JEREMIĆEV FIJASKO NA EAST RIVERU – Svijet se nije dao prevariti

0
672

m_jusicPiše: Muhamed Jusić

Pokušaj bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Srbije i sadašnjeg predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a Vuka Jeremića da, prema mišljenju mnogih, zloupotrijebi svoju poziciju u UN-u kako bi pokušao promijeniti karakter rata na prostoru bivše Jugoslavije i amnestirati tadašnje rukovodstvo Srbije od stravičnih zločina među kojima je i onaj najteži, genocid u Srebrenici i na taj način olakšati tešku poziciju Srbije na putu evropskih integracija i rješavanju kosovskog problema, očito nije urodio plodom. Činjenica da su „poluprivatno sijelo“ održano u srijedu 10.4.2013. bojkotovale neke od ključnih svjetskih sila, prije svega SAD, ili su na njih poslale nisko rangirane predstavnike svojih diplomatskih misija, najbolje govore da se radi o potpunom fijasku, ali i dalje sa vrlo opasnim namjerama.

Naime, predstavnici SAD-a su svoje bojkotovanje skupa obrazložili saopštenjem koje je potpisala glasnogovornica američke misije pri Ujedinjenim narodima, Erin Pelton, a u kojem se između ostalog kaže kako “SAD se nimalo ne slaže s odlukom predsjednika Generalne skupštine da održi neuravnoteženu, huškačku tematsku raspravu o ulozi međunarodnih kaznenih sudova u procesu pomirbe i neće u njoj sudjelovati”.

Istovremeno, kako prenose svjetske agencije, brojne evropske i druge zapadne zemlje izjavile su da je rasprava o međunarodnoj pravdi bila loše prikriveni pokušaj napada na Međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, koji Srbija kritizira. Skupu su odbili prisustvovati, kako piše prestižni The New York Times, predsjednik Međunarodnog krivičnog suda i izvršni direktor organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch. Isti list piše kako je generalni sekretar Ban Ki-moon razočarao mnoge aktiviste za zaštitu ljudski prava time što je pristao da učestvuje na skupu, ali autor priloga novinar Rick Gladstone, napominje da je generalni sekretar „branio tribunal i napustio skup prije nego što je predsjednik Nikolić uzeo riječ“.

I dok je pozicija SAD-a kao najdosljednijeg zagovornika borbe protiv zločina genocida u svijetu, i jedne od sila koja je bila involvirana u dešavanja u bivšoj Jugoslaviji i čija tadašnja administracija zajedno sa međunarodnom zajednicom snosi dio odgovornosti za sve što se tada desilo, bila očekivana, iznenadila je smiona pozicija jedne male arapske zemlje, Hašimijske Kraljevine Jordan i njihovog ambasadora pri UN-u, princa Zeida Ra`ad Zeid el-Husseina. Neki medijski izvještaji navode kako je ambasador Jordana, koji je bio pripadnik mirovnih snaga UN-a u BiH, a od 2002. do 2005. i prvi predsjednik Skupštine država-strana za Međunarodni krivični sud, ohrabrio i druge zemlje, poput Lihtenštajna i Kanade, da bojkotuju debatu u Generalnoj skupštini UN-a ili reduciraju svoje prisustvo na istoj.

„Moja delegacija bojkotuje sjednicu zbog osjećaja ozlojađenosti pošto predsjednik Generalne skupštine eksploatira svoju poziciju u cilju pokretanja nezasluženog napada protiv Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, rekao je jordanski ambasador i dodao: “Vjerujemo da je naša dužnost da se stvori prostor da se čuje glas žrtava rata u Bosni.”- prenijela je agencija AP.

Međutim, oni koji poznaju prilike u Jordanu i njihovu regionalnu i međunarodnu politiku, nisu bili iznenađeni, pogotovo ne njihovim odnosom prema Bosni i Hercegovini.

Jordan nije ekonomski i vojno utjecajan u poređenju sa drugim arapskim državama, ali je, možda baš zbog činjenice da polovinu njegovog stanovništva čine izbjeglice iz Palestine, uvijek u međunarodnim odnosima zauzimao poziciju koja je bila na strani žrtve. Tako je i danas kada se na njegovoj teritoriji nalazi stotine hiljada izbjeglica iz Sirije. Tokom rata, Jordan je pružio utočište za nekoliko stotina bosanskih izbjeglica, a u nekoliko navrata isto su uradili i za Iračanane, te Palestinceiz Kuvajta. Autor ovih redaka je imao priliku još kao dječak uvjeriti se u svu spremnost jordanskog naroda, ali i vladajuće porodice Hašimita da u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pomognu BiH. Posebno je dojmljiv bio dan otvorene pomoći Bosni, kojeg je organizovao otac sadašnjeg kralja Abdullaha, Husein bin Talal, kada su se čitav dan preko javnog servisa i u svakom selu i gradu prikupljali dobrovoljni prilozi za Bosnu. Dirljivi su bili prizori žena koje su sa svojih ruku skidale zlato i ubacivali u kutije za donaciju, ili djece koja su u studio donosila svoje kasice. Kako tada, tako i danas, Bosna i Hercegovina kao država, ali i Bošnjaci kao najveće žrtve agresije, nikada nisu našli načina da se ikome od tih ljudi na bilo kakav način zahvale, što je tema za sebe.

Sve što je Jeremić dobio je da se u svijetu ponovo počelo govoriti o skoro zaboravljenim zločinima i da su se zaboravljeni prijatelji Bosne i Hercegovine ponovo počeli interesovati za očito nikada završeni rat koji se sada vodi nekim drugim sredstvima i daleko od CNN-ovih kamera. Osim toga, nakon Jeremićevog skupa, sve glasniji su pozivi iz BiH (pismo reisa Huseina ef. Kavazovića Generlanom sekretaru UN) i svijeta (otvoreni poziv članice Kongresa Sjedinjenih Američkih Država Eddie Bernice Johnson) da UN proglasi 11. juli Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Jeremićev skup na kojem nije bilo mjesta za porodice žrtava, s kojeg je izbačena predstavnica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa, Munira Subašić, i na kojem su se među zvanicama našli kvazi-eksperti i brojni negatori genocida i zločina počinjenih u ime etnički čiste države srpskog naroda na teritoriji međunarodno priznate BiH, samo je otvorio rane i dodatno poljuljao i ono malo pozitivne energije koja se bila stvorila u regionu skorim ulaskom Hrvatske u EU.

Iako je debata o ulozi međunarodnog krivičnog suda bila naslovljena sa „Uloga Međunarodnog krivičnog suda na pomirenju“, ona je, jasno je to valjda svima, i zemlje i nesretne narode ovih prostora samo udaljila od navodnog cilja jer nema pomirenja bez pravde i procesuiranja odgovornih za zločine. Pomirenje se ne može graditi relativizacijom zločina, ušutkavanjem žrtava i njihovim izjednačavanjem sa zločincima. Pomirenju, znaju to svi oni koji su ovaj proces izučavali u slučaju nekih drugih konflikata, doprinosi samo hrabro suočavanje sa prošlošću i ideologijama koje su izrodile sukob, priznavanje i empatija sa žrtvama i garancije da se nešto slično neće ponoviti, a ništa do onoga što je Jeremić zbog svog sitnog političkog šićara pokušao napraviti zloupotrebljavajući poziciju na kojoj se nalazi. Jer jedino što je gospodin  Jeremić dobio organizacijom ovog skupa jesu, možda, sitni politički poeni kod srbijanske desnice i nacionalista istih onih koji su najveća prepreka putu Srbije na putu evropskih integracija i konstruktivnog rješavanja kosovskog problema, čime je možda sebi stvorio političku bazu u slučaju da se nakon što je izbačen iz matične stranke po završetku njujorške avanture odluči baviti politikom.

(Oslobođenje, 13. april, 2013.)

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote