Reisova bajramska poruka: …udaljite se od oholih, umišljenih, imitatora i neznalica…

0
774

sead sacirovicPošto reisu-l-ulema Husein Kavazović nije naznačio na koga je tačno mislio kad nas je u svojoj bajramskoj poruci savjetovao da se “moramo odmaknuti od oholih i umišljenih, od imitatora i neznalica, koji smatraju da su vlasnici duhovnih istina” svako od nas ima pravo da odredi ko su ti “oholi, umišljeni, imitatori i neznalice” kako bi se od njih udaljio. Stoga, kad sam malo razgledao i proučio, našao sam da su Mustafa Spahić-Mujki, Rešid Hafizović i Esad Duraković osobe koje su ohole, umišljene, imitatori i neznalice pa sam odlučio da se, prema savjetu reisu-l-uleme Kavazovića, udaljim od njih i drugim savjetujem da to isto učine.

Prvo, Mustafa Spahić-Mujki je ohol zato što ne prizna i ne poštuje nikoga osim samoga sebe. I onda kad govori ili piše trenutačne hvalospjeve o nekome, on to radi zbog samoga sebe a ne zbog osobe koju pretjerano hvali do te mjere da su sarajevske porodice tražile od Islamske zajednice da Mustafa Spahić-Mujki ne govori o njihovim merhumima na dženazama. Naime, Mustafa Spahić-Mujki je imao običaj da neovlašteno i izvan protokola ustane i govori o uglednim ljudima na njihovim dženazama sve u superlativima. To je bilo iritirajuće ne samo za prisutne na dženazi, već i za porodice merhuma pa su zbog toga tražile da se Mujkijeve samopromocije na dženazama na račun njihovih merhuma zaustave.

No, Mujkijeva oholost je mnogo jača kad nekoga kudi a sve da istakne sebe, poput šejtana koji se uzoholio pred Uzvišenim Bogom kad je rekao: “Ja sam bolji od čovjeka zato što si mene stvorio od vatre a njega od zemlje”. Tako i Mustafa Spahić-Mujki misli da ga je Bog stvorio drukčijim od ostalih ljudi, posebno onih na koje se on naklati da im svojim ružnim jezikom ogadi život. Ta vrsta oholosti kod Mustafe Spahića-Mujkija nema primjera u povijesti Bošnjaka. Mujki je u toj svojoj oholosti nenadmašiv.

Mala je ili nikakva razlika između oholosti i umišljenosti, ali kad je riječ o Mustafi Spahiću-Mujkiju primjetna je ta mala razlika u smislu njegove uobraženosti da o sebi misli ono što nije, a to je da je super pametan te da je njegovo “znanje” iznad znanja ostalih ljudi. Mujki je sebi umislio da su postdiplomske studije njemu nepotrebne, jer nema tog fakulteta i univerziteta, odnosno mentora, koji je na nivou njegove inteligencije i naučne discipline pred kojim bi on mogao magistrirati i doktorirati. Zbog toga on piše knjige i školske udžbenike bez potrebe da mu to verificira neka naučna ustanova. Mujki je sam svoj verifikator i promotor. A ustvari Mustafa Spahić-Mujki je jedan obični imitator. To je dokazivo kratkim uvidom u knjige, udžbenike iz akaida i povijesti islama, koji se koriste u  Gazi Husrev-begovoj medresi, a koje Mustafa Spahić potpisuje kao svoja autorska djela. Mnogi su već zapazili da je Mustafa Spahić-Mujki uglavnom to preuzeo ili prepisao iz udžbenika od  dugogodišnjeg profesora akaida i historije islama u Gazi Husrev-begovoj medresi Kasima Hadžića Haka, koji je porijeklom iz Sandžaka.

No, posebna vrsta umišljenosti kod Mustafe Spahića-Mujkija je njegova eksterna espertiza reisu-l-ulemi za pisanje Ustava Islamske zajednice. Iako nije imao ni jednog sata iz prava, posebno Ustavnog prava zasnovanog na Šerijatu, Mujki je sebi umislio i o tome uredno raportirao njegovoj miljenici Vildani Selimbegović u njemu omiljenom “Oslobođenju” da je on sad glavni u Islamskoj zajednici za pisanje Ustava. Slavodobitna Vildana je, naravno, sretna i zadovoljna što se Islamska zajednica vratila k njoj i što ima Mustafu Spahića-Mujkija, koji joj olakšava posao u bezočnom obračunu sa reisu-l-ulemom Cerićem. Iako je za svakog savjesnog i odgovornog Bošnjaka van pameti da musliman a uz to i profesor akaida i povijesti islama bude bliži jednoj Vildani, koja ne pada na sedždu Allahu, nego reisu-l-ulemi, nositelju Menšure pod zakletvom Bogu i narodu. To je, međutim, shvatljivo samo umišljenom Mujkiju, koji dosađuje svima oko sebe svojim “visokim” moralnim zahtjevima, koji su mu na kraju ipak pali veoma nisko kad je došlo vrijeme da ih primjeni na samome sebi. Naime, Mustafa Spahić-Mujki je na mrtvo ime kritizirao administraciju Islamske zajednice što penzionisani službenici u Islamskoj zajednici ostaju i dalje raditi kao honorarni radnici onemogućavajući tako mladom kadru da se zaposli. Ta moralna Mujkijeva maksima važila je sve dok nije došlo da se primjeni na njega. Kad je njemu došlo da napusti radno mjesto u Medresi nakon penzionisanja i tako oslobodi prostor drugima da se zaposle na predmetu Akaid, Ahlak i Povijest islama, Mujki je posto nezamjenjljiv i zato je ostao i dalje kao honorarni predavač u Medresi. Mašallah! To su ti moralni principi Mustafe Spahića-Mujkija, koji će ostat upamćen po blaćenju i klevećenju drugih zbog svoje sujete, pakosti i ljubomore i zato je reisu-l-ulema Kavazović u pravu: “moramo se odmaknuti od oholih i umišljenih…”.

Drugo, Rešid Hafizović je ohol zato što se ponaša kao inkvizitor, koji na vlastiti zahtjev ili na zahtjev njemu omiljene Vildane Selimbegović u (tačno) određenim vremenskim intervalima u dnevnom listu “Oslobođenje” ili sedmičnom magazinu “Dani” izriče svoje patološkom mržnjom motivirane edikte protiv osoba, institucija, političkih stranaka i svega drugog što se ne dopada njegovom i njezinom inkvizicijskom oku i umu. Iako se druži sa vrlo malim brojem u njega slijepo zaljubljenih osoba i unatoč tome što ga se ne može vidjeti na javnim skupovima, pa čak ni na dženazi u Potočarima, osim na pijaci Markale gdje sa kecerom u ruci kupuje za kućne potrebe, Hafizović sve zna od toga (t)ko odvodi našu djecu do toga (t)ko dijeli Bošnjake i (t)ko su teroristi u Bošnjaka s kojima se država treba bespogovorno obračunati. Naizgled, fini i duhovno obučeni profesor na Fakultetu islamkih nauka, koji ne bi ni mrava zgazio, Hafizovć ima potrebu da isuče svoj jezički mač i da sijeće glave svima koje je stavio na listu njemu (i njoj) nepoželjnih samo zato što ih njegova (i njezina) mrzovoljna pamet ne podnosi. Ali, ipak sve ovisi od trenutnog raspoloženja njegove mu mentorice Vildane, koja navigira oštricu Hafizovićeve pažnje sa dugim i sugestivnim pitanjima u kojim je već naslućen odgovor, koji visoko umni i duhovno prosvjetljeni Hafizovićev um treba samo potvrditi. Tu nisu potrebni nikakvi dokazi, jer Hafizovićeva mudra i nadnaravna riječ je dovoljna da bude “istina”, odnosno on (i ona) smatraju da je on “vlasnik duhovne istine” o svemu i svačemu, o onom što zna kao i o onom što ne zna. O toj vrsti Hafizovićeve nečuvene umišljenosti najbolje svjedoči Ajla Terzić u svojoj kratkoj i pomalo zakašnjeloj kritičkoj analizi Hafizovićevog prijevoda “Orijentalizam” Edwarda W. Saida (vidi: EdwardW. Said: Orijentalizam, Svjetlost, Sarajevo, 1999, prevodilac i recenzent Rešid Hafizović, urednik Jasmina Musabegović, lektor i korektor Nada Jurić).

Naime, u analizi Hafizovićevog prijevoda, koju je objavila u časopisu za književnost i teoriju “Polja”, br. 476, Ajla Terzić otkriva nedopustive greške, koje ukazuju na Hafizovićevu neupućenost ne samo u kontekst i duh Saidovog teksta, već i u elementarno poznavanje engleskog jezika.  Hafizovićev prijevod Saidovog “Orijentalizma” nije samo na mnogim mjestima pogrešan, već je nejasan i nerazumljiv kao što su inače svi Hafizovećevi tekstovi, odnosno rečenice duge i neshvatljive što kod nekih stvara dojam velike učenosti, koju “obični” mozgovi nisu u stanju da razumiju. No, prije će biti da je pisac nerazumljiv samome sebi poput one priče u kojoj se kaže da su na prvom susretu obojica i profesor i student razumjeli lekciju, na drugom susretu samo je profesor razumio, a na trećem susreti ni profesor ni student nisu razumjeli o čemu je profesor govorio. Tako je sa prof. Hafizovićem. Na kraju ni sam Hafizović ne razumije o čemu priča, ali za neupućene to je kao dokaz o njegovoj učenosti a ne gluposti. Zapravo, Ajla Terzić zaključuje da “sve ovo navodi na pomisao da prevodiocu (Hafizoviću) nije bilo stalo ni do Orijentalizma ni do ljepote prevodilačkog procesa, već do CV-ja u kojem će, po svaku cijenu, da stoji Saidovo ime”.

Nadalje, Ajla Terzić otkriva da naširoko obrazovani prof. Hafizović, koji se školovao od  Sarajeva, Zagreba, Pariza, Oxforda do New Yorka  nije u stanju da bez greške na engleskom napiše svoj CurriculumVita (CV) na zvaničnom portalu Fakulteta islamkih nauka u Sarajevu. Štaviše, Hafizović brka jednostavne engleske idiome što je dokaz da se radi o njegovoj neupućenosti u engleski jezik pa time i pogrešnom predstavljanja akademskoj javnosti. No, najgore od svega je činjenica da je Hafizović imitator pogrešnog puta u akaidu, jer uvidom u program kojeg nudi na Fakultetu islamskih nauku za akaid lahko je ustnoviti da na spisku referenci za studente nema ni jednog muslimanskog autora čak ni kao sekundarni a kamoli primarni izvor. Hafizović je imitator “stručnjaka” outsajdera za islamsku teologiju i zato ne poznaje bît islamske nauke, pa se otuda može shvatiti i njegov neprimjereni i po standardima islamske moralnosti nemoralni javni diskurs u kojem Hafizović izriče prokletničke inkvizitorske edikte o ljudima. Zbog toga, unatoč onima koji njegovu nauku vide kao nedostižnu za našu običnu normalnu pamet, daljnom analizom bi se moglo doći do zaključka da je Hafizović nije to što o sebi misli, niti je on to kako ga njegovi slijepi ljubimci predstavljaju. U nauci takve greške koje je Hafizović napravio u prijevodu Saidivog “Orijentalizma” su neoprostive i navode da je nužno da se i ostala Hafizovćeva prevođenja, kao i autorska djela, ozbiljno analiziraju i naučno valoriziraju. Taj posao, koji je trebao uraditi Fakultet islamkih nauka, odnosno sada Sarajevski univerzitet, jer je FIN na putu da postane punopravni član Univerziteta što bi trebalo da bude nalik na turski  ilahijet fakulteti sa jakom notom sekularizma na račun dosadašnje izvorne islamske-naučne autonomije – uradila je Ajla Terzić na čemu joj se zahvaljujemo. Ne znamo ko će uraditi analizu drugih prijevoda i autorskih djela Rešida Hafizovića, ali znamo da se “moramo odmaknuti od oholih i umišljenih, od imitatora i neznalica…”

Treće, Esad Duraković je ohol zato što se petlja u poslove Islamske zajednice o kojima ništa ne zna, jer se davno rashodžio. Naime, Esad Duraković je rođen 5. aprila 1948. godine u selu Glavice kod Bugojna. Dalje stoji u njegovoj biografiji, koja je objavljena na nekoliko portala da je Duraković osnovno i srednje obrazovanje završio u Sarajevu. Ovo srednje obrazovanje je Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevo, ali to nije dostojno Curriculum Vita (CV) akademika Esada Durakovića, koji je naglašeno diplomirao arapski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu 1972. god., gdje je, opet naglašeno, završio postdiplomski studij na Filološkom fakultetu u Beogradu (književnoistorijski smjer) i odbranio magistarski rad 1976. god.

Dakle, onaj koji se stidi navesti u svom CV-u da je zvršio Medresu kako može da daje bilo kakvu ocjenu o Islamskoj zajednici, o radu reisu-l-uleme i tome ko su u Islamskoj zajednici ulema a ko klerici. Ali, baš zato što je ohol, a to znači da se moramo od njega odmaknuti što dalje i što prije, Duraković ocjenjuje dvodecenijski rad i djelovanje reisu-l-uleme dr- Mustafe Cerića tako što iz njega kipti pakost i ljubomora, koju pretvara u poziv sadašnjem reisu-l-ulemi Kavazoviću da kada bi njega pitao, on, tj., Duraković, smatra da je “nužno izvršiti radikalnu kadrovsku obnovu u IZ-u”, a to znači da reisu-l-ulema Kavazović zaposli u Islamsku zajednicu njegove studente sa orjentalistike, koji i nakon četri godine studija arapskog pred njim nisu u stanju služiti se arapskim, uostalom, kao ni njihov profesor Duraković, šef katedre za arapski jezik, koji nije bio u stanju pročitati svoj rad na arapskom jeziku na konferenciji koju je onomad “Fondacija Al-Babtin” organizirala u Sarajevu pa su se gosti iz Arapskog svijeta čudom čudili da šef katedre arapskog jezika na Sarajevskom univerzitetu nije u stanju da im se obrati na arapskom. Ako ste pomislili da je Duraković na toj konferenciji govorio na bosanskom iz svog osjećaja patriotizma, prevarili ste se. Duraković nije nikad progovorio arapski jezik. Durakovićevo znanje arapskog je ostalo na nivou beogradskog orjentalizma, gdje mu je Rade Božović bio i ostao neprikosnoveni autoritet, ali ne samo u arapskom, već i u srpskom jezuku pa se Duraković za vrijeme studija u Beogradu bio okrenuo na ekavštinu. To ga je podugo držalo sve dok se nije iz Prištine vratio u Sarajevo i shvatio da je bosanski jezik ijekavica. To lutanje Esada Durakovića od ekavice i nazad svrstava ga u kategoriju imitatora od kojih se moramo odmaknuti.

No, za Durakovića je najvažnija kategorija umišljenih, jer je on sebi umislio da može prevesti Kur'an i to više kao “stilsko i matematičko čudo” nego kao Božiju vječnu i savršenu riječ. Ustvari, Duraković je svojim prijevodom htio pokazati svoju moć, tj., svoju umišljenost da je u stanju da njegov poetski prevodilački izraz bude više umjetnički i od samog Kur'ana pa je sebi dospustio da se poetski igra sa Kur'anom, kao sa običnom knjigom. Tu namjeru Durakovića najbolje je primjetio prof. dr. Jusuf Ramić o čemu je pisao u glasilima Islamske zajednice. Najbolji dokaz da je Durakovićev prijevod Kur'ana promašen je činjenica da ga niko ne čita niti se hodže njime služe.

Eh, baš te hodže su Esadu Durakoviću prava noćna mora. To se najbolje vidi iz njegovog intervjua u posljednjem broju magazina “Dani”, a gdje bi drugo, gdje Duraković između ostalog kaže: “U većem dijelu islamskoga svijeta u akciji je još jedna velika greška – došlo je do poistovjećivanja uleme i klera: u jednome licu, ili u jednoj klasi, sadržano je oboje, a to je jedna od onih grešaka koje imaju negativne posljedice povijesnih razmjera. “Svećenici” (čitaj hodže) treba da budu obrazovani, ali naučnici (ulema) ne bi trebali biti isto što i “svećenici” (kler, odnosno mule i turbani svih vrsta i profila), jer su “svećenici” (čitaj hodže) praktičari, ljudi koji brinu, uslovno rečeno, o prakticiranju islama, a naučnici naprosto pripadaju drugoj, višoj sferi”. Naravno, ako niste znali da vam kažem, Duraković i njemu slične rashodže, kojih nije mali broj u nas, pripadaju toj “višoj sferi” onih koji nisu   “praktičari, ljudi koji brinu… o prakticiranju islama”, jer oni su “naučnici”, koji se brinu samo o sebi i svojim potrebama te iz prikajka dobacuju hodžama šta smiju a šta ne smiju, odnosno drže propovjed reisu-l-ulemi o islamu, o muslimanima i o Islamskoj zajednici, koju treba napraviti po mjeri njihovog jalovog naukovanja bez šehadeta, bez namaza, bez posta, bez zekata i bez hadža.

To je Esad Duraković, beogradski student orijentalistike, koji je u Beogradu dobio kompleks manje vrijednosti pred tuđinom a višu vrijednost pred svojima u smislu da bivši podanik hoće da bude gospodar. Zbog toga, uz ovih četiri vrste ljudi od kojh se moramo odmaknuti (oholi, umišljeni, imitatori i neznalice), a koje je u svojoj bajramskoj pouci označio reisu-l-ulme Kavazović, ja bih dodao još jednu, a to su “kompleksaši” za koje Esad Duraković može poslužiti kao školski primjer pravog kompleksaša iz bosanskog sela Glavice kod Bugojna, kojem je Beograd okrenuo pamet naopako.

Sve ovo je, naravno, jadno i bijedno i pomisliti a kamoli napisati, ali moramo i o ovome govoriti i pisati, jer ti oholi, umišljeni, imitatori, neznalice i kompleksaši sve više uzimaju maha i u posljednje vrijeme vrte se oko Islamske zajednice. Naše je da kažemo da se “moramo odmaknuti” od njih a vaše je da to uradite ili ne uradite. Svako je odgovoran za svoje djelo pred Allahom Uzvišenim i svako će biti pitan da li je uradio sve što je mogau u čuvanju i razvijanju Allahove vjere i morala.

 

Ja sam uradio koliko sam mogao.

Sead Šaćirović
Glavni i odgovorni urednika Glasa islama
Član sabora IZ-e u BiH

Istraživački tim Glasa islama

 

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote