Kolonijalne ambicije teško umiru

0
585

4914-300x2251Piše: Ibrahim Kalin

Da li kolonijalne ambicije ikada umiru? Kad je Napoleon napao Egipat 1798. godine, samo devet godina nakon Francuske revolucije, njegova namjera bila je da “oslobodi dobre ljude Egipta od tiranije dinastije Memluka”. U njegovom poznatom proglasu narodu Egipta, pročitanom na arapskom jeziku, Napoleon se predstavio kao dobar prijatelj muslimana, saveznik osmanskog sultana i ponizni sluga Poslanika Muhammeda. Drugim riječima, dvadesetdevetogodišnji Francuz došao je u Egipat s ciljem da donese slobodu, kulturu i civilizaciju jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu.

Napoleon je bacio oko na vojno osvajanje Egipta, a njegov primarni cilj bio je povratiti snagu Francuske protiv Britanskog kraljevstva. “Osvajanje Egipta” bilo je povod za imperijalne igre moći u Evropi 19. stoljeća. Francuska revolucija nije bila dovoljna za slavu Francuske, trebao im je i Egipat, dragulj antičkog svijeta, a sve kako bi postala svjetska sila.

No, kolonijalizam nikada nije funkcionirao uz nasilne aktivnosti vojnog osvajanja kao što su okupacija, eksploatacija i porobljavanje. Kolonijalizam obično dolazi s teškim prtljagom kulturnih modela, preferencijama, nametanjima, klasnim određenjima i samo estetskim mogućnostima izbora. Napoleon je to znao i osjetio. Osim flote od 300 brodova i 50 hiljada vojnika koji su ga pratili na njegovom pohodu, sa sobom je poveo i 151 “savanta”, što je bio naziv za učenjake, historičare, naučnike, inžinjere, umjetnike, doktore i poetičare. Šta su oni ustvari radili u Egiptu? Njima je dodijeljen zadatak da “snime Egipat”. Drugim riječima, vršili su istraživanja i pisali sve što je vezano za Egipat. S tim u vezi, pod vodstvom i ličnim interesima najvećeg francuskog vojskovođe toga doba, ovi mudraci su se upustili u jedan od najambicioznijih naučnih projekata u modernoj povijesti. Oni su proučavali i bilježili sve, od poljoprivrede, zoologije i umjetnosti do arheologije, običaja i arhitekture. Sve to rezultiralo je objavljivanjem monumentalnog rada pod naslovom “Opis Egipta” u periodu između 1802. i 1828. godine.

 

Joseph Fourier, francuski matematičar, učenjak o Egiptu i član Napoleonovog uskog kruga tokom ekspedicije, napisao je predgovor tom “Opisu Egipta”. Njegovo objašnjenje Napoleonove invazije na Egipat daje nam uvid u ciljeve imperijalizma 19. stoljeća: “Ukinuti tiraniju Memluka, proširiti navodnjavanje i uzgoj, otvoriti stalnu komunikaciju između Sredozemlja i Arapskog zaljeva, osnovati komercijalna preduzeća, ponuditi Orijentu korisne primjere evropske industrije, i konačno donijeti ustav, čime bi se stanovnicima osigurale sve prednosti savršene civilizacije.”

Ove rečenice su napisane u trenucima kada je Napoleon imao mističnu viziju Aleksandra Velikog, za vrijeme boravka u unutrašnjosti faraonovog groba u Gizi, neposredno izvan Kaira. Napoleonova zavist spram Aleksandra Velikog dobro je poznata, ali on nikada nije uspio postati Napoleon veliki. Ipak, bilo je potrebno da osvoji Egipat da bi to i postao.

Djelo Nine Burleigh “Mirage: Napoleonovi naučnici i otkrivanje Egipta” pruža živopisan pregled onoga što su Napoleonovi mudraci učinili s Egiptom, i kako je njihova epska i na trenutke smiješna avantura iskonstruirala Egipat po imperijalnim vizijama Francuske općenito. I dok je Napoleon bio zauzet imperijalnom politikom borbe u virtuelnom ratu protiv Britanije, pokušavajući ostaviti dojam da je Istanbul na njegovoj strani, njegovi mudraci su radili sa žarom i strašću prosvjetiteljskog razuma, znanosti i metodičke discipline. Bili su ispunjeni radošću zato što rade na pružanju “svih prednosti savršene civilizacije” barbarskom narodu Egipta. Napoleon je, dakako, sve vrijeme bio tu, ohrabrujući svoje vojnike i učenjake da pokažu saosjećanje s lokalnim stanovništvom. Jedne prilike on se čak obukao u tursku nošnju i rekao: “Nije li pokoravanje Azije vrijedno oblačenja jednog turbana i jednih hlača?!”

Usljed diskusije o uvođenju demokratije u arapske zemlje, niko ne može a da se ne sjeti gore spomenute epizode iz moderne historije. Stavovi i diskurs postali su suptilniji i pitomiji od vremena Napoleona. No, mišljenje da se Arapi i muslimani (baš kao ni Afrikanci, Kinezi, Indijci i drugi) ne mogu vladati demokratijom, da ne mogu samostalno bez stranih spasilaca održavati slobodu te kulturu i civilizaciju, još uvijek je prisutna.

Nisu li Arapi i muslimani samo djelimično krivi za ovo? Svakako da jesu. Ipak, to je tema za neki novi dan.

 

(preuzeto: http://novovrijeme.ba/, 19. 04. 2013. )

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes