HOĆE LI IKAD ČOVIĆ PROGOVORITI U AHMIĆIMA KAO ŠTO JE GOVORIO U SREBRENICI?

0
655

5668087f-0874-46ef-8874-168b0a0a0a80-mustafa-ceric-700x402Sarajevo, 17. april 2016.

U Komentaru dana objavljujemo odgovor predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa reisu-l-uleme emeritusa dr. Mustafe Cerića povodom 23 godišnjice zločina u selu Ahmići kod Viteza kada su pripadnici HVO-a izvršili ratni zločin protiv 116 bošnjačkih civila.

HOĆE LI IKAD ČOVIĆ PROGOVORIT U AHMIĆIMA KAO ŠTO JE GOVORIO U SREBRENICI?

Dragan Čović nije samo prisustvovao u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva države Bosne i Hercegovine na kolektivnoj dženazi u Potočarima 11. jula prošle godine, već je održao i zapažen govor. Bio je to jedan od najboljih govora koje sam slušao u Potočarima. Sjećam se Čovićevih uvodnih riječi: “Možda je najprikladnije odšutjeti i shvatiti bol onih koji su izgubili svoje najmilije”. Potom je nastavio: “Ovo je mjesto tišine, stradanja i opipljive boli. Srebrenica je mjesto čija bol pripada cijelom svijetu. Svijet suosjeća sa žrtvama Srebrenice i moli za smiraj ubijenih duša. U Srebrenici je počinjen genocid koji nas je kao ljude sve ponizio, a modernu civilizaciju trajno zastidio. Moja sagnuta glava je i pitanje: ima li nevinih osim žrtava genocida? Pitanja je koliko i žrtava Srebrenice, ali jedno je od njih i pitanje majkama: jesmo li učinili za sve vas toliko da smijemo zamoliti za oprost čak i za one koji nemaju hrabrosti to upitati?”, rekao je Čović.

U tišini mojih misli, kao u tišini Srebrenice, nadao sam se da će Čović sve ovo što je kazao na dženazi u Potočarima 11. jula, 2015. god. kazati i još ponešto dodati u Ahmićima na dan 16. aprila, 2016. godine. Bio bi to veliki iskorak za mir i pomirenje između Bošnjaka muslimana i Hrvata katolika u srednjoj Bosni, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Mnogo snažniji i mnogo važniji nego onaj što ga je napravio bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u 2010. god. svojom posjetom Ahmićima i Križančevu Selu, kojom prilikom je između ostalog rekao: “Došao sam odati počast žrtvama porukom da se ovakva strašna djela više nikad ne ponove”. Tom prilikom Josipović je kazao novinarima kako mu je veliko ohrabrenje to što su mu se pridružile vjerske vođe i brojni političari iz obaju naroda.

Nažalost, uzalud sam se nadao. Čović jučer nije bio u Ahmićima ni kao sugrađanin, ni kao član Predsjedništva države Bosne i Hercegovinje iz reda hrvatskog naroda sa sjedištem u Sarajevu i sa izdvojenim uredom u Mostaru. Čović je bio odsutan, odnosno prisutan u selu Trusina kod Konjica. Opravdano! Ne može mu se zamjeriti. Ahmićima ostaje da i dalje čekaju da im kažu gdje su kosti njihovih najmilijih. Darko Kordić je odslužio kaznu za udruženi zločinački poduhvat, vratio se doma i slavodobtno je dočekan u Zagrebu. Od njega nije bilo ni priznanja ni kajanja: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.“

Pitaš, hoće li ikad Ahmićani dočekati to jedno ljudsko i misno katoličko kajanje? Jer, bez priznanja i kajanja nema ni oproštanja. Znam, lakše je pokazivati prstom na tuđi grijeh u Srebrenici nego na svoj u Ahmićima. Nego na svoj u Trusini. Ali, valja nam, Čoviću, i to učiniti jednoga dana. Kad-tad valja nam svima odgovoriti na tvoje pitanje u Srebrenici: “Jesmo li učinili za sve vas toliko da smijemo zamoliti za oprost…?” Bila je prilika da se jučer odgovori na to pitanje u Ahmićima i u Trusini. Svi visoki vjerski dostojanstvenici i visoki politički čimbenici u Bošnjaka i Hrvata jučer su trebali na licu mjesta stradanja nevinih ljudi jedni drugima u oči pogledati, svak svoj grijeh, preveliki grijeh,  priznati, iskreno se pokajati i zatražiti oprost te se pred Bogom i svijetom zakletvom obavezati da se više nikad neće ponoviti zločin između Bošnjaka i Hrvata, muslimana i katolika.

Propuštena je jučerašnja prilika u Ahmićima i Trusini da se sa riječi pređe na djela; da se istinski živi vjera pokajanja i praštanja; da uistinu ljubav pobijedi mržnju; da shvatimo da smo svi ljudi od Jednog Bog stvoreni, od jednog oca Adema i jedne majke Have rođeni.

Dakako, savjest mora da progovori kad-tad. Ako ne ove, onda iduće pa sve do sljedeće i sljedeće godine savjest mora da se ispovijedi, pokaje i oprost zatraži od komšije i susjeda bez čojeg oprosta ljudska duša nema miri, niti među narodima ima pomirenja…

Bože, podari nam moć sabura u iskušenju, moć kajanja u grijehu, moć oprosta u stradanju, moć mira u nemiru, moć pomirenja u zavadi…

Informativna služba

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes