NASLIJEĐE I ŠANSE ZAJEDNIČKIH KRIMINALNIH PODUHVATA U EVROPI

0
939

C5D_53321Autor: Haris Hromić

14. April, 2016

Memorijalni centar genocida u Srebrenici

24, marta, 2016. god. Međunarodni sud za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osudio je bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS), i vrhovnog komandanta oružanih snaga RS-a, Radovana Karadžića za genocid, zločine protiv čovječnosti, i ratne zločine. Karadžić je osuđen na 40 godina zatvroske kazne. On je osuđen za progon, istrebljenje, deportaciju, prisilno preseljenje i ubistva, u velikom broju općina, širom Bosne i Hercegovine. Karadžić je osuđen za provođenje kampanje sijanja terora uz pomoć armije Republike Srpske protiv civilnog stanovništva Sarajeva sa ciljem vršenja pritiska na rukovodstvo bosanskih muslimana i međunarodne zajednice da prihvate njegove političke ciljeve u Bosni. Sudsko vijeće je priznalo da je Karadžić bio na vrhu političkog, upravljačkih i vojnih struktura RS-a i da je koristio svoju vlast i uticaj kako bi ostvario ciljeve sveobuhvatnog zajedničkog zločinačkog  poduhvata  u Bosni. 1

Karadžić je bio glavni arhiteka ideologije i politike koja je dovela do stvaranja etnički homogene ‘države’ bosanskih Srba. Presudom Karadžiću ICTY je ustanovio, izvan svake sumnje, stvarni opseg gnusnih zločina koje su počinile civilne i vojne vlasti bosanskih Srba sa ciljem stvoranja etnički čiste teritorije.

Iako je pravna odgovornost za ove zločine pojedinačna, oni imaju i sistemsko i kolektivno značenje. Masivni propust vestfalijskog sistema u srcu Evrope predstavlja i trenutna prijetnja u vidu velikog broja propalih, propadajućih i država u fazi nastajanja na Bliskom istoku, i flagrantna je povreda ljudskih prava i rastuća brutalnost modernog načina ratovanja, koja bi nas trebala ponukati na razmišljanje o značaju ove presude i opcijama koje su pred nama. Iznenađujuće je da je ova značajna presuda privukla vrlo malu pažnju respektabilnih medija, obzirom na implikacije koje ima za budućnost Bosne i Evrope.

Sada, kada su činjenice o bosanskom ratu jasne, dozvoliti da prevlada status quo glede postojanja RS-a naprosto će još više ohrabriti druge slične udružene zločinačke poduhvate širom svijeta, da nastave ostvarivati svoje mosntruozne ciljeve, svjesni da je ishod koji nagrađuje genocid sasvim moguć, te da ga svjetske sile prećutno odobravaju.

Ne treba gubiti iz vida činjenicu da je američka administracija u martu 2016. objavila podatak da je ISIL odgovoran za genocid protiv kršćana i drugih manjina na teritoriji koju drži pod kontrolom. Kao posljedica toga, ne možemo a da se ne zapitamo ‘da li se može desiti da ISIL-ova politička i vojna kampanja sijanja terora postane uspješna i trajna kao ona koju je provela Republika Srpska’?

Ako propustimo priliku za korektivne mjere u Bosni, obilježja Evrope kakvom je stvorena nakon 2. svjetskog rata bit će narušena i diskreditirana. To će neprijateljima civilizacije pružiti opravdanje za njihove zločine i dodatno ojačati njihove ionako nepokolebljiva uvjerenja.  Samo nekoliko dana prije presude Karadžiću, sadašnje političko rukovodstvo RS-a otvorilo je studentski dom u u blizini Sarajeva koji je imenovan po Karadžiću, valjda u znak srpskog prkosa i nacionalnog ponosa. Taj čin najbolji je i neoborivi dokaz da se bosansko društvo nalazi u osmoj fazi moderne teorije genocida, fazi njegovog negiranja. 2 U Bosni trenutno svjedočimo pripremanje finalne scene, prije nego što se zlo ponovo dogodi, a time i obnovi prijetnja evropskom sigurnosnom projektu. Dozoljavamo novoj generaciji Evropljana da odrasta na neetičkoj, dehumaniziranoj akademskoj dijeti i kulturi vladavine prožete netolerancijom. Time Evropu ostavljamo sa inficiranom ranom koja prijeti njenom oslabljenom imunološkom sistemu.

Kako bismo se suprotstavili ovoj odavno poznatoj, a tek odskora priznatoj, prijetnji suptilnog moralnog propadanja u međunarodnim odnosima, na pomolu je jedna potpuno nova kultura. Nedavno je Generalni sekretar UN-a Ban Ki Moon, Generalnoj skupštini UN-a prezentirao Akcioni plan djelovanja za spriječavanje nasilnog ekstremizma.3 Plan od zemalja članica zahtjeva uvođenje preventivne sistematske strategije: “i Generalna skupština i Savjet bezbjednosti,  priznali su da je nasilni ekstremizam dostigao nivo prijetnje i sofisticiranosti koji zahtjeva ozbiljnu zajedničku akciju, koja neće biti ograničena samo na primjenu prinudnih zakonskih mjera, vojnih ili sigurnosnih akcija, u cilju poboljšanja razvoja, etičkog upravljanja, poštivanja ljudskih prava i rješavanja humanitarnih problema. Jačanje vladavine prava, ukidanje diskriminatorskih zakona i implementacja politika i zakona za borbu protiv diskriminacije, marginalizacije, isključivanja, u zakonu i praksi, moraju biti ključni sastojak bilo kojeg odgovora na prijetnju koju predstavlja nasilni ekstremizam. “4

Prema ovom planu: “vlade koje budu primjenjival represivne mjere i koristile pretjeranu upotrebu sile kao odgovor  na prijetnje sigurnosti, kršeći pritom ljudska prava, još više će potakniti pojavu ekstemista. Međunarodni partneri, koji su saučesnici u tim akcijama država, dodatno narušavaju poverenje u legitimitet međunarodnog sistema.

Zbog čega je važno imati u vidu događaje koji su se desili prije dvije decenije? Jednostavno, kažnjavati pojedince za počinjene zločine a pritom istovremeno održavati kulturu i društvo koji su doveli do toga da oni počine zločine na samom početku, bez ikakvog je smisla. Pozitivno je da je ICTY uspostavio, mimo svake sumnje, stvarni opseg zastrašujućih metoda koje su srpske snage koristile kako bi stvorile etnički čistu državu. Didaktička vrijednost ICTY-a svakako će pomći društvu da se suoči sa demonima prošlosti. U tom pogledu, proces protiv Karadžića i njegovih saučesnika u zločinačkim poduhvatima je ogromno povjesno postignuće.5

Pored toga, po prvi put nakon bosanskog rata i sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS), presuda međunarodnog suda za ratne zločine nam pruža šansu da ponovo razmotrimo legitimitet postratne političke organizacije u BiH. Žrtve rata i genocida trajni su gubitak i mrlja na savjesti čovječanstva, ali se za genocid ne smije nagrađivati.

Naša kolektivna reakcija na ovu presudu u BiH je prilika da redefiniramo pitanje šta je to etički dugoročno prihvatljivo za Evropu. Ako ne reagiramo, to će značiti poraz pluralizma i nastavak indiferentnosti prema kulturi mržnje, a negiranje predstavlja početak propadanja ovih vrijednosti kao dugotrajnih aspiracija Evrope.

Sada nije trenutak da se stvari prepuštaju slučaju. Šutnja o tim pitanjima i indiferentnost prema presudama Haškog suda bila bi odricanje od morala i konačni poraz ljudskog duha i ljudskih prava. Bio bi to poraz razuma, naučnog progresa, i akademskog napredka.

Ishodi haških procesa općenito su pozitivni, ali ne kao mjera pravde koja je izrečena Karadžiću i drugim presuđenim ratnim zločincima. Do određene granice, pojedinačne kazne manje su važne za sveukupno društvo nego što su za direktne žrtve i one koji su preživjeli zločine.

Njihova prava vrijednost je nesporno svjedočanstvo koje je donio kredibilni međunarodni sud, koji je u tančine dokazao historijske činjenice budućim generacijama. To je takođe moralni poraz političkog projekta bosanskih Srba, jer kompletan civilni i vojni kompleks Republike Srpske kvalificira kao zbir zajedničkih zločinačkih poduhvata. Međutim, kada se rad Haškog suda uporedi sa suđenjem u Nirnbergu, materijalna razlika je u tome što se Nirnberški sud bavio institucionalnom prirodom prekršaja i potrebom njene eliminacije. 6

Srpska demokratska stranka SDS, koja je bila nosilac rata, i dalje učestvuje u vlasti, ne postoje zakoni protiv negiranja genocida, struktura i zakoni zemlje i dalje nagrađuju počinioce etničkog čišćenja i genocida.

Ali, ono što je najalarmantnije je da mi, međunarodna zajednica, i dalje nastavljamo ulogu dobrovoljnog učesnika u sporazumu koji je sklopljen sa terorisitma.

Bosna i Evropa i dalje žive pod uvjetima “mirovnog sporazuma” koji je očigledno je, ispregovaran sa jednom terorističkom organizacijom kao što je dokazano u zločinačkom poduhvatu koji se odnosi na Sarajevo. u kom slučaju teroristička organizacija koristi pune kapacitete države.  Prije ili kasnije, mirovni sporazum će morati postati “država” u interesu evropske sigurnosti. Šta će biti osnova te države? Zločinački poduhvat ili evropske i američke vrijednosti.

Uvjerivši sve učesnike rata u BiH da potpišu Dejtonski mirovni sporazum kojim je zaustavljen genocid, pokojni ambasador Richard Hoolbrook ostvario je historijsko postignuće na kojem mu se može čestitati. Ipak, dvadeset godina kasnije, krivično gonjenje Haškog suda delegitimiziralo je DMS kao osnovu za postizanje trajnog rješenja. Haške presude ispunile su koristi od ovog sporazuma. Akcioni plan UN-a za spriječavanje nasilnog ekstremizma, podržava ovu ovaj stav. Kao što je izjavio u to vrijeme senator Bajden, “dozvoliti osobama koje su ustanovile politiku genocida u Evropi tokom 90-ih godina i ostvare sve ono što su naumili, apsolutna je kapitulacija. Tako nešto znači potpuni krah.” Posmatrajući DMS danas smo svjesni da aktuelno stanje u BiH  dokazuje ostvarenje Karadžićevih ratnih planova. Kako stvari sada stoje, to je potpuna kapitulacija etike.7

Pitanje koje je pred nama je da li smo suočeni sa moralnim imperativom da djelujemo mimo postignutih rezultata DMS-a i na koji način možemo uticati na promjene? Moralna uvjerenja često nisu dovoljna da nas potaknu na djelovanje, posebno kada se radi o pitanjima u domenu vanjske politike. Ali, kada se moralna ispravnost podudari sa osiguranjem stabilnosti, održavanja kritičkog geopolitičkog uticaja i demokratskog poredka, istovremeno stvarajući kredibilitet koji se može investirati u obnovu bosanske reputacije u svijetu koji sve više postaje skeptičan, moralni imperativ koji nas tjera na akciju trebalo bi da je lakše postići.

Etika DMS-a često je predmet rasprave ali do danas nije bila konačna. Razlog zbog čega je to tako je jednostavan. Traganje za istinom i pravdom u kontekstu koji je paraliziran političkom stvarnošću ratnih neprijateljskih motivacija, osuđen je jer ne onemogućava dugoročnu suglasnost. Ovo posebno važi u situaciji kada su počinjeni ratni zločini. Kao što je sugerirao Michael Walzer “… moralni diskurs je uvijek pod znakom sumnje, a rat je naprosto ekstremni slučaj anarhije moralnog značenja…Presude neophodnosti su u tom smislu uvijek retrospektivne po svom karakteru—djelo povjesničara a ne političkih djelatnika.”8

Retrospektivni prilaz koji zauzimaju povjesničari je koristan u definiranju konteksta, ali ni na koji način nije dovoljan da naknadno (ex post) opravda moralnost preovladavajućih okolnosti nasilnog rata. Imajući to u vidu, moralnost bi trebalo razumjeti kao buduću mogućnost (ex ante), jer bi njena stvarna priroda morala biti univerzalna i nepromjenjiva pa čak i ako bi se samo radilo o njenoj minimalističkoj formi, koja uzima u obzir ogromne kulturne različitosti. U krajnjoj konsekvenci, uzimajući u obzir cjelokupnu bosansku kompleksnost, polazna tačka diskusije trebala bi biti saglasnost o tome šta je moralno prihvatljivo mimo specifičnog konteksta bilo kojeg pojedinačnog sukoba, već ono što je prihvatljivo u kontekstu humanosti. Humanost je jedini kontekst koji svi dijelimo. U tom kontekstu genocide je neprihvatljiv i ne smije se činiti, a kamoli  nagrađivati njegove počinitelje.

Ni genocid u Srebrenici u specifičnom, ali i etničko čišćenje u Bosni u općem smislu, nisu bili pravno tretirani za vrijeme njihovog trajanja, kao ni neposredno nakon rata, zbog ratnog ambigjuiteta (nejasnoća), odgovornost da se spriječi, da se za njega kazni i da se on onemogući. Nedavni akcioni plan UN-a za sprječavanje nasilnog ekstremizma pruža nam jasnu vodilju. Kad god nam se pruži prilika da buducim historicarima ponudimo bolji narativ, djelujući korektivno, pri punoj svijesti o onome što se desilo, minimum je koji trebamo ispoštovati.

Amerika i njeni saveznici u Bosni bili su suočeni sa jasnim izborom između pravde i legitimiteta s jedne, i učinkovitosti, s druge strane.

U retrospektivi, prevladala je učinkovitost u odnosu na pravdu, u nastojanju da se zaustavi rat. Zaustaviti stradanja ljudi i strahote genocida odnosu na davanje ustupaka srpskom rukovodstvu, čime je priznata efektnost etničkog čišćenja i genocida. Dodjela ekskluzivne etničke teritorije i upravljanja nad polovinom zemlje, monoetničke policije, sistema etničkog glasanja, i ekskluzivnog etničkog imena entiteta Republika Srpska u tom momentu se činilo kao neophodno. Danas RS i dalje ima ekskluzivni etničku jurisdikciju nad općinama iz kojih su Hrvati i Bošnjaci eksterminirani i prisilno deportovani, uključujući iz Srebrenice koja je od zaštićene zone UN-a postala stratištem prvog genocida u Evropi nakon Holokausta. Isti oni dijelovi koji su u to vrijeme DMS činili mogućim kao način zaustavljanja rata, danas ga čine nepravednim, nelegitimnim i nestabilnim.

Kada se sve okolnosti uzmu u obzir moguće je DMS posmatrati etički prihvatljivm u vrijeme kada je nastajao ali bi bilo posve neetički smatrati ga trajnim I nepromjenjivim. Kao što Michael Walzer navodi, “Važno je istaknuti činjenicu da ratna moralnost nije fiksirana djelovanjem njegovih učesnika već javnom mnijenju čovječanstva. “9

Sasvim je prihvatljivo ustvrditi da je etika u međunarodnim odnosima uznapredovala do te mjere da danas slobodno i precizno možemo identificrati etičke propuste i strukturne prepreke DMS-a i kolektivno raditi na njihovoj korekciji, posebno na evropskom kontinentu. SAD i njeni evropski saveznici suočeni su sa izborom da li da pokušaju iznuditi promjene i upotpuniti process izgradnje države ili ustuknuti nadajući se pasivnoj transformaciji koja će zasigurno potrajati više decenija bez bilo kakve sigurnosti da će do pozitivne tranformacije uopće doći, te da će Karadžićevo naslijeđe biti sačuvano i kao takvo postati permanentna kategorija evropskog društva.

Morali bismo biti dovoljno hrabri  da pronađemo čvrsto tlo pod nogama za naše napore u široko utemeljenoj podršci principa konvencije o genocide, Akcionom planu UN-a za spriječavanje nasilnog ekstremizma, i nužnosti da upotpunimo pristupni proces bivših jugoslovenskih republika Evropskoj uniji, što još uvijek predstavlja veliku opasnost za postizanje evropske sigurnosti. U tom smislu, od prevashodne je važnosti da priznamo i prihvatimo činjenicu da je budući pravac našeg djelovanja moguć bez tereta kompromisa koji su pravljeni u vrijem rata u kojem su naša saznanja bila nepotpuna a naše djelovanje bilo uvjetovano teškim ratnim prilikama.

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes