SBK IZ PEPELA UZDIGNUTI FENIKS

0
854

indexAutor: Elifa Kriještorac

 

Sjećam se jednog majskog jutra na Igmanu, dok su se vodile žestoke bitke na Igmanu. Naša se vojska umorna i iscrpljena vratila sa linije. Imali smo gubitke. Pali su nama dragi suborci u toj borbi, naša voljena braća s kojima smo dijelili posljednji zalogaj i žudnju za slobodom i pobjedom.


Moral se bijaše spustio na najmanju točku. Beznađe se bijaše ocrtalo u očima mladih ali iscrpljenih boraca, od kojih je većina svoje punoljetstvo proslavila negdje u rovu, na straži, u borbi prsa u prsa s dušmanima, ili na bolničkom krevetu.

Ujutru, pred samo svitanje opet su bili u stroju. U njihovim očima ulila se bijaše neka praznina. Osjećaj nemoći ostao zakovan na licu, sabur dogorio, jer četiri godine borbe, nije malo dana.

-Molim te reci im nešto! Nešto što će ih ohrabriti!- reče mi iznenada zamjenik komandanta.
Istupih iz stroja i pomalo zbunjena stadoh ispred njih. Hiljadu misli uskovitlalo se u meni, a ja nikako da odaberem onu pravu riječ. Sve oči uprte u mene u išekivanju da čuju, šta to ja njima hoću reći. Na kraju od svih velikih riječi koje su mi se nametale, rekoh samo: „Braćo! Ne bojte se! Ne bojte se, jer mi Bošnjaci se nikada nismo bojali! Oni se boje nas, i ako nečije srce drhti u ovom času, onda su to njihova srca, a ne naša. I to bi sve što mogadoh reći.

U slijedećem trenu, između mene i njih ispriječi se nakakva tišina, od koje mi tjeme na glavi poče trniti. Odmah potom u stroju prvo zažubori poluglasan razgovor, kao kada se jaz vode otvori, pa voda šikne na sve strane. I gle čuda, dlanovi stotine mladića sastaviše se u aplauz i borbene povike. Tu i tamo odjeknu i tekbir, tijela se opustištiše i nova snaga opet ispuni bošnjačku mladost. Ramena se ispraviše, prsa se ponosno uzdigoše, lica se ozariše. Trenutak ponosa i osjećaj časti, koji ničim više nije ličio na onaj prvobitni trenutak od maloprije.

Dugo godina poslije rata, pričao mi je jedan tadašnji suborac – kada bi god zapanuo u nevolje i probleme, pala bi mu na pamet ona moja riječ – Ne bojte se!“ I sve bi – reče, opet krenulo bolje.

Kada sam poslije rata dolazila u Sarajevo, mene je ipak bilo strah da se sretnem s njima. Zbog slobode koju su izborili, a čiji plod nemogadoše kušati. Neko je tako htio ili planirao, da se svi bošnjački snovi, svaka čežnja i osjećaj bošnjačke časti i ponosa pospu pepelom zaluda. Sa podmuklom nadom, valjda da će vjetrovi vremena odpuhati Bosnu, te da će Bošnjak ipak zaboraviti sebe, da će zaboraviti svoju žrtvu, svoju domovinu, svoju naciju i vjeru.

Čula sam da su poneki govorili i to kako im je sada žao što što su žrtvovali sebe i svoje živote za ništa. I istina je, to i Allah zna, da nas je veliki broj mislio kako su naša krila koja smo snažili u ratu, bila polomljena u nepravednom miru. Ali uprkos svemu ostalo je nešto živo u nama. Zračak nade, koji ze uklesao u pamćenju i koji nije htio da umre, a koji nam je stalno šaptao:“ Bez sile je nemoguća pravda, bez pravde sila je nasilje!

Takva sposznaja tražila je od nas da tragamo za tom pravednom silom, i da stalno pitamo: gdje je ta pravedna sila, da nam opet raširi krila ponosa? Gdje je ona? Ima li je na ovome nepravednom svijetu, ili ćemo ipak umrijeti u njenom iščekivanju.

A onda, snagom Božije volje i Njegova htijenja 29. 12. 2012. na binu velike sale doma Mladih u Skenderiji, usred Sarajeva, izađe čovjek sijede kose i prodornim glasom mladića povika: Ima je! Mi dolazimo! Mi ponosni Bošnjaci, mi smo ta snaga koju tražite! Mi smo za vas skovali lađu spasa kojoj smo nadjeli ime „Svjetski bošnjački kongres“ i evo je sada ovdje. Bujrum braćo Bošnjaci, ma gdje vi bili, u svijetu ili ovdje u domovini, burjrum! Ovo je vaša lađa, ovo su vaša krila!

Taj čovjek, sijede kose i iz čije pojave kada ga se gleda, zrači toliko topline da bi ga trebalo zvati „Dobri“ – bio je, niko drugi do dr. Mustafa Cerić.

U dvorani Doma mladih na Skenderiji, stotine bošnjačkih srca zatajila su na trenutak. Dah se snizio na najmanji volumen, oči nikako da trepnu, i samo zjenice oka, kao stotinu malih kandilja u mubareć noći, gore. A onda se poput lavine otisnu onaj ponos u Bošnjaka. Nadođe snaga, uspravi se Bošnjak s koljena, isprsi se. A ruke kao ozdravljena krila ranjene ptice – spojiše dlanove u ritmičkom pljesku, zemlja pod nogama uzdrhta. Samo još koljena bijahu slaba, a onda nesta drhtanja tijela, i diže se Bošnjak iz pepela. I ustade poniženi Bošnjak, pa s jeminom na usnama zakle se bijelom cvijetu na šehidskoj zastavi, da Bošnjak čvrsto će stajati i da nikada više neće pasti!

-Bože moj! Hvala ti na ovom danu 29. 12. 2012 – rekoh, pa i ja raširih moje ruke, moja ranjena krila.

Sve, što je poslije bilo, i što će u budućnosti biti sa Svetskim bošnjačkim kongresom žiška nade koja će se bez sumnje rasplamsati u vječnu vatru. Jer od tog datuma, 29. mjeseca 12 i godine 2012., od onog trena kada se SBK kao Fenix vinuo iz pepela, mi smo … heeej svijete čuj nas dobro! Mi smo jedno. Mi smo u svakoj zemlji svijeta i na svakom kontinentu zemaljske kugle uvijek i samo jedno. Bošnjaci!

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes