NEGATIVCI MOG SNA O BOSNI

0
757

jahjaJahja FEHRATOVIĆ
magistar književnosti iz Novog Pazara

Jedan od mojih profesora sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, komentirajući neke od bošnjačkih intelektualca i pisaca, kazao mi je u vidu apriorne istine: “Što veći intelektualac i što veći pisac, ono i veća hulja.” To tada nisam baš razumio, ali sam, obzirom da dolazi kao pouka od cijenjenog profesora i poznatog bošnjačkog intelektualca čije sam ime prije ličnog poznanstva sricao na koricama mnogih knjiga, prihvatio iako mi je počelo slamati san o Bosni koji sam dolazeći na studije donio iz zavičaja. Međutim, kako su mi se vidici širili, sve jasnije sam uočavao djelimičnu istinu koju je profesor izrekao, te se konačno priklonio tvrdnji jednog drugog i meni još dražeg profesora koji je to iskustvo stekao višedecenijskom stražom na prvoj liniji definiranja, očuvanja i izgradnje bošnjačkog identiteta: „Postoji poštena i nepoštena inteligencija.“ Dakle, riječ je o poštenju i nepoštenju kao visokomoralnim kategorijama. Zato me i nisu baš začudila reagiranja na održavanje Osnivačke skupštine i Prvog zasjedanja Svjetskog bošnjačkog kongresa u Sarajevu 29. 12. 2012, obzirom da znam polarizaciju sarajevske inteligencije i njezine skepse kada su u pitanju vlastite vrijednosti i inferiornost u odnosu na susjedno. Trebat će sarajevskoj čaršiji još dosta da prihvati inicijativu kakva je SBK, jer je ona budi iz defetizma svih vrsta, bar kada je riječ o dijelu poštene inteligencije. Dok će nepoštena ujedati sa svih strana, malo iz obijesti, a više iz obaveza prema fondovima i domaćim i međunarodnim politikama. Zato i ne nudi prave argumente protiv Svjetskog bošnjačkog kongresa, već se koristi floskulama upinjući se da marginalizira nešto što se samo po sebi ne može marginalizirati, ili spočitavajući da su neki tamo ljudi različitih psihologija osnovali privatna preduzeća pa sada provode antibosanskohercegovačku politiku, vode Bošnjake u getoizaciju i militantno bošnjaštvo te sprovode proces degradacije bošnjačke nacije vraćajući istu u srednjovjekovlje. Samo me čudi, ako je zbilja sve ovako kako pojedinci zbore, što se onda uopće uzrujavaju, ako je nešto nepotrebno, bezvrijedno i marginalno što mu pridaju značaj i svoje visokoprofilne mozgove troše na takve stvari. Zašto ne puste da se to samo od sebe uruši, nego izvode arsenale najrazličitijih tipova da gađaju po novorođenčetu kom su već po rođenju presudili da ne može dugo živjeti, pa i ako poživi da će izrastati nakrivo. Volio bih da ne moram, ali obzirom da su mi pokušali poljuljati san o Bosni, moram prokazati visokoprofilne pojedince jer se odavde, sa Sandžaka, gdje je vidik mnogo oštriji, bolje vidi i sniva Bosna i Sarajevo u njoj.
Iako sam završio studij Književnosti naroda BiH, stjecajem okolnosti, nisam imao prilike slušati predavanja uvaženog prof. Kazaza. Da jesam, vjerujem da bih bolje razumijevao njegove moderne poglede na Bosnu i Bošnjake i shvatio zašto je recimo jedan od uglednih profesora i najvećih bošnjačkih intelektualca druge polovice dvadesetog vijeka Muhsin Rizvić zbog predavanja koje je održao grupi kojoj je pripadao i prof. Kazaz završio u zatvoru, a ovaj odmah po završetku studija primljen kao kadar na Institutu za književnost, odakle je, proživjevši katarzu i nacionalnu otrežnjenje devedesetih, prešao na Filozofski fakultet, da bi nedugo zatim pisao ružne tekstove baš o onome ko ga je na taj fakultet doveo i o kome je netom prije toga objavljivao preduge panegirike. Nekada sam žalio što nisam imao prilike slušati predavanja kod vrsnog prof. Kazaza, što mi je bilo uskraćeno čudnim dešavanjima oko odbrane njegove doktorske teze, o čemu se među studentima naveliko šuškalo, ali sada, obzirom da dotični profesor pokušava srušiti moj san o Bosni, nimalo ne marim za to, jer je moja Bosna satkana od sna i jave jača i veća od hiljada i hiljada Kazaza.
Kao student, počeo sam se javljati i sa književnim prilozima. Treperio sam na mogućnost susretanja nekog od već poznatih i priznatih bošnjačkih pisaca idealizirajući svakog od njih kao intelektualne i moralne gromade. Sve dotle dok ih nisam počeo upoznavati, i iznova rušiti san o Bosni, i onda sam zamalo izgubio volju da upoznajem pisce, bojeći se da mi ne ogade književnost i ubiju želju da ikada više pročitam bili kojeg svog pisca. Međutim, vremenom sam se uvjerio da i tu važi pravilo binoma pošteni i nepošteni pisci, moralni i nemoralni pisci. Samo što su oni pošteni, odvažni, visokomoralni pa ako baš hoćete i visokokvalitetni zbog svoje nenametljivosti skoro uvijek bili ili na marginama egzistencije, duboko utučeni zbiljom, sklonuti unatrage nemoćni da se izbore sa dobro uhljebljenim pseudonacionalistima koji im nisu davali prostora ni da se na nekoj promociji za koju je zagarantiran honorar pojave ili su migrirali u druge centre koji su poštivali njihova djela i ljudske veličine. Tako sam bivao svjedok da su jednog uhljebljivača zbog toga u čaršijskim književnim krugovima prozvali „Promotor“ i da su za njega govorili: „Ako hoćete da znate gdje ima para, pratite Promotora, alijas Hadžema Hajdarevića.“ Analizirajući njegovu karijeru, vidio sam da je dok god su mediji bili unosni, poput „Ljiljana“ na čijem se platnom spisku dugo nalazio, bio je u tom sektoru. Kada je ta bara presušila, otišao je na Institut za jezik da, umjesto produbljivanja nauke o bosanskom jeziku, piše sonete žuči i razgradnje svega što bi mogla biti opasnost po politiku čiji je kadrovik, i to ne samo u Bosni već i Sandžaku, gdje je bivao čest Ugljaninov gost baš u jeku agresije ovog političara na Islamsku zajednicu u Srbiji.
Sa BZK „Preporod“ sam se susretao nekoliko puta. Obzirom da sam prije studija bio upoznat sa djelovanjem ove organizacije u Sandžaku, i znao za nekih desetak pečata kod desetak sumnjivih ljudi – što je činilo cijelu zaostavštinu Preporoda iz devedesetih – nisam pridavao neku veću važnost toj udrugi. Tek kada sam na studiju upoznao tadašnjeg aktuelnog predsjednika prof. Muniba Maglajlića, istu sam počeo više cijeniti i polahko se upoznavati s njenim radom i ulogom u društvu. Obzirom da je još dok sam bio student došlo do promjene na čelu „Preporoda“, ubrzo sam shvatio da na žalost rezultati nisu toliko dolazili zbog sistema organizacije koliko zbog predanog rada njenog predsjednika. Imao sam prilike sa grupom novopazarskih intelektualaca pokušati reosnovati općinsko društvo u Novom Pazaru. To je bilo za vrijeme dok je predsjednik BZK „Preporod“ bio prof. Filandra. Osim slatkorječivosti, iz matice nismo dobili ništa, nikakvu ni moralnu ni materijalnu pomoć, ama baš ništa. Naš jedini uspjeh jeste kancelarija BZK „Preporod“ u Novom Pazaru koju nam je više od pet godina ustupila Islamska zajednica u Srbiji na čijem je čelu Muftija Zukorlić bez ijednog dinara nadoknade. Vremenom je entuzijazam posustajao, tako da danas tu, osim predsjednika pisca Enesa Halilovića, rijetko ko navrati, jer niti ima novaca za tehničko lice niti za bilo kakav ozbiljniji projekt. Jedini uspjeh ovog „Preporoda“ jeste što je bar pečat na sigurnom. Međutim, skorašnji susret sa aktuelnim predsjednikom matičnog odbora ove organizacije dr. Senadinom Lavićem na okruglom stolu u Novom Pazaru uvjerio me je da postoje ljudi visokokotirani u značajnim bosanskohercegovačkim naučnim i kulturnim institucijama čija je zadaća da svakome Bošnjaku izvan Bosne unište san o Bosni iz njima a bojim se i njihovim pretpostavljenima jedino znanim razlozima. Dovoljna potkrepa za takvu tvrdnju bit će ukoliko prenesem samo jedan od njegovih stavova sa tog događaja. Među ostalim, na opće zaprepašćenje prisutnih umjetnika, pisaca i kulturnih djelatnika iz Novog Pazara, rekao je da Bošnjaci Sandžaka trebaju izaći iz geta u koji su upali zbog dominantnosti religije nad kulturom, savjetujući ih da idu u Beograd i tamo se umjetnički ostvare. Dakle, glavna poruka predsjednika jedne kako se misli po tradiciji važne bošnjačke zajednice kulture intelektualcima Sandžaka bila je da idu u Beograd i tamo se ostvare, da zaborave na Sarajevo i da prekinuti izgrađivati vlastiti kulturni centar u Sandžaku. Da nisam sarajevski đak i da ne znam mnoge dobre ljude, intelektualce, umjetnike, pisce, obične ljude možda bi mi zauvijek prekinuo san o Bosni. Ali, zahvaljujući vlastitom iskustvu, dobro sam razumio njegovu nakanu i kuhinju iz koje je to dolazilo, pogotovu što se na okruglom stolu pojavio u društvu jednog od Ljajićevih najbližih saradnika.
Sve više vjerujem mom dragom profesoru da postoji samo poštena i nepoštena inteligencija. I rekao bih, iz ovog sandžačkog ugla, da se nad Bosnom i našim snom o Bosni još jednom nadvilo predskazanje Maka Dizdara iz glasovite pjesme „Poruka“. Krenuli su sa lahkom konjicom i teškim oklopima i sa sjevera, i sa juga, i sa istoka, i sa zapada. Krenuli su i poslali svoje izvidnice sa svih kota da opet gađaju Bosnu, gađaju bošnjačku pamet i predanost te pameti Bosni, jer znaju da je pametan Bošnjak ozbiljan problem za njih. A tek kada se ukorporiraju mozgovi pametnih Bošnjaka – onda Bosna postaje stranac kamen kome ni plamen njihov ne može nauditi i iz koga će se na kraju izroditi cvijetna poruka, baš kao na amblemu Svjetskog bošnjačkog kongresa, da iznova zida san o Bosni i da taj san ubrzo postane java svih nas Bošnjaka Bosne, Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Hrvatske, Slovenije, Albanije, Turske, Evrope, Amerike, Australije i butum vascijelog dunjaluka. A iz te cvijetne poruke ljiljana koja vihori visoko do neba rađa se novi štit i mač, luk i strijela da dočekaju kob koja vazda vrijeba i ispružena ruka za svakog ko Bosnu voli i ko Bosnu treba.

Revija Sandžak broj 170 (5. januar 2013)

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote