Kooperativnost do istrjebljenja

0
750

JOMesa Pargan 2J DA SE HOĆE ODVOJITI MILE…

Interes za postojanje Bosne i Hercegovine posljednjih dvije decenije primarno je Bošnjake motivirao da budu kooperativni u suradnji sa domaćim i međunarodnim faktorima. Ta kooperativnost, ne računajući romantičarsko bratstvo i jedinstvo, kojim su obilježeni prvi mjeseci rata, pokazala se već u Vance-Owenovom mirovnom planu, koji je po principu probnoga balona jasno sondirao bošnjački „donji prag“, koji je išao do prihvatanja opcije da se srpske teritorijalne jedinice mogu u perspektivi odvojiti i pripojiti Srbiji. Podsjetimo, skoro milion Bošnjaka je bilo raseljeno (naravno i desetine hiljada pripadnika drugih naroda), polovina zemlje je pala pod kontrolu vojske kojom se komandovalo iz susjedne zemlje, a u zločinima je do toga trenutka (januar 1993.) ubijeno najmanje 30.000 civila, a Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznata zemlja, bila je još uvijek pod embargom na uvoz naoružanja. To je bila jasna odluka međunarodne zajednice (ma šta da se pod tim pojmom zadnje dvije decenije smatra) da BiH i prije svega Muslimane (Bošnjake), jeftino proda i prostor prepusti susjedima na krčmljenje. Tadašnja vlast, iako je bezizlazom bila osuđena na kooperativnost, tada ipak nije smjela napraviti taj korak i otvoriti svoje karte.

Skoro tri godine kasnije, kada je na red došao konačno mir, u Daytonu se sa tih pozicija krenulo – jer se znalo na šta mogu i na šta će pristati Bošnjaci. Iako se sa vojskom i vladom koja je odgovorna za počinjeni genocid (a on je potvrđen u Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije) ne bi smjelo pregovarati, Bošnjaci su ponovno  pristali na kompromis i bili kooperativni. Prihvatili su kooperativnost kao ishod, vjerujući da je to način na koji mogu spasiti Bosnu i Hercegovinu, iako je nekoliko sedmica prije Daytona, Armiji BiH zaprijećeno da obuzda svoju snagu i zaustavi se pred Banja Lukom. Desilo se to taman kada je ta armija ojačala i kada je svojom borbom, zapljenom oružja od JNA i Vojske RS, pobijedila odluku međunarodne zajednice o poštivanju embarga na naoružavanje. Pod prijetnjom američke diplomatije Štab vhovne komade Armije je pristao da bude kooperativan i zaustavio se, iako je koridorom prema Bijeljini u tom trenutku šibalo sve što je živo. Ne kažem da je trebalo pregaziti Banja Luku, ali se moglo isposlovati da se sa onima koji su počinili genocid u Srebrenici razgovara sa drugih i drugačijih pozicija – počev od razoružavanja, pa do ustupaka u mirovnom sporazumu. Kooperativnost je tada državi BiH skoro došla glave. Poklonjeno je pola zemlje Radovanu Karadžiću. Treba se podsjetiti, još smo u vrijeme Josipa Broza učili da ni jedna vlada, ni u kojoj situaciji, nema pravo da potpiše kapitulaciju ili disoluciju zemlje. Takvim definicijama smo morali obavezati i naše političke predstavnike. Ako to nismo učinili tada, jer mir nema cijenu, to moramo učiniti danas.

Kooperativnost je bila osnovna karakteristika bošnjačke politike u poslijeratnim godinama. Ta kooperativnost osiguravala je dobre relacije sa međunarodnim službenicima koji su sa leđa bosanskohercegovačkih građana godinama živjeli kao lordovi. Pri tome, njihovo prisustvo nije relaksiralo naše odnose sa „međunarodnom zajednicom“. Licemjerno su se lijepo i evropski osjećali u Sarajevu, a onda, kada odu iz BiH, ili pošalju svoju priču, mi smo egzotična zemlja, u kojoj se još uvijek kolju zavađena plemena. Pri tome, Srbija koja je devedesetih godina prošloga stoljeća jasno i čvrsto stajala iza agresije i genocida u BiH, jurišala je zadnjih godina ka Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina, koja je svojim dugoročnim kreditima, koji će progutati sudbinu budućih generacija, plaćala visoke predstavnike, OHR-ove, međunarodne policije, političke savjetnike, strane sudije itd, nije uspjela da se makne dalje od 1995. I danas, ako otvorite novine, pročitat ćete istu retoriku iz Vlade koja je odgovorna za počinjeni genocid u Srebrenici, kao što je to bilo 1995. Nije važno ko je na čelu Republike Srpske – on čini sve da na tragu agresije i počinjenoga genocida razbije Bosnu i Hercegovinu. Ako ne vjerujete, kupite sutrašnje novine. I onda kada pitate međunarodne funkcionere u našoj zemlji zašto BiH ne ide prema Evropi – oni će vam odgovoriti – krivi su domaći političari. A svi znamo da su ih zadnjih petnaest godina oni postavljali. Sjetite se da su čak i avioni dizani da se na vlast dovede Dodik.

Kategorija kooperativnosti danas se čini suviše logičnom, jedino mogućom, a pri tome otrcanom, šta više ofucanom i neobećavajućom. Imamo li pravo na kooperativnost? Nedavno sam imao priliku razgovarati sa nekoliko bošnjačkih političara, iz prvoga safa, koji su mi ispričali zanimljivo stajalište njihovih međunarodnih sugovornika: -Mi smo svi u Evropi uvjereni da Bošnjaci imaju svoju državu. Samo vi Bošnjaci to niste shvatili!!!

Ova priča se može tumačiti na nekoliko načina. Prvo, treba je shvatiti kao priču za male bebe, što u političkom smislu Bošnjaci danas jesu. Ove priče se pričaju u Sarajevu, a oni koji ih tamo slušaju, zaista i vjeruju da je to tako, jer oni se zadovoljavaju Bosnom i Hercegovinom od Marijin Dvora, do Baščaršije. A to fakat jeste bošnjačka (mada fildžan) država. Volio bih da neko napravi test iz geografije kod bošnjačkih političara – vjerujem da od deset ponuđenih općina u BiH, oni na krati ne bi znali pronači ni tri. A kamoli da dođu u njih i izbore se da one budu zaista dio Bosne i Hercegovine. S druge strane, ova priča međunarodnih vucibatina kako je BiH bošnjačka zemlja, njih lišava odgovornosti – pa eto neka Bošnjaci, čitaj muslimani, rješavaju svoj problem, zašto bismo to mi radili. Oni ne žele prihvatiti činjenicu da je Bosna i Hercegovina podjednako domovina i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, ali i svih onih koji ne pripadaju ovim narodima, a ovu zemlju smatraju svojom.

Iz dana u dan, iz godine u godinu, čak i maloj djeci postaje jasno da Bosna i Hercegovina, čak i kada se raspadne Evropska unija, neće postati kandidat za prijem. Zašto? Zato što u Evropi žele da misle da su Bošnjacima stvarno dali državu. Zato što Turska neće postati dio EU, a toj istoj Evropskoj uniji bi donijela novu ekonomsku moć. Zato što je to istrajavanje na definiranju zapadnog, poglavito kršćanskog, civilizacijsko-povijesnog kruga, u kojem de facto nema mjesta muslimanima. I u ovom trenutku, bili Bošnjaci kooperativni ili ne, put u Evropsku uniju bit će zatvoren sve do trena dok ne budemo trebali toj Evropskoj uniji da bi opravdala slanje svojih vojnika u Siriju, Iran ili Pakistan, da tamo uvode red, krvavu demokratiju i civilne slobode. Ali, poziv da BiH krene na put u Evropu, bit će znak da je EU zaista došla do krizne situacije u odnosima sa islamskim svijetom, a odatle je može samo, balansom koji pruža evropski koncept islama iz BiH, izvaditi naša zemlja. Najposlije, bošnjači vjerski i politički autoriteti, trebli bi svoju poziciju između Istoka i Zapada drugačije pozicionirati i upotrebljavati.

Kategorija kooperativnosti, koja je ključna značajka bošnjačke politike 21. stoljeća, može se smatrati povijesnom transformacijom kategorije bošnjačkog merhameta, kojom se ovaj narod ponosio kroz stoljeća. Merhamet, u vrijeme kada te iz stoljeća u stoljeće kolju, pokoravaju, protjeruju i zatiru, zapravo je odraz slabosti, nemoći i bezizlaza. U zaštiti fizičkog opstanka ne postoji prostor za merhamet, odnosno kooperativnost. Ako smo uspjeli biti kooperativi kada se desila agresija; ako smo sa merhametom gledali na embargo na uvoz naoružanja; ako smo bili kooperativni kada su demilitarizovali, a kasnije demilitarizovanu Srebrenicu poklali; ako smo bili merhametli i dali onima koji su nas poklali pola države – i još to nazvali Republikom; ako smo prihvatili da je normalno da se svakoga dana žele odvojiti, odnoseći naša imanja, naše bogatstvo, mezarja, gradove… Onda mi nismo merhametli i kooperativni – mi smo lud narod!

I za kraj, kada je proveden genocid i kada matematički dokažemo da je u Podrinju bilo 200.000 Bošnjaka, a sada ih ima 50.000 (šta je drugo nego posljedica genocida), kako možemo da okarakteriziramo svoju poziciju? Ako je Hercegovina očišćena od Bošnjaka, ako u Posavini skoro da nemate vraćeno muslimansko uho, ako… Imamo li pravo na kooperativnost? Svakoga dana gledamo da ono što nije urađeno u ratu i poslije njega, dešava se sada. Popis, koji bi trebao biti demokratski proces, po aktuačnoj postavci vlasti u manjem entitetu, trebao bi da ubije preživjele Bošnjake u Republici Srpskoj. Ne možemo se izjasniti kao narod priznat u Ustavu BiH, već je ostavljena mogućnost demokratskog izbora – čitaj: namjerne zabune – kao Muslimani, kao Bošnjaci-muslimani itd. Takvom politikom treba smanjiti broj Bošnjaka na minimum, na Radovanovu i Miletovu mjeru. A mi, mi to prihvatamo. Kooperativno do istrjebljenja. Svaka čast, prije svega onima koji rijetko izlaze izvan začaranoga kruga Marijin Dvor-Baščaršija. Aferim! Ali nije samo do njih – pitajte najbliže oko sebe šta misle – obično kažu: da se hoće Dodik odvojiti.

Zašto da ne, ako smo Bošnjaci valja nam i dokazati svoj merhamet.

Možda bi se do sada i desio pokušaj otcjepljenja RS-a, ali je iz Zagreba od ‘95. do danas stotinu puta rečeno, ponovljeno i zaprijećeno: „Ukoliko se to desi, Hrvatska će presjeći koridor kroz Posavinu, jer neće dozvoliti da Beograd i Moskva dođu sa svojim raketama pred Zagreb“. To je rekao svojevremeno Stipe Mesić, stotinu puta ponovio Ivan Zvonimir Čičak, a ponavljaju to i danas brojni drugi visokopozicionirani funkcioneri u Hrvatskoj. Ulazak Hrvatske u Evropsku uniju, možda je u Banja Luci shvaćen kao prilika da Republika Srpska krene u proces otcjepljenja, jer reakcija sa te strane sada neće biti tako komotna kao što je mogla biti ranije. S obzirom da je sada 1993., pardon, 2013. jaka podrška raspadu zemlje dolazi iz sve jače Herceg-Bosne. Združenim snagama Čović-Dodik, čiji savez neodoljivo podsjeća na savez Boban-Karadžić, Bosna i Hercegovina je dovedena do ruba opstojnosti. Država je blokirana. Institucije paralizirane. Strane investicije u potpunosti zaustavljene. Haos je na vratima. Nadajmo se da neće prerasti u zveckanje i korištenje oružja. A Bošnjaci? Njihovi političari će na odmor od Okeanije, do Španije. Nije kao prije, ali njima je još uvijek dobro. Zato se isplati biti kooperativan.

Piše Mehmed Pargan

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes