PATRIOTIZAM, NARODNOST I NACIONALIZAM SA ISLAMSKOG GLEDIŠTA

0
969

handzicPiše: Mehmed Handžić

Kada je izašao iz štampe moj rad Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, čija je zadaća bila dokazati da su muslimani u Bosni i Hercegovini satrosjedioci, a ne došljaci, mnogi su prigovarali da nije imence istaknuta narodnost bosanskohercegovačkih muslimana. O ovom će se moći dati jasna riječ nakon sakupljenih historijskih i drugih podataka, koji će sačinjavati zaseban rad. Prije toga ukazuje nam se potreba da se istakne stav islama prema patriotizmu, narodnosti i nacionalizmu, jer se kod rješavanja ovih pitanja u pogledu bosanskohercegovačkih muslimana ni u kom slučaju ne smije iz vida izbaciti držanje islama prema navedenim pojmovima. Ovo će biti zadatak sadašnje rasprave.

*

Među životinjama ima takvih vrsta gdje jedinke žive svaka za se; ne druže se ni u kakve skupine, pa čak ni mužjak ni ženka ne žive zajedno. To je, izgleda najprimitivniji oblik života živih bića. Kad odavde pođemo dalje vidjet ćemo i među životinjama takvih vrsta, gdje jedinke žive u zajednici sa drugima. Najprimitivniji oblik zajednice jedne vrste živih bića je porodica sastavljena od dva člana: mužjaka i ženke. I kod nekih vrsta životinja vidimo jata, čopore i stada; dakle šire zajednice u kojima žive. Čovjek je zadružno biće; on živi u zajednici sa ostalim članovima svoje vrste i zajedničkim radom ljudi se popunjuju i vrše svoje potrebe. Kad pogledamo na potrebe ljudi, na njihovu konstrukciju i način života, zaključujemo da su ljudi kao takvi i stvoreni i da je prirodna potreba ljudi zadružni život.

Ljudi su povezani u porodice. To je najniža ljudska zajednica; dalje imamo plemena. Pleme nije ništa drugo nego razgranata jedna porodica, koju veže jedno porijeklo. Kod starih naroda plemena su pamtila i ime svoga zajedničkog pretka i čak se po njemu i zvala. Tako na primjer gotovo sva arapska plemena nose ime po svome zajedničkom pretku (Kajs, Temim, Rebia i sl.) ili po njegovu nekom nadimku (Kurejš). Redovno su i prebivališta jednog plemena u susjedstvu, pa to olakšava održanje plemena i čuvanje uspomene na zajedničko porijeklo. Zbog toga se održaju isti običaji, nošnja, način života i sve što ovakuje jednu skupinu ljudi čini zasebnom cjelinom i zasebnom ljudskom zajednicom. U jedno pleme moze unići i neko sa strane kao žene kojima se žene članovi plemena, pa i ljudi koji, na koji bilo način, dođu u krug plemenskog života, kao na primjer zetovi koji žive uz porodicu svojih žena, ali ipak glavna međusobna veza članova jednog plemena je krvno srodstvo ili još bolje svijest o tome krvnom srodstvu.

Primitivni narodi, koji žive u mjestima prirodno odvojenim od ostalog svijeta, dijele se i danas na plemena (Arnauti, Crnogorci). Mnogi narodi su prošli ovaj stadij grupiranja, te među njima nema plemena. Baza njihovoj zajednici postala je nešto drugo, šire od plemenske baze; oni se dijele na narode.

Kada bismo uzeli doslovno značenje riječi narod, onda bi to bila skupina ljudi koji su se narodili, tj. potekli koljenom i lozom od istih predaka. Ovo mišljenje o značenju riječi narod blizu je ljudskom shvaćanju. Islam, a i druge objavljene vjere uče da je cijeloljudstvo poteklo od jednog roditelja, Adema i Have. Stari islamski naučnici, prema uzoru Svetog pisma, učili su da su praoci svih naroda Nuhovi sinovi Ham, Sam i Jafeth i da je Nuh drugi otac ljudstva. U prilog ovome mišljenju ide i to što su prve zajednice ljudi, kao porodica i pleme, i nastale na temelju krvnog srodstva.

Međutim, promatrajući pojedine narode, dolazi se do uvjerenja da se uvijek ne može primijeniti gore spomenuti genealogijski princip kao kriterij za određivanje naroda, jer se pokazuje da baš zajedničko porijeklo nije bitna oznaka naroda. Ne samo da ima po porijeklu složenih naroda, nego čistokrvnih naroda uopće nema. Kao obilježja jednog naroda, uz zajedničko porijeklo stavlja se i jezik. Priznajući veliko značenje, koje jezik ima u životu naroda, opet se na temelju istraživanja može tvrditi da i ovaj lingvistički princip ne može potpuno zadovoljiti, jer i on vrijedi uglavnom za većinu slučajeva, pa se ni jezik ne može uzeti kao bitna oznaka naroda.

Isto tako važan je faktor za vezanje članova neke ljudske zajednice i vjera, pogotovo ako ona dođe uz ostale faktore. Vjersko osjećanje dolazi iz najdublje unutrašnjosti čovjeka i može da ovlada cijelim njegovim životom; ljudi jednakog vjerskog osjećanja mogu biti tako povezani da stvaraju jednu individualnost, kakvom izgleda i narod. Kako su takve vjerske zajednice bile čvrste i sposobne za skupne akcije najbolje nam pokazuje historija.

Razatranja o tome šta sačinjava jedan narod otišle su na daleko i široko. O tome su napisana i zasebna djela. Naša zadaća nije da to raspravimo, nego ćemo ovdje spomenuti definiciju koja je općeusvojena i priznata. Po toj definiciji, narod je zajednica ljudi vezanih krvnim porijeklom, jezikom, tradicijom, običajima, kulturom, ideologijom i političkim težnjama, kao što su težnja za ujednjenjem, za narodnom slobodom, samostalnosti i nezavisnosti. Najglavniji ipak između ovih svih elemenata jesu uglavnom krvno srodstvo i jezik. Glavno mjesto u kulturi zauzima vjera.

Zemlja u kojoj stanuje jedan narod je njihova domovina ili otadžbina. Ljubav građana prema domovini je manje-više prirođena svakom čovjeku. Mržnja prema domovini je svar odvratna i samo ona može postojati kod iznimaka u ljudskom rodu. Ljubav prema domovini izdignuta na stanovitu visinu je patriotizam ili domoljublje. Patriotizam potječe iz svijesti da je domovina bitni uvjet samoodržanja jednog naroda.

Isto tako je čovjeku manje-više prirođena ljubav za sve što je njegovo, pa prema tome i za njegov narod, jer je i on njegov a ne tuđi. Ova ljubav sliči onoj koju imamo prema našim roditeljima. Mi njih ne volimo zato što su oni bolji od drugih roditelja, nego zato što su oni naši roditelji. Većina ljud i izvan svoje domovine osjećaju naročitu čežnju za domovinom i svojima, koja se zove nostalgijom (El-Hanin ilel vatan). To sve pokazuje da je ljubav prema rodnoj grudi i svome narodu manje-više prirođena.

Kada se ovakva prirođena ljubav prema svome narodu i svome zavičaju uzdigne na visinu svjesnog principa, onda to postaje nacionalizam. Ovaj nacionalizam može da se ispuni na račun ostalih naroda i da bude u jednoj umjerenoj formi, te da služi razvijanju naroda u jednoj harmoniji, gdje između njih vlada pored natjecanja i ljubav. U drugom slučaju nacionalizam može da se ispuni sebičnošću na račun drugih naroda. Bez sumnje da ovo dovodi do borbe između ljudskih narodnih zajednica. Ovaki nacionalizam razvija se u XIX vijeku, a poslije Svjetskog rata dobio je naročiti zamah. On traži sebi oslonac u svim oblastima: u historiji, filologiji, etnografiji, sociologiji, ekonomiji, a i vjera se ne ostavlja na strani. Kad bi i smatrali da bi ovaki nacionalizam nekome koristio, bez sumnje opet možemo tvrditi da je mnogim naštetio i mnogo nasilja i nepravde učinio. Ni mi muslimani Bosne i Hercegovine nijesmo u svom pogledu bili zaštićeni i sačuvani. Sad da pređemo na stav islama, prema gore navedenim pitanjima jer je to glavni zadatak ovog predavanja.

Patriotizam i islam. Mnogi, dokazujući da islam propovijeda patriotizam i da ga svrstava u red vjerskih odredaba, služe se jednom izrekom, koju često čujemo, a za koju tvrde da je hadis, tj. izreka Muhammeda a.s., te da prema tome može poslužiti u vjerskim pitanjima kao valjan argument. Ta izreka je: “Habul vatani minel iman.“, tj. „ Ljubiti domovinu računa se sastavnim dijelom vjere.“ Međutim taj hadis kod kritičara hadisa nema vrijednosti i računa se potvorenim (mevdu) hadisom, te prema tome ne može služiti kao argument u ovom pogledu.

Uostalom samo pitanje ne zavisi o samoj gore navedenoj izreci, jer mi imamo i drugih dokaza koji dokazuju da islam traži patriotizam. Kur'an spominje (Suretul Bekare, 246) kako vjerni govore svom Pejgamberu: „Zašto da se ne borimo u ime Boga, kada smo istjerani iz svoje domovine i između svojih potomaka.“ Dakle, nasilje u pogledu domovine smatra se opravdanim razlogom da se vodi krvava borba.

Kur'an zbranjuje muslimanima da ikako prijateljstvo vode i drže sa onim koji bi ih iz domovine istjerali ili bar na koji bilo način pomogli da oni budu istjerani  (Suretul Mumtehane, 9).

U mnogo hadisa ističe se da je onaj borac koji pogine braneći domovinu šehid, kojemu se obećava velika nagrada.  Evo nekoliko hadisa u prijevodu: „Ko pogine braneći svoj imetak on je šehid; Ko pogine braneći svoj život, on je šehid; ko pogine braneći svog brata on je šehid; ko pogine braneći svoju vjeru on je šehid; ko pogine braneći svoju porodicu i bližnjega on je šehid; ko pogine boreći se protiv kakva bilo nasilja on je šehid.“ „Divna li je smrt da čovjek umre braneći i boreći se za svoja prava.“ „Ko umre čuvajući granicu, i on je šehid.“ „Smrt u tuđini je jedna vrsta šehadeta. Kada mu se prikuči smrt i on baci pogled lijevo i desno, te ne vidi nego tuđince i sjeti svojih pa izdahne, za svaki taj uzdah Bog obećava veliku nagradu.“ Svi ovi hadisi uzeti su iz Kenzul-umala (sv. II; str. 282-284) i iz svih jasno izbija preporučivanje patriotizma i žrtvovanje života za svoju domovinu i svoje bližnje. Preporučivanje kolektivne borbe za zajednicu i ne znači drugo nego preporuku pravog patriotizma u najvišoj mjeri. Kur'an oštro kori one koji izbjegavaju ovakvu borbu, te kaže: „Zašto se u ime Boga ne borite za spasavanje slabih i nejakih između ljudi, žena i djece?“

Iz života Alejhisselamova jasno se može zapaziti da je on bio uzor i u osjećanju za rodnom grudom. Prije nego li je objavljena naredba o pokrivanju žena, došao je iz Mekke u Medinu Usajl ek-Gifari. Pejgamberova žena Aiša pitala ga je kako je u Mekki. On joj odgorvorio: „Zazelenjeli se obronjci, dolina se blista, rodio na sve strane izhir, a selem se svud rasprostro.“ Na to će sami Pejgamber: „Dosta, dosta, Usajle, nemoj nam žalost u srcu podjarivati; pusti srca nek se smire!“

Bilal bi u svojoj groznici kad bi ga malo opustila pjevuckao: „ Želio bih mnogo znati da li ću još jednom zaspati u dolini Mekke, a oko mene izhir i dželil; da li ću ikada više doći na vode Midžene, i hoću li kada ugledati Šamu i Tafil.“  Kada je Pejgamber a.s. za to čuo molio je Boga: „Bože, daj nam prema Medini onakvu ljubav kakvu si nam dao prema Mekki!“

Arapske pjesme su pune stihova o ljubavi prema domovini. Tako jedan pjesnik pjeva:

Biladi ve in džaret alejje azizetun

Ve lev enneni ar'ra biha ve edžuu.

„Moja domovina je meni skupocjena pa makar mi i nasilje činila; makar ja u njoj bio i gladan i go.“ Drugi pjesnik lijepo pjeva:

La tagetib an vatanin, vezkur tesarifen-neva

Ema terel-gusne iza

Ma farekal asle zeva.

„Ne idi  iz domovine u tuđinu; sjeti se tegobe tuđine! Zar ne vidiš da i zelena grana kad se pomakne sa svog stabla uvehne?“

Iz života našeg književnika i alima Šejh Mustafe Juje iz Mostara, poznato nam je ovo: „Upravo u vrijeme kad mu je u Istanbulu obećana profesura na jednoj od prvih medresa, pozovu ga Mostarci u domovinu da zastupi umrlog muftiju Hasan-efendiju. Sav trud prijatelja da ga zadrže u Istanbulu, gdje bi ga možda čekala sjajna budućnost, bio je uzaludan. Svakome, ko bi ga nagovarao da ostane, odg. bi: Inni le edžidu rihar-Rahmani min dženibi Hersek. “Ja osjećam da povjetarac Svemogućeg dolazi od strane Hercegovine.“ Njegov biograf i učenik Ibrahim ef. Opijač, ovako ocrtava njegov povratak u domovinu: „Vena ljubavi prema domovini zakucala je u njemu, prema domovini čija je zemlja prvi put dodirnula njegovo časno tijelo.“

Ovakvih primjera bismo mi mogli redati još, ali za to nema potrebe. Sigurno je činjenica i to da je islam pojačao pirođeni patriotizam Bošnjaka, i da su oni na taj način postali najjači elemenat u ovoj zemlji u patriotizmu i skoro jedini elemenat koji za Bosnu i Hercegovinu iskreno osjeća kao za svoju rodnu grudu. Osim bosanskohercegovačkih muslimana, malo ko osjeća za Bosnu i Hercegovinu kao za svoju domovinu onako kao muslimani i zato kada se radi o interesima ove naše domovine malo ko sudjeluje u naporima osim bosanskoherceovačkih muslimana. Došljaci nijesu mogli steći vatrene ljubavi prema njoj baš stoga se dade zaključiti daje ovo naša domovina i da smo joj mi pravi sinovi i starosjedioci.

Ko je dočekao na oružje Austriju kada joj je Turska na Berlinskom kongresu ustupila ove krajeve? Jedino muslimani. Ta ostali su izašli pred neprijatelja i dočekali ga kao osloboditelja. Vjerski osjećaj bio je kud i kamo jači od onoga za domovinom ako je ovoga uopće bilo. Muslimani ovo nijesu nikada učinili ni za vrijeme četiristogodišnje turske vlasti. Vjerski osjećaj ostao je na svom mjestu a osjećaj prema domovini na svom.

Pa i najskorije ponašanje bosanskohercegovačkih muslimana za vrijeme bivše Jugoslavije jasno pokazuje njihov veliki patriotizam, te prema tome nije bilo mjesta onim zlonamjernim prigovorima da bosanskohercegovački muslimani nijesu patrioti. 

*

Narodnost i nacionalizam u islamu.

Iako je islam zasnovao zajednicu na vjerskoj bazi, proglasio njene članove pravom braćom i izdigao ovu vjersku vezu iznad svake ostale, opet on nije izbrisao narodnosti niti je zauzeo stav protiv umjerenog i korisnog nacionalizma. Narodnost kao stvarnost, kao skup svih oznaka i obilježja, koja karakteriziraju jedan narod, nije ni mogao niti je htio zbrisati. Nacionalizam kao princip, od koga nema štete ni nepravde drugima niti vjerskoj vezi islam je, neću reći preporučio nego tolerirao.

Iako je Kur'an iznio slučaj sa Nuhovim (a.s.) sinom, koji ja zaglavio u potopu, jer nije htio vjerovati i sa ocem u lađu ući, te iako na Nuhovu žalost i molbu odgovara: „On nije od tvog roda, jer on radi loša djela.“ –i, osim toga, iako je Kur'an na nekoliko mjesta iznio slučaj gdje se Ibrahim odriče svoga oca, opet je vjernima dao ovo opće pravilo: „Bog vam ne zabranjuje da onim nevjernicima koji se protiv vas zbog vjere ne bore i koji vas nijesu istjerali iz vaših domova činite dobročinstvo i da prema njima pravedno postupate, jer Bog zaista voli one koji pravedno postupaju. Bog vam samo zabranjuje da one koji se protiv vas bore zbog vjere i koji su vas izgnali iz vaše domovine smatrate prijateljima. Koji njih budu smatrali prijateljima, to su onda pravi nasilnici sebi.“ Iz ovog se vidi da islam ne trazi kidanje veza sa nevjernicima, nego u slucaju kad oni nijesu nprijatelji koji se zbog vjere bore protiv muslimana i koji ih izgone iz njihove domovine, preporučuje se pored pravednosti i pravedna postupka još i dobročinstva.

U suri Hudžurat, u kojoj  je javno proglašeno bratstvo muslimana također su istaknute i narodnosti:  „O ljudi, mi smo vas stvorili od muška i ženska; podijelili smo vas na naroda i plemena da se poznajete, a kod Boga je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji.“ Iz ovog ovog se vidi da islam ne traži brisanje narodnosti pred vjerom, jer su narodnosti i podjele na plemena sredstvo za poznavanje. Muhammed a.s. u jednoj svojoj izreci preporučuje čuvanje plemenskih veza. On kaže: „Naučite iz svog rodoslovlja onoliko koliko je potrebno da mognete paziti i ugledati svoje bližnje.“

Eksremni nacionalizam i plemensku zagrižljivost Arapi nazivaju „asabijjet“. Tu vrstu nacionalizma islam prezire, jer on dovodi do stalnih sukoba među ljudima. Pitao je Vasile ibn Eska Božijeg Poslanika da li u „asabijjet“ spada i to da čovjek voli  i ljubi svoj narod. Božiji Poslanik a.s. odgovorio mu je da to ne spava u  asabijjet, „nego je asabijjet da svoj narod pomažeš u nepravdi.“ Drugom prilikom Božiji Poslanik a.s. je rekao: „Najbolji između vas je onaj koji brani svoje pleme ako u grijeh ne zagazi.“ Iz ovog bi se dalo zaključiti da islam preporučuje i propovijeda umjereni nacionalizam.

Ekstremni nacionalizam i plemensku zagrižljivost islam oštro osuđuje. Jedna izreka Pejgamberova a.s. glasi: „Ko pogine podzastavom zaslijepljenosti propagirajući asabijjet ili pomažući ga, taj je poginuo, barbarskom, divljačkom smrću, smrću džahilijjeta.“ Na jednom vojnom pohodu, u kojem je sudjelovao i sam Božiji Poslanik a.s. dođe do tuče između jednog doseljenika (muhadžira; muhadžiri su pripadali raznim plemenima) i jednog ensarije (ensarije su stanovnici Medine, a sačinjavaju ih dva plemena Evs i Hazredž). Ensarija poviče u pomoć ensarije, a muhadžir muhadžire. Kada to čuje Božiji Poslanik a.s., on poviče: „Odakle među vama povici i tvrdnje divljaštva-džahilijjeta? Manite se takvih pozivanja, ona su smrdljiva!“ Ovom prilikom su munafici izrabli priliku da raspale plemensku mržnju među istovjernom braćom, ali nastojanje nije uspjelo, jer ga je Božiji Poslanik na mudar način omeo.

Kada je Božiji Poslanik osvojio Mekku i u nju unišao kao pobjednik, nakon što je prije osam godina morao sa svojim pristašama iz nje seliti, održao je između ostalog i ovaj govor, koji se može smatrati jednom tačkom njegove tadašnje deklaracije: „O ljudi, Bog je poništio divljačku (džahilijjetsku) oholost i dičenje i uzdizanje sa precima.“ Odsele su ljudi dva čovjeka: čovjek dobar i pobožan te častan kod Boga i čovjek grješnik i zlikovac, te mizeran i nizak kod Boga. Uzvišeni Allah kaže: „O ljudi, mi smo vas stvorili od muška i ženska; podijelili smo vas na narode  i plemena samo da se raspoznajete, a kod Boga je najplemenitiji onaj koji je najbogobojazniji.“ Kako se vidi, Božiji Poslanik je ovaj put jednom na kraj stao plemenskoj zagrižljivosti i ponosu plemstvom i precima. Tom je prilikom proglasio jednakost, kakvu niko ni  prije ni poslije sve do danas nije proglasio i u djelo priveo. Da bi podvukao ličnu vrijednost i zaslugu, Božiji je Poslanik a.s. svojim bližnjim po krvi govorio: „Pazite da ostali svijet ne donese svoja djela, a vi svoje terete!“ Drugom prilikom je u ovom pravcu rekao: „Ovaj moj rod misli da su oni meni najbliži. A tako uistinu nije. Meni su najbliži oni koji se Boga boje, pa ko bili i gdje bili.“

Opću jednakost u osnovi između svih narodnosti Božiji Poslanik a.s. proglasio je ovim svojim riječima: „Bog vam je jedan; otac vam je jedan. Prema tome, Arapin nema prednosti pred nearapinom niti bijelac pred crncem, nego samo po bogobojaznosti.“

Iz svih ovih citata se vidi da islam nije antinacionalan. On priznaje umjereni nacionalizam, tolerira ga i, ako hoćete, u nekim slučajevima ga i preporučuje, jer umjereni nacionalizam zahtijeva od pojedinca da ne bude smoživ, nego da voli svoje bližnje i sarađuje s njima na općem dobru.

Arapski narod prije pojave islama nije imao jake svijesti da on sačinjava jedan narod. Naprotiv tome, svijest plemenske pripadnosti bila je vrlo jaka. Svaki se ponosio svojim plemenom, a malo ko je isticao arapsku narodnost. Islam je ujedinio arapska plemena i stvorio kod njih svijest da su jedan narod. Kur'an to ističe kao veliku Božiju blagodat. Hulefai-rašidin bili su pravi islamski vladari, ali već odmah za vrijeme dinastije Omejevića stvara se arapski ekstremni nacionalizam. Država Omejevića je prava arapska nacionalna država. Neće biti na odmet ako ovdje iznesemo nekoliko primjera tadašnje arapske pretjeranosti u nacionalizmu.

Pisac djela el-Egani pripovijeda, da je jedan nearap (mevla) zaprosio neku djevojku iz plemena Benu Sulejm i njom se vjenčao. Haridžija Muhamed ibn Bešir uzjaše svoju devu i krene u Medinu namjesniku Ibrahim ibn Hišam ibn Ismailu i podnese tužbu. Valija poruči po mladoženju i kada je ovaj došao, on na svoju ruku poništi brak, udari nearapu stotinu bičeva i obrije mu glavu, bradu i obrve. Muhamed ibn Bešir u svojoj pjesmi o ovom slučaju između ostalog pjeva:

Kadajte bi sunnetin ve hakemte adlen,

Ve lem terisil-hukumete min beidi:

„Osudio si po sunnetu (!= i izrekao pravednu osudu. Vidi se da vlast nisi naslijedio od nekog daleka.“

Kada je Hadžadž osnovao grad Vasit, protjerao je odatle Nabatejce i pisao je namjesniku u Basri da i on to učini. Kada mu je ovaj pisao da između njih imade i takvih koji su naučili Kur'an i vjerske propise, on mu je odgovorio: „Kada primiš moje pismo, pozovi sve ljekare koji se tamo nalaze, nek ispituju tvoje žile. Ako i u tebi nađu jednu nabatejsku venu, nek ti je odsijeku.“

Ovakvih primjera ima vrlo mnogo. Ovaj pretjerani nacionalizam izazvao je reakciju nearapa. Pojavio se i perzijski nacionalizam, ali tajno jer su, Omejevići sa najvišom okrutnošću suzbijali ga i radi njega kažnjavali. Zbog toga je Horasan bio kolijevka propagande protiv Omejevićke i za osnivanje Abasovićke države. Abasovićka država nije bila arapska nacionalna država; u njoj su u jakoj mjeri, već od njena osnutka, sudjelovali nearapi, a naročito Perzijanci. Ali i dalje su tekle rasprave o nacionalnosti pojedinaca i grupa. Biti Arapin i dalje se priznavalo velikom časti. Tako da su se mnogi nearapi progašavali Arapima. Kada je neki Amr proglašavao sebe Arapinom, tadašnji pjesnik Beššar ibn Burd o njemu je pjevao:

Irfek bi Amrin iza harrekte nisbetehu

Fe innehu Arebijjun min kavariri.

„Oprezno postupaj sa Amrom kad pretresaš njegovu nacionalnost, jer je on Arapin od stakla.“  O njemu također Beššar pjeva:

Inne Amren fa'rifuhu,

Arebijjun min zudžadži

Muzlimun-nisbeti la ju’-

Refu illa bis-siradži.

„Dobro znajte da je Amr Arapin od stakla, tamne nacionalnosti, koju ne možeš raspoznati bez svjetiljke.“

Pa i perzijski pjesnici znali su uzvratiti Arapima; i o tome imamo mnogo primjera. Posljedica svega ovoga bila je ta da su se u pogledu nacionalizma stvorile tada tri partije: 1. Arapska nacionalna stranka, koja je smatrala da su  Arapi prvi i najbolji narod. 2. Stranka koja je smatrala da su sve narodnosti jednake i ravnopravne. Ovu grupu su nazivali „Ehlut-tesvije“, tj. pristaše izjednačenja, jednakosti. Većina učenih i vjerski obrazovanih ljudi bili u pristaše ove grupe.  3. Stranka koja je smatrala Arape nižim od drugih. Ovoj grupi je pripadalo mnogo Perzijanaca i nazivali su se šuubijama. I među njima je bilo više stepena koji su se razlikovali po pretjeranostima. Rasprave o ovim pitanjima ostavile su vidna traga i u arapskoj literaturi.

*

Veliku zbrku u pitanju nacionalizma čini to što se u pojam nacionalizma unose i vjerski momenti i što se oni smatraju glavnim i odlučujućim. U mnogo slučajeva nacionalizam pojedinih grupa i nije ništa drugo nego vjerska propaganda i misionarstvo svoje vrste. Tako, naprimjer, mnogi Srbi smatraju srpstvom pravoslavlje i pored toga znamo da su često ti isti srbi tražili od nas bosanskohercegovačkih muslimana da se opredijelimo za srpstvo i da se priznamo Srbima. Razumije sa da bi samo lud musliman mogao ispovijedati nacionalizam u kojem je ma što bilo uključeno od elemenata druge vjere osim uzvišenog islama.

Potvrđivati ovu našu tvrdnju primjerima bilo bi sasvim suvišno, jer smo svi potpuno uvjereni da zbilja postoji miješanje vjere u pojam nacionalizma. Razumljivo je i to da bosanskohercegovački muslimani, koji vole svoju vjeru uzvišeni islam i koji su joj uvijek vjerni, neće nikad primati ono u što im se ukuhavaju i miješaju strani vjerski elementi. Oni pak koji unose vjerske elemente u pojam naionalizma najviše griješe prema svom narodu, prema nacionalizmu i prema napretku svoga naroda i svoje zemlje. Ako su oni toga svjesni, onda oni čine zločinstvo, a ako nijesu, onda je prva zadaća u širenju nacionalne misli izvesti ovakve na pravu stazu i dozvati ih pameti.

I kada su muslimani iz pisanja u raznim listovima, iz raznih govora održanih prilikom raznih sastanaka i iz mnogih postupaka u mnogo i mnogo slučajeva bili uvjereni da postoji tendencija da se u pojam nacionalizma uvlače i vjerske stvari strane islamu i da se na taj skriveni način vodi antiislamska propaganda, opet se jednako od muslimana tražilo da budu ono što uistinu i jesu, da budu patrioti, da budu nacionalan elemenat. Nije dosta dakle bilo što su muslimani na stotine godina pod Turcima, s kojima su imali istu vjeru, očuvali svoj jezik. Nije dosta što oni iskreno vole svoju grudu i što se za nju uvijek s draga srca sa najvećom požrtvovanosti bore. Nije dosta što su uvijek najbolji državljani, koji najurednije udovoljavaju svojim dužnostima. Sve to nije bilo dosta, nego se neprestano od njih još nešto tražilo. O tome nešto se javno i govorilo i pisalo. Na ovaj načn i iskustvo i svagdanji život naučili su nas da je zblja živa istina ona Kur'anska rečenica: „Ve len terda ankel Jehudu ve len-nesara hatta tettebia milletehum.“ (Ni Židovi ni kršćani ikad neće biti s tobom zadovoljni sve dok ti ne budeš sljedio njihovu vjeru.)

Ovo predavanje možemo slobodno završiti sa tim da muslimani Bosne i Hercegovine nemaju nikakvih krivica niti pogrješaja koje bi im se mogle predbaciti u pogledu patriotizma i nacionalizma. Ako ima nekog nesporazuma, onda krivice za to treba više tražiti na drugoj strani. Kad se ovako postupi, tek onda se može nadati da se stvar počne razbistravati i na čistac izvoditi. Drukčije se samo više zbrke u pojmove unosi.

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote