je jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat.[3] Tako da je teško naći teoriju iz koje bi se dalo zaključiti  da bi bosanstvo bilo suprimirano u srpstvu ili hrvatstvu.

U knjizi Esada Zgodića „Građanska Bosna“  navodi se da je čitav razvoj srednjovjekovne bosanske države vodio u pravcu stavaranja osjećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i potiskuje ga čak u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmjerno kasno ušle u sastav Bosne.[4]

Političko i vojno-ekonomska reprezentacija srednjovjekovne Bosne, imenom Bošnjani izražava dijelom srednjovjekovno poimanje političkog naroda kome ona pripada. No, istovremeno tim samoimenovanjem ova elita izražava etničku posebnost bosanskog stanovništva razlikujući ga od drugih etničkih entiteta što žive u drugim susjednim državama. Nije dakle riječ ni o religioznom imenu ni isključivo o oznaci za politički narod nego o oznaci  za etnički individualitet naroda Bosne. U transformaciji prvobitno etnički heterogenog stanovništva Bosne u „novi narod“ „Bošnjana“ u bitnom smislu sudjeluje u afirmaciji i moć srednjovjekovne bosanske države.[5]

Razumijevanje Bošnjaštva u osmanskom periodu

Od presudne je važnosti da u upotrebi imena Bošnjanin za stanovnike Bosne ne dolazi do diskontiuiteta nakon gubitka nezavisnosti i pada Bosne pod osmalijsku vladavinu. Kao oznaka za etničku individualnost stanovništva Bosne, bez obzira na njegovu vjersku diferenciju (muslimani, katolici i pravoslavci), etničko ime Bošnjanin nastavlja da živi i u djelima vanbosanskih južnoslavenskih pisaca kao i u obrazovnoj svijesti bosanske elite i svijesti bosanskog naroda.[6]

Sa dolaskom Osmanlija stvari se počinju mijenjati. Kao prvo dolazi do promjena u bosanskom jeziku što rezultira u tome da se sve više upotrebljavaju narodna imena na “ak“, kao “Poljak“, “Slovak“… Te sve više se počinje govoriti “Bošnjak” umjesto “Bošnjanin” a u upotrebi je i turski naziv “Bosnalu“. Međutim, riječ Bošnjak nadvladava te zamjenjuje dotadašnje Bošnjanin. [7]

Za razumijevanje povijesti i recepcije Bošnjaštva, od posebne je važnosti i činjenica da su u doba osmanske vladavine nad Bosnom pripadnici katoličke obrazovne elite, koja je autohtona bila bosanska, također etnički individualitet bosanskog stanovništva označavali imenom Bošnjaci.[8] Kao što vidimo iz iznesenih činjenica, bošnjački je indentitet sačuvan i očuvan za vrijeme osmanske vladavine.

Bošnjaštvo za vrijeme Austro-Ugarske vladavine do danas

Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci  su izloženi raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog državno-pravnog individualiteta. U ovom periodu se javlja srpska antibošnjačka politika koja sa sobom donosi mnogobrojne programe. Brojni su programi velikosrpske politike kao npr; „Praviteljstvujušći sovjet srbski“, „Tradiconalno pjesništvo“, „Načertanije“, „Srbi svi i svuda“, „Aneksija Bosne i Hercegovine i srbsko pitanje“, „Homogena Srbija“, „Memorandum SANU“ i mnogi drugi programi.[9] Za realizaciju svojih ciljeva ovi programi daju sebi za pravo korištenje svih sredstava; negiranje kulturnog, jezičkog, etničkog i drugog individualiteta Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, asimilacije, dehumanizacije „historijsko“ i „prirodno“ pravo za izvršenje čina zločina genocida i etničkog čišćenja. Ovu velikosrpsku politiku kroz zločine genocida Bošnjaci iskušavaju od Prvog srpskog ustanka preko svih kasnijih ratova pa sve do otvorene agresije na našu državu 1992. godine.[10] Kada govorimo o agresiji i genocidu nad Bošnjacima moramo obratiti pažnju na popise stanovništva koji su izvršeni na području Bosne i Hercegovine, jer upravo agresije i popisi stanovništva su po meni povezani s antibošnjačkom srpskom politikom. Popis stanovništva je stalno vršen prije ili nakon genocida.

GENOCIDI POPISI STANOVNIŠTVA
Prvi  1683 – 1699
Drugi 1711.
Treći 1804 – 1820
Četvrti 1830 – 1867
Peti 1876. i 1878.
Prvi popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1879. godine od strane austro-ugarskih vlasti. Prema popisu stanovništva na površini od 51.246 km2, 1879. godine u Bosni i Hercegovini živjelo je 1.158.440 stanovnika.
Šesti 1878 – 1910 Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1885.1895. 1910. godine ( 1.898.044 stanovnika)
Sedmi 1912 – 13 i 1918. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1921.godine, po prvi put od strane vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Po popisu stanovništva na površini od 51.200 km2, 1921. godine u Bosni i Hercegoviniživjelo je 1.890.440 stanovnika.
Osmi 1918 – 1941 Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1931.i 1948. godine (2.564.308 stanovnika.)
Deveti  1941 – 1945 Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1953, 1961, 1971. godine (3.746.111 stanovnika.)
Deseti 1992 – 1995 Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini je izvršen 1981, 1991. godine (4.377.033 stanovnika.)

Bosna i Bošnjaci

Bosanski jezik,  jezik Bošnjaka

Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta. Jezik Bošnjaka je bosanski. Jednonacionalne države imaju jedan službeni jezik ili još i jezik nacinalnih manjina, dok višenacionalne imaju više službenih jezika. Iako je pravilo da je jezik dobio ime po naciji, postaje izuzeci kao što su bosanski a ne bošnjački, ili makedonski jezik, koji su dobili ime po geografskim pojmovima koji su stariji i od nacije i države. Stoga možemo kazati da  jezik ima nadnacionalni a ne anacionalni karakter. Bošnjaci su bosanski jezik ljubomorno čuvali i u vrijeme Osmanske imperije. Tako je Muhamed Hevaija Uskufija sastavio tursko-bosanski rječnik 1631. godine.[11]

Akademik Ferid Muhić obrazlaže vrlo utemeljeno tezu da je bosanski jezik ustvari osnova i srpskog i hrvatskog jezika, da su to istočna i zapadna varijatna bosanskog jezika. Razumije se da su u međuvremenu i kroz književnosti i kroz gramatičke i druge promjene hrvatski i srpski jezika postali specifični jezici, ali u tom smislu bošnjački nacionalni interes je naupitnost svih atributa koji čine taj nacionalni identitet (kulturni, etnički, tradicionalni)…[12]

O snazi bosanskog jezika govori i rečenica Alije Isakovića: „Može izgledati bizarno, ali je tako, jer teže je pobjediti bosanski jezik, nego Bosnu i Hercegovinu.“[13]

Bosna je bila corpus seperatum unutar Austro-Ugarske imperije. Već prvim popisom stanovništva 1879. godine , svojom odredbom zabranila  je upotrebu bosanskog jezika. Ali ipak je 1892. godine stavila „Gramatiku bosanskog jezika“[14] u upotrebu.

Bošnjaci su muslimani

Bošnjaci su uz Albance jedini autentični evropski narod koji je ušao u krug islamske civilizacije u vrijeme dolaska osmanskih Turaka na Balkan. Istina, na Balkanu su i ranije postojali određeni tragovi islama jer su na ove prostore dolazili Arapi još od osmog stoljeća, ali sistematičnije islamizacije nije bilo sve do osvajanja ovih zemalja od Turaka. Pa ni tada širenja islama ne ide tako brzo i naglo kako se često mislilo i govorilo. Proces primanja islama trajalo je gotovo stoljeće i pol.[15]

Naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trećoj i posljednjoj riječi Božijoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to učinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršćani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana!

Naši pradjedovi, koji su izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) – morali su iz temelja promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanja, i upražnjavanja svih obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je, kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom području i na tri kontinenta, i u kojoj je vojni rok trajao prosječno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna, smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog sultana, koji je bio dužan na čelu svoje vojske ratovati praktično cijelog svog života!

Zaboraviti da je islam prihvaćen dobrovoljno, da je predstavljao daleko veću obavezu, da je bio skopčan sa radikalnom promjenom dotadašnjeg života, i da  je, konačno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drastično rastao rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuće i sve ono što je to značilo za porodicu i domaćinstvo, znači sistematski i promišljeno pokušavati da se degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalističkog šovinizma i vjerske mržnje.

Pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka – naime upravo islam kao njihova nacionalna vjera! – iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest budućih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih  ismijavanja o vrijednostima u historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti, historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crno-bijelu ornamentiku prokletstva-kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestruko su zaslužili da sami budu i prokleti i anatemisani, kao nacionalistički i klerikalni inkvizitori, koji su počinili najveći grijeh prema vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni “grijeh poturčivanja” i “turske krivice”! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu treću i posljednju Riječ Božiju kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake, po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu!

Znajte da njihova odluka nikad nije uključivala nikakav grijeh i da otuda ne sadrži nikakav grijeh krivice… I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite računa o tome zašto ste muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli učiniti! Recite: svakome svoje, a mi se radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur’an-i kerima kao u treću i posljednju Riječ Božiju![16]

Zaključak

Prvi put u pisanoj formi identitet Bošnjaka se javlja u srednjovjekovnom periodu, pod nazivom „Dobri Bošnjani“. Ovo ime  „Dobri Bošnjani“ od 1166. godine  pa sve do druge polovini XIX stoljeća  je jednako ravnopravno imenu Srbin ili Hrvat. Dolaskom Osmanlija na prostore Bosne i Hercegovine dolazi do mješavine turskog i bosanskog jezika tako da riječ „Bošnjanin“ se mjenja u Bošnjak ali ono zadržava svoje prvobitno značenje i poimanje. Krajem 18. stoljeća Bosna i Bošnjaci  su izloženi raznim oblicima gušenja i destrukcije njenog državno-pravnog individualiteta. Ta destrukcija se javlja u antibošnjačkoj (srpskoj) politici. Antibošnjačka (srpska) politika je sebi uzela za pravo da čini agresiju i genocid nad bošnjačkim stanovništvom.  Zanimljivo je istaći da je poslije ili prije genocida stalno vršen popis stanovništva, što nam ukazuje da je srpska politika imala na umu potpuno uništenje nacije, Bošnjaka, i vjere islama na ovim prostorima, što je i pokazala posljednjom agresijom nad Bošnjacima muslimanima. Jezik je bitno svojstvo nacionalnog identiteta, a jezik Bošnjaka je bosanski jezik. Kulturna baština Bošnjaka se temelji na stubovima islama.

Prema tome,
mi smo po naciji BOŠNJACI,
govorimo BOSANSKIM JEZIKOM,
a naša vjera je ISLAM.

Alija Isaković u svojim esejima iznosi pet razloga za dotadašnje bošnjačke zablude prema sebi i drugima. Prvi je bošnjačka umjerenost. Nismo gladni ni vlasti, ni zemlje ni bogađenja, postoje finese dobroćudnosti i gradicije tolerancije između dobrih Bošnjanja i „duševnih aga“. Drugi razlog je u tome što su i bosanski krstijani i bosanski muslimani „konsekventni vjernici“. Treći razlog je iskrenost, bili smo „najiskreniji Jugoslaveni i najodaniji Bosanci“. Četvrti razlog je nepostojanje straha od drugog, „nikad se nismo bojali drugog i drugačijeg“, nikad nismo posezali za tuđim materijalnim i duhovnim dobrima, niti smo drugome željeli nametnuti svoj pogled i stil. I peti razlog je u tome što smo mi na svojoj zemlji, koju smatramo cjelovitom i zajedničkom, dok su naši susjedi „tradicionalno odgajani u uvjerenju da mi treba da budemo oni“ i ta gramzivost se proteže od bosanskih heretika do danas.[17]

Literatura

Knjige

  1. Demirović Mujo, Bosna i Bošnjaci u Srpskoj politici, DES Sarajevo 2012.
  2. Filandra Šaćir, Bošnjaci nakon socijalizma, BZK Preporod, Sarajevo/Zagreb, 2012.
  3. Grmek Mirko i dr.: Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1993.
  4. Grupa autora, Bošnjaci i islam, „OKO“, Sarajevo,1998.
  5. Hadžjahić Muhamed, Od tradicije do indentiteta, „Svjetlost“, Sarajevo, 1974.
  6. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1997.
  7. Isaković Alija, Antologija zla, Ljiljan, Sarajevo/Ljubljana, 1994.
  8. Karadžić,V. S. Srpska istorija našeg vremena, Beograd, 1969.
  9. Muhić Ferid, Journal, br.134, Zagreb, listopad 2011.

10.  Nenadović K. N., Život i dela velikog Đorda Petrovića Karađorda, Beograd, 1971.
11.  Zgodić Esad, Građanska Bosna, Ritam Tuzla, 1996.

Časopisi

12.Časopis Saff, br.322

(Izvor: http://bosnjaci.wordpress.com/)

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes