KORIDE – SUMRAK BOŠNJAČKE PAMETI I KULTURE

0
620

images (1)Piše: Elmedina Muftić

”Svjetlost je previše bolna osobi koja želi ostati u tmini”.  (Eckhart Tolle)

Živimo li u vremenu u kojem većina ljudi želi da proživi život u tmini, u neznanju, bunilu i najvećem stepenu gluposti, pitanje je koje nam se stalno nameće? Skoro pa svakodnevno na ovo pitanje dobijemo potvrdan odgovor. Da li je ovom narodu toliko lakše podnositi nedaće života i iskušenja, time što će na sve što se oko njega dešava biti letargićan, što će mu jedina smislena preokupacija i deviza biti “hljeba i igara”, što će dozvoliti da se nivo njegove kulture mjeri koridama, dernecima i vašarima, koji su anticivilizacijske vrijednosti i apsolutni moralni i duhovni krah jednog naroda, posebno onih koji to s velikom pažnjom njeguju i održavaju.

Iza nas je mjesec juli, o kojem se toliko treba govoriti, pisati i podsjećati, ali ujedno on sam o sebi najviše svjedoči, mi moramo svjedočiti o nama. Našim moralnim i civilizacijskim stremljenjima, kulturnom napretku i uzdignuću. Moramo pisati i pričati da bi se osvijestili, ili barem da bi smo sprali odgovornost sa sebe, mi koji razumijemo svu bijedu i jad u koju je upao ovaj narod. Podsjećanja radi i potrebe da se kod Bošnjaka probudi jedna od osnovnih vrlina koje treba da krase osobu koja sebe čovjekom smatra, a to je stid, da Bošnjo počne da se stidi svojih postupaka i hudih stremljenja, da se probudi stid što je na “Maršu mira” Nezuk – Srebrenica bilo oko pet hiljada učesnika, što na dženazi u Potočarima 11. jula kad su se ukopavala tijela 175 Bošnjaka ubijenih u genocidu srpsko-crnogorskog agresora  nije bilo ni dvadeset hiljada, što je na dženazi u Prijedoru 20. jula gdje smo ukopavali 283 bošnjačke žrtve bilo nekoliko hiljada ljudi. A na koridi koja je dno civilizacijske ljestvice (namjerno neću da pomenem mjesto održavanja i naziv ove trivijalnosti, da ne bi i na ovakav način vršila bilo kakav vid reklame) broj posjetilaca prelazi desetine hiljada. Kome je zadovoljstvo uživati u borbi bikova, ko u tome može pronaći slast? Kakva je to osoba koja tjera životinje da povrjeđuju jedna drugu, da bi razularene mase sa životinjskim nagonom u sebi uživale u toj bespoštednoj borbi, u kojoj učestvuju oni koje Stvoritelj nije razumom obdario, nego im samo nagone u biti njihovoj ostavio. Da li su oni koji sebe razumnim smatraju, na nižem stadiju od životinje koja razuma nema, kad mogu da užitak nalaze u takvim trivijalnostima i izopačenostima?  Jesu, gori su od životinja koje tjeraju na borbu i povrjeđivanje, zarad vlastitog “zadovoljstva”..

korida-3

Ono što je od posebnog značaja napomenuti je bešćutnost i nedostatak suosjećanja sa ljudima u nevolji. Svjedočimo ovih dana raznim narodnim veseljima, vašarima, gdje sve trešti od muzike, prolama se nebo od vriske, cike i sveopćeg narodnog veselja, dok se istovremeno palestinsko nebo prolama od detonacija granata koje svakodnevno ubijaju palestinski narod. Pitam se kako je nekome do pjesme u ovim momentima gdje se svako normalan zgražava? Gdje osim užasa ništa drugo ne progovara. Kome je još do toga da tjera životinje da se bodu i povrijeđuju, kad svakodnevno svjedočimo da su ljudi gori od životinja, da bez ičije prisile bezdušno ubijaju čovječanstvo nebrojeno puta. Kako Bošnjak može sebi dozvoliti toliki moralni pad da tako brzo zaboravi da je kao jučer bilo kad su ga klali i ubijali? Zar je već u njegovim ušima zavladala tišina, zar ne čuje udarce granata koje paraju nebo nad Palestinom? Da li je to Bošnjo uši začepio da krik majke Have Tatarević ne želi da čuje? Je`l mu to više ništa nije sveto? Ili mu je sveto postalo prokleto? Zar, mi da pjevamo, dok u Gazi nestaje jedan narod? Zar, mi koji smo do jučer bili u istoj poziciji? Mada nam ni ova koju sad imamo ne garantuje ništa dobro? Posebno kad sagledamo stanje u koje smo sami sebe doveli, svojim kukavičlukom, poltronstvom, pogrešnim izborima, sebičnošću i glupošću kakva se baš i ne da često sresti. Opet smo udarili po starom, pa bi se s pravom dalo reći možda jesmo otišli iz komunizma, ali komunizam nije otišao iz nas. Još smo mi, ti koji komunističkim bezvrijednim teorijama življenja jedemo iz ruke. Još  većina nas (naravno i hvala Bogu, ne svi) liježe i ustaje sa “druže Tito mi ti se kunemo”, još  naši mozgovi razvijaju filmove “treće ofanzive” i slavimo junačke podvige Boška Buhe, a zaboravljamo jedanaest genocida, zaboravljamo šta nam se jučer dogodilo, nema u u našim sjećanjima mjesta za Izeta Nanića, Mehdina Hodžića, oni su belćim neka druga sorta… Na našu sramotu i obraz koga izgleda sve manje imamo…

I dok gori Gaza, dok sahranjujemo pronađene kosti svojih sunarodnika, dok se iskopavaju masovne grobnice, ubijaju bošnjački povratnici, dok se sudskim putem u genocidnoj tvorevini trebaju ostvarivati osnovna ljudska prava, kao što je pravo na obrazovanje i nacionalnu grupu predmeta), Bošnjaci onako u duhu komunizma u kojem su odgajani 40 godina, zaboravljaju da im je nož i danas pod vratom, da i kad spavaju jedno oko treba biti otvoreno,  udarili brigu na veselje, pa umjesto da nas je stotine hiljada u Potočarima i Prijedoru, da svako ko je fizički sposoban od sedam do sedamdeset sedam godina krene put Nezuka prem Potočarima i time  damo jasnu poruku dušmanima da smo postali svjesni i savjesni,da ne zaboravimo prije nego li upamtino, da više nikad na nas udariti ne smiju, da Bošnjacima ne treba niko da ih brani, jer smo mi, Bošnjaci kroz historiju branili druge, to je bilo dok smo se sami sobom grijali, sad nas griju tuđe navike, pa smo sami sebi neprijatelji postali…

Svako ima pravo da izabere želi li živjeti u svjetlu ili tami. Neki doduše  često potpadnu pod utjecaje drugih… Ali i takvi bi trebali znati da je, kako reće Eckhart Tolle “istina da samo neosviještena osoba pokušava iskoristiti nekoga ili manipulirati ljudima, ali podjednako je istina kako se samo neosviještenu osobu može iskoristiti ili manipulirati njome.”

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote