OPASNA ZVIJER JE PUŠTANA IZ KAFEZA! NE OKREĆI GLAVU OD MENE!

0
909

Mustafa-CericAutor: Mustafa Cerić

JAHAČI APOKALIPSE
Osamdeset peti dio
 
OPASNA ZVIJER JE PUŠTANA IZ KAFEZA! NE OKREĆI GLAVU OD MENE!
Ne okreći glavu od mene. Ne obaraj pogled. Ne saginji kosti. Ne savijaj prste. Ne mrdaj nogom. Stani preda mnom! Ostani ovdje da te gledam! Da me gledaš. Da me vidiš! Da te vidim! Podigni ruku! K’o što sam ja podigao moju! Na ovom stećku. Zakuni se Bogu! Obećaj sebi! Reci to meni! Čuješ li me!? Ja nisam Zaratustra. Ja sam Ilirnostra. Nisam pao ni s ćuprije ni s mosta. Živ sam jer ne znam umrijeti. Od prkosa i od sna. Živ sam kad misle da sam mrtav. Budan sam kad misle da spavam. Smrtni strah me dohvati samo kad sam ostavljen sâm. Ali, kad me se brat sjeti, mir se vrati u moj nedosanjani san o zemlji.
Ne odlazi! Ja sam Ilirnostra. Tvoj brate. Budi sa mnom. Budi uz mene. Kao što sam ja s tobom i uz tebe. Uvijek, i kad me vidiš i kad me ne vidiš. Ja sam uvijek tvoj. Kao što si ti uvijek moj. Bio i ostao. Ja tebe dobro poznajem. Osjetim tvoj uzdah. Tvoj strah. Tvoj svaki uspjeh i poraz. Tvoj pobjednički osmijeh. Drag mi je tvoj gromki glas. Znam, tad znaš da sam ja na straži budan i oprezan. Znaš da čuvam zemlju. Ja doli a ti da čuvaš gori. Zemlju da ne ostavljaš. Ni po koju cijenu stražu da ne napuštaš. Ni ja ni ti.
Ja sam Ilirnostra! Ja znam kako je meni bilo gori, ali ti ne znaš kako će tebi biti doli. Ne brini ja ću te dočekat doli. I mene su dočekali moji. Prvo siđeš doli pa se onda penješ gori u raj. Ili ostaješ zauvijek doli u paklu. Ja ti tu ništa ne mogu pomoći osim da ti kažem da sve ovisi o tome šta radiš dok si gori na zemlji. To hoću da dobro upamtiš. Istina o tebi ko si i šta si bio i radio gori je detaljno zapisana. Kao što je bila zapisana istina o meni. Vidio sam to svojim očima. Nemoj u to sumnjati. Ti si sada gori. Slušaj što ti zbori tvoj brat koji je doli. Mnogo tvoje braće je uzdignuto u najviše visine obećanog raja. Sve sam ih vidio u šehidskoj krvi. Žene i djecu, starace i borce za istinu i pravdu. Sve sam ih ispratio u njihovo vječno stanište. Ne zaboravi, oni su ti zalog pa si ti još uvijek gori. Slobodan da hodaš po ovoj zemlji.
Ja sam još uvijek doli ni u paklu ni u raju. U berzehu sam. Ili u neizvjesnom limbu. Ne daju mi da se odavde pomaknem sve dok tebe ne odmaknem od opasnosti krvnika. Kažu, moram da te poučim o mojim i tvojim slavnim precima. Dugo sam u ovom stanju. Predugo te učim, ali nikako da te naučim važnim lekcijama o tvojim ponosnim precima. Nisi ti ni glup ni neuk. Ali, jesi otuđen i slijep. Otuđen si od sebe i svoga. Slijep si od njega i njegovog. Imaš strah od mene, a njemu se diviš. Nemaš za to razloga. Niti imaš razumnog izgovora. Ti si otuđen i slijep. Ti ovu lekciju nikako da savladaš unatoč mojim jasnim porukama. Koje sam ti ostavio na mojim biligima, kâmima, u mojim hižama, na mojoj otvorenoj ruci pored šest ljiljana, pored križa ili krsta bosanskih kristjana, pored polumjeseca i zvijezde… Sve sam to bio ja i sve to si ostao biti ti na ovoj bosanskoj zemlji, gdje sam ja ostavio moje kosti, jer bih u tuđini i tad samo Bosnu sanjo. Ali ti ne čitaš moje poruke. Ne shvataš moje pouke. Hočeš da hodiš do zvijezde, a nisi naučio da hodaš po zemlji. Ovoj tvojoj ponosnoj i prkosnoj Bosni.
Rekao sam ti tamo do zvijeda nema ništa za tebe. Vrati se odakle si poš’o. U tvoju zemlju pa makar bio sâm. No, nisi sâm ja sam s tobom i uz tebe. Ja sam Ilirnostra. Tu sam da te budim iz tvog zaborava. Tu sam da te oslobodim od tvog straha. Znam, pustili su opasnu zvijer iz kafeza. Koja te prati. Koja hoće da ti otme zemlju i ubije vjeru. Da ti reče isto što i meni kad ja legoh grk 1389. ljeta po Gospodu, kad Tverdko bje Kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono što nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekatse i samo to tzeljatse… Reče mi, ovo jest tvoja zemlja, ali ja ti je nedam… ne dam ti da po njoj hodaš slobodan… nedam ti da budeš na miru… znam, tako govori divlja zvijer kad je puste iz kafeza…
Ja sam Ilirnostra. Onaj što ima tvoje krvi. Od ove zemlje sam stvoren. U ovu zemlju sam, kao što rekoh, davno lego. Umro sam, ali sam živ. Slušaj me dobro. Ja sam Ilirnostra. Poslan sam da ti kažem da Bog nije rođen. Niti je rodio. Ne slušaj Zaratustru. Bog nije mrtav. Bog je živ. Oduvjek bio i zauvijek bit će. Zar ima čovjek koji to ne zna? Zar ima neko ko tebe ne prizna? Pored mene mrtvog. Pored mene živog. Koji nisam niotkud doš’o. Nisam ništa nikome ukro. Nisam slago. Nisam ubio. Ovim štitom i ovom sabljom sam se branio. Od njega koji je ovdje doš’o odnekud, niotkud, niotkog, nikome…
Ja sam ovdje uvijek bio i ost’o…
Ja sam Ilirnostra! O tome hoću da ti pričam. Mora da me slušaš: – Ne preturi nam ovi kâmi, jer nam se i sad na mjesetcini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo jots i vetci stranci, no tsto u zivljenju bjesmo…
(- Ne diraj ove stećke, jer nam se i sad na mjesečini kosti raspravljaju ko je i koliko u pravu, a ko ne, pa i u smrti svojoj postajemo još i veći stranci, no što u životu bijasmo…)
Vrijeme je da se upoznamo… da se pomirimo… ti i ja, on i ona… svi zajedno smo jedna familija. Bijeli nišani i ukrasni stećci su naš trag na zemlji. Ali, ovdje u berzehu haladno je. Od tebe ovisi koliko ću još ovdje ostati u ovom limbu, ni u raju ni u paklu.
Pakao nisam zaslužio, ali ni raj nisam zaradio; sve dok tebe ne naučim da znaš ko si i šta si, ko su ti tvoji iskonski preci, ko su ti prijatelji a ko dušmani. Požuri pa to nauči. Skrati mi muku neizvjesnosti. Ne daj da me gurnu u pakao! Pomozi mi da zaslužim raj. Da nađem spas za sebe. I za tebe.
Ne spominji i ne gonetaj grijehe naše… puno ih ima za brojanje… počni birojat sevape naše… ima ih manje, ali dovoljno da nas spase od propasti pakla…
0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes