O CIPELAMA ŠUMSKOG I GRADSKOG VUKA

0
782
mustafa-ceric_sbk_eu_comAutor: Mustafa Cerić 
JAHAČI APOKALIPSE
Devedest osmi dio
(16.04. 2016)
O CIPELAMA ŠUMSKOG I GRADSKOG VUKA
Sutra ću ti kazati moju riječ o Ahmićima. Danas ti govorim o našem jučer u Srebrenici. Znam, pun si k’o šibica o našem jučer. I o našem danas u Ahmićima. Pitaš, kad ćemo pričati o našem sutra? Da li ga uopšte ima za nas ovdje i sada? Kažeš, ne mogu više da živim od jučer? Niti znam da se odmorim od danas? Niti hoću da zaboravim sutra? Sve mi se pomiješalo. Pođem korak naprijed pa se vratim dva koraka nazad. I tako mi je gotovo svaki dan. Jučer mi je u mom sjećanju od kojeg ne mogu i neću da se odreknem. Ali, znam da život ne ide unatrag već unaprijed. Oči su nam date na čelu a ne na potiljku da bismo gledali i hodali unaprijed a ne unatrag. Jesmo li mi osuđeni da se sjećamo samo prošlosti? Da li je moguće da se sjećamo budućnosti? Možemo li se sjećati onoga što nismo doživjeli? Čemu služi mašta? Zašto postoji ako nam ne koristi? Smijem li maštati o boljem sutra? Zašto sam ukročen u prošlost? Hoću da živim za ono što dolazi a ne sa onim što je prošlo? To znam i ništa više ne znam? Hoću da znam ono što još ne znam? Šta će biti sa mnom i s tobom? Može li sjećanje na budućnost zamijeniti prošlost? Meže li prošlost biti bolja nego što je bila? Ili će biti gora nego što je bila? Mene je od toga strah? Od pomisli da su pred nama gori dani nego oni koji su iza nas?
Teška su to pitanja, brate moj. Nemam tačnog i jasnog odgovora, ali imam čistu dušu i časnu riječ da ti dâm, da te ne prodam, da te ne odam, da te ne ostavljam da budeš sam ni u Srebrenici ni u Ahmićima. Moja duša je tvoja duša, moja riječ je tvoja riječ. Ali i tvoja duša je moja duša i tvoja riječ je i moja riječ. To je naš put za bolju budućnost. Taj spoj tvoje i moje duše. Kojeg hoću da osjetim. U kojem nema malodušnosti, nema povlačenja sa prve linije odbrane naše časti i slobode. Hoću da osjetim taj spoj tvoje i moje riječi koja je glasnija od riječi onoga koji jučer u Srebrenici isplazi jezik i reče (FTV) da nije bilo genocida u Srebrenici. Za njega ne važi ništa, ni zločin, ni kazna, ni sud, ni presuda, ni osuda, ni grijeh, ni stid, ni sram, ni Haag… Za njega važi njegovo prokletstvo: “nož, žica, Srebrenica”. Nije ni čudu. Čuo je glas svog Vuka iz daleka i iz bliza. Ovih dana pohodio je Vuk Mostar grad i ovako rek’o: “Bošnjaci u srpske cipele, a Srbi u bošnjačke cipele…”. Bio je to gradski vuk, koji nije isti kao šumski vuk. Ali, kad šumski vuk zavija, gradski vuk ne može da se ne odaziva vukovom vijanju sa “Nožem” u ustima iza kojeg jezik ovako progovara: “A čije ću ja cipele da obujem? Svoje, te u kojima si do sada hodao… Ti se krstiš, čika Halile…”. Tako je šumski Vuk (Drašković) vijao i dovijao svoje vukove da opkole nečuvane ovce. I (m)učio ih čije ciple da obuju prije nego što ih zakolju na Drini. Vuk (Drašković) Vuku (Vučiću) oči ne kopa, već gradski Vuk ponavlja riječi šumskog Vuka iz Mostara da se čuje sve gori do Srebrenistara, gdje preživjele nečuvane “ovce” treba (m)učiti kako da obuku ciple prije konečanog nestanka posljednjeg Bošnjaka, kao posljednjeg Mohikanca. Ali, ne zbog alkohola (“vatrene vode”), već zbog nemara (“hladne volje”) da se zločin genocida kazni i nikad više ne ponovi. Ima li razlike između šumskog i gradskog vuka, pitaš. Ima, velim. Šumski vuk skuplja šumske vučijake, a gradski vuk okuplja gradske vučiće. I dlaka im je različita, ali narav im je ista. Različito trče, ali isto zavijaju. Oni su vukovi koji kolju nečuvane ovce podjednako i one u torovima i one izvan torova.
No, ima nešto od čega se vuci plaše. Plaše se od spoja tvoje i moje duše. Spoja koji je kao bosanski kamen. Kojeg oni ne mogu razbiti ni zubima ni jezikom, ni maljem, ni lažim, ni prevarom, ni nožem ni puškom, ni rakijom ni svetom vidicom. Oni su kukavice pred tvojom i mojom čvrstom voljom; pred tvojom i mojom tvrdom rječju da nećemo izdati jedan drugog. O tome je ovdje riječ. O tvojoj i mojoj duši. O tvojoj i mojoj riječi. A ne o njegovim i tvojim cipelama. Pričaju nam o cipelama, ali love nam duše, guše nam riječ, ubijaju nam volju.
Hoće da nam dušu otruju svojim lažima, da nam riječ oduzmu svojim prevarama, da nam volju ubuju svojim zavjerama.
A mi?
A mi, sve dok imamo čistu dušu, sve dok imamo jasnu riječ, sve dok imamo čvrstu volju ni vuci ni hajduci, ni cipele ni kundure, ni trube ni fanfare ne mogu nam nauditi. Ne mogu ništa postići, već samo otići tamo odakle su i došli.
A nas ostaviti na miru!
Ni Vuk ni Vučić ne treba da brinu o Bosni!
Ruke od Bosne odmaknite!
I mirna Bosna!
U nama i s nama!
Vijeke vjekova!
0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes