SREBRENICA JE BOŠNJAČKA CRVENA LINIJA KOJU VIŠE NIKO I NIKADA NEĆE PREĆI

0
718

1472939_10201833038685930_297600918_nPovodom otkrivanja masovne grobnice u Tomašici, oslobađajućih presuda za desetoricu osuđenih za ratne zločine, problema obrazovanja bošnjačke djece u manjem bh. entitetu ali i o ostalim aktuelnim događanjima bitnim za Bošnjake, njihovo naslijeđe i budućnost, predsjednik Odbora za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK, prof. dr. Admir Muratović dao je svoje mišljenje u intervjuu. Intervju je dio projekta „Afirmacije bošnjačke kulture i tradicije“ Odbora za medije i promociju Svjetskog Bošnjačkog Kongresa.

Razgovarale: Majda Rustemagić i Almedina Zukorlić, članice Odbora za medije i promociju SBK-a.

Jedan od primarnih ciljeva Svjetskog Bošnjačkog Kongresa jeste očuvanje sjećanja na genocid nad Bošnjacima i djelovanje na suzbijanju negacije genocida, antibošnjaštva, islamofobije i dehumanizacije bošnjačkog identiteta. Vi ste predsjednik Odbora za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK. Na koji način Odbor djeluje u tom pogledu?

Prije nego odgovorim, želio bih kazati da mi često postavljaju tendenciozno pitanje zbog čega Bošnjaci „agresivno“ nastupaju kada govore o vlastitoj sudbini. Najviše bih volio da ne postoji potreba pričati o bolnoj i teškoj sudbini bošnjačkog naroda, te da su ljudska prava svih naroda jednako zaštićena, te da nije bilo rata, žrtava rata i da se genocid nikad i nije dogodio. Međutim, na našu veliku žalost, to se ipak desilo. Nad Bošnjacima je izvršen genocid, najstrašniji zločin nakon Drugog svjetskog rata kako bi se istočne (srpske) i zapadne (hrvatske) aspiracije ispunile. Svijet je zatvorio oči pred tom činjenicom, dogodili su se Srebrenica  Prijedor koji potvrđuju da je na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izvršen genocid.

U pogledu uloge Svjetskog bošnjačkog kongresa, potrebno je napomenuti da su i prije SBK postojale institucije koje i sada daju doprinos za utvrđivanje istine o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, a to se u prvom redu odnosi na Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, na čelu sa prof. dr. Smailom Čekićem i Komisiju za traženje nestalih osoba, na čelu sa Amorom Mašovićem.

Međutim,  uloga Svjetskog bošnjačkog kongresa je nemjerljiva, jer je Kongres dokazao da smo spremni suočiti se sa istinom, javno govoriti o onome što je učinjeno bošnjačkom narodu ali i o onome što se može ponovno dogoditi ukoliko se na sistemski način ne odbranimo. Uloga SBK je da trasira put bošnjačkom narodu koji će ga izvesti na put spasa i prosperiteta.

U pogledu djelovanja Odbora za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid, prioritet je alarmirati javnost o primjerima kršenja ljudskih prava, ukazati na položaj direktnih i indirektnih žrtava rata, da iznađe načina kako bi se što efikasnije izborili protiv   negiranja i negatora genocida.

Koliko međunarodne kovencije o ljudskim pravima štite interese bošnjačkog naroda s obzirom na brojne kritike koje su ovih dana upućene Ujedinjenim nacijama?

Kada govorimo o dokumentima UN-a, Evropske Unije, u kojima se eksplicitno navodi zaštita ljudskih  prava, s jedne strane, i recimo prvog pisanog Ustava muslimanske države u Medini „ Medinske povelje“, s druge strane, uočit ćete da ne postoje razlike u formi.  Suštinska razlika između „Medinske povelje“ i međunarodnih konvencija o ljudskim pravima jeste u implementaciji. Danas je na djelu politika dvostrukih standarda i politika hipokrizije.

Kada Generalnog sekretara UN-a, Ban Ki Muna, upozorite da je iz budžeta UN-a platio izvedbu melodije „Marš na Drinu“, uz koju su činjeni zločini u Bosni, on odgovara „da mu je žao, ali i da je uživao slušajući  tu pjesmu“. Predsjednik Haškog tribunala, Teodor Meron, u danima kada počinje ekshumacija posmrtnih ostataka u masovnoj grobnici Tomašica, na slobodu pušta zločinca koji je osuđen za počinjene zločine u Prijedoru. Nakon toga dolazi na mjesto zločina, izjavljuje da je jako potresen onim što vidi, a onda se čudi zašto „Majke Srebrenice“ nisu zadovoljne njegovim radom.

Na nivou Bosne, Ustavni sud iz „proceduralnih razloga“ pušta na slobodu počinioce genocida čija je krivica dokazana. Time se Bošnjacima šalje strašna poruka, poruka da se dželat i žrtva izjednačuju te da je zaborav najbolji izbor zarad svjetlije budućnosti. To je politika relativizacije onoga što se desilo. Takva politika je produkt neodgovornosti za prošlost, sadašnjost i budućnost.

 Mi od pravde i istine nećemo odustati. Naš izbor je ustrajavanje na sistemu neprekidnog sjećanja na genocid i borbu za istinu i pravdu. Borba svakako nije lahka, no, alternativa je ponavljanje zla.

Spomenuli ste otkrivanje najveće masovne grobnice u Tomašici. Šta mislite koliko će pomoći u procesima protiv Karadžića i Mladića?

Očekujem da ljudi koji mogu pomoći pravednom radu Haškog tribunala neće prikriti činjenice o sistematskom ubijanju nesrpskog stanovništva, o ubijanju preko 1200 nevinih Bošnjaka iz Prijedora koje se desilo odmah na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i da će zločinci odgovarati za genocid u Srebrenici i u ostalim gradovima Podrinja. Presuda koja bi bila utemeljena na istini i pravdi, u procesu protiv Karadžića i Mladića, bi dovela do revidiranja ranijih donesenih presuda. Na osnovu tih presuda postalo bi upitno i postojanje manjeg bh. entiteta jer dolazimo do sve više nepobitnih dokaza da je nastao na temeljima genocida i etničkog čišćenja, te da se održava na temeljima masovnih grobnica. Pitanje je koliko je međunarodna zajednica spremna da se suoči sa istinom, mi sa tim nemamo problem.

Otkrivanje  najveće masovne grobnice  Tomašica je jako važno za porodice žrtava koje će konačno nakon dugogodišnjeg traganja,  moći na dostojanstven način sahraniti svoje najmilije. Suština masovnih grobnica je da zemljom sakriju zločine, a osporavanjem postojanja istih, osporava se i postojanje počinjenog genocida. Etničko čišćenje Bošnjaka dešavalo se i prije posljednjeg genocida ali se sada prvi put u historiji stradanja Bošnjaka traga za njima, posmrtni ostaci se pronalaze i na dostojanstven način sahranjuju. Ranije to nije bio slučaj.

Primjer nemogućnosti traganja za posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka jeste zločin počinjen na prostoru Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata. Prema raspoloživim podacima samo masovna grobnica ispod naselja Hadžet u Novom Pazaru krije ostatke od preko 2500 Bošnjaka. Koliko je još takvih lokacija!?

Nedavno je Odbor izdao Saopćenje u kojem najoštrije osuđuje napade na predsjednicu udruženja Žene-žrtve rata, Bakiru Hasečić. Na koji  način se mogu zaštititi povratnici na prostoru manjeg bh. entiteta?

Odbor je povodom napada na predsjednicu udruženja Žena-žrtve rata, Bakiru Hasećič izdao Saopćenje u kojem smo pozvali nadležne organe da hitno reagiraju kako bi se utvrdilo ko je nalogodavac ovakvog jednog kukavičkog napada, kako bi se isti sankcionirali, te spriječilo da se ovakve stvari u budućnosti ponavljaju. Odgovor od nadležnih organa je izostao, ali je zato politika nasrtaja na Bošnjake Višegrada i njihove emocije nastavljena izdavanjem rješenja za rušenje objekta poznatog kao „živa lomača“ gdje je 1992. godine spaljeno preko 70 bošnjačkih civila. Tada je postalo jasno ko stoji iza napada na gospođu Hasečić. Ono što je sigurno, povratnici najmanje odgovaraju zločincima i podržavaocima zločina jer su svjedoci njihovih zlodjela. S druge strane, upravo su povratnici najbolji primjeri smjelosti i vraćanja samopouzdanja i samopoštovanja našem narodu. Mi im moramo pomoći da ustraju u svojim namjerama da se vrate na svoja vjekovna ognjišta. Samo na taj način se može graditi sigurnost u Bosni i Hercegovini. Niko im to pravo ne može osporiti. Svakako odluke poput one da djeca iz Konjević Polja nastave školovanje u Sarajevu nimalo ne doprinosi održivom povratku. Sva je sreća te su, za razliku od političara, roditelji učenika toga bili svjesni i na to nisu pristali.

Bošnjaci povratnici u Konjević Polju zbog zahtjeva da se u nastavu za njihovu djecu uvede bosanski jezik i nacionalna grupa predmeta već 2 mjeseca borave u šatorima ispred OHR-a u Sarajevu. Tim povodom ministar prosvjete manjeg bh. entiteta dao je omalovažavajuću i zabrinjavajuću izjavu za Bošnjake, a koja glasi da planira poništiti Sporazum koji omogućuje obrazovanje iz grupe nacionalnih predmeta kao i da je rješenja problema djece ukidanje škole, a najavljuje i podnošenje krivične prijave protiv roditelja bošnjačke djece. Koji je Vaš stav po pitanju navedenog problema?

Kroz problem obrazovanja bošnjačke djece u bh. manjem entitetu ustvari bije se bitka za Bosnu, a to pokazuje da je dosadašnja situacija neodrživa te da će od rješavanja pitanja bosanskog jezika i nacionalnih predmeta zavisiti u kojoj će mjeri Bosna i Hercegovina nastaviti funkcionirati i biti prisutna na cijeloj svojoj teritoriji. Oni koji su 1992. godine podržali agresiju na BiH nisu nimalo zainteresirani da Bosna bude funkcionalna država. Ne biraju sredstva da zaustave proces modernizacije države, izgradnje efikasnih mehanizama za uređenje života. Mi možemo to nijemo posmatrati kao što je to do sada bio slučaj ili preduzeti konkretne korake kojim bi svima stavili do znanja da se ne mogu poigravati sa našom budućnošću. Ukoliko ne postoji spremnost vladajuće oligarhije u Banjoj Luci da izađu u susret pravednim, nadasve legalnim zahtjevima učenika i njihovih roditelja onda država Bosna mora iznaći načina kako taj problem riješiti. Ne valja Dejton! Idemo ga mijenjati! Ne može tako brzo! Ima šta može! Do tada jedna od mogućnosti je izdvajanje škole u Konjević Polju, Kotor Varoši ali i iz drugih mjesta gdje su većina učenika bošnjačke nacionalnosti iz obrazovnog sistema manjeg bh. entiteta i realiziranje nastave po planu i programu obrazovnog sistema Federacije. Mislim da bi ta poruka u Banjoj Luci bila na adekvatan način shvaćena, te da bi se tada i oni potrudili da se nađe rješenje.

Mora postojati rješenje. Nedopustivo je da teret odbrane nacionalnog ponosa, identiteta i svega što je bošnjačko brane najranjivije kategorije:žene i djeca!

Slavljenje počinilaca i ideologa genocida provodi se kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu (Srbija, Crna Gora). Najnoviji primjer takvog ponašanja je  organizirana svečanost povodom dana „Dva vijeka Njegoša“ u Podgorici. Kakvu poruku ovakvi nastupi od strane visokih državnih funkcionera šalju Bošnjacima nakon dvadeset godina od kontinuiranih zločina činjenih nad njima?

Poruka je sasvim jasna. Ko god da je mislio da je politika genocida poražena nakon saznanja o Srebrenici, prevario se. Nažalost, oni koji su nalogodavci i izvršioci zločina nad Bošnjacima, danas, bez imalo stida, iznova „slave“ ideologe takve politike. Crnogorski političari slave Njegoša. U Višegradu mu podižu spomenik.

Posebno je zabrinjavajuće da ovakvi stavovi crnogorskih zvaničnika dolaze u godini kada se Bošnjaci, posebno oni iz Plava i Gusinja, sjećaju bolnih događaja iz 1912. i 1913. godine, kada su zločinci nošeni „stihovima i književnošću“ iz Njegoševog Gorskog vijenca ubili preko 800 Bošnjaka, a njih oko 13 hiljada nasilnio pokrstili.

No, jedina je razlika što su Bošnjaci, možda kao nikada do sada u svojoj historiji, svjesni toga i umiju prepoznati takvu jednu politiku. Srebrenica je bošnjačka „crvena linija“ i više sam nego siguran da tu liniju više niko i nikada neće moći preći.

Kako vidite Bošnjake u budućnosti?

Bez obzira na naizgled tmurnu sliku Bošnjaka sada, na bolno i teško naslijeđe, još uvijek  svježe rane, smatram da Bošnjaci nikada nisu bili u boljoj poziciji nego sada. Prvi put nakon Tvrtka I Kotromanića, MI IMAMO SVOJU DRŽAVU. Ona se još uvijek bori za svoj suverenitet i subjektivitet ali ona ima svoju budućnost koja je sasvim izvjesna. Bošnjaci su osjetili i okusili slobodu. Ona je kao voda, i kao zrak, bez kojeg nema života. Ono što imamo danas je prilično u odnosu na ono što smo imali ranije, s druge strane nedovoljno u odnosu na ono štonam s pravom pripada. Mi nećemo odustati sve dok ne dobijemo sve ono što svi ostali narodi i nacije imaju. Ništa više od toga, ali ni manje.

Mi smo generacija kojoj se pružila prilika da ima šansu da nešto učini. Bez obzira što se to možda još pokušava osporiti, danas pitanja od egzistencijalne važnosti za Bošnjake se  rješavaju u Sarajevu i Novom Pazaru, a ne u Beogradu, Podgorici ili Zagrebu!

Prof. dr. Admir Muratović je završio Gazi Isa-beg medresu u Novom Pazaru, a 1996. nakon završetka školovanja u novopazarskoj medresi, odlazi u Egipat gdje 2000. godine završava Šeriatsko-pravni fakultet na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu. 2001.godine, nakon povratka sa studija stavlja se na raspolaganje Islamskoj zajednici Sandžaka koja ga angažuje kao imama centralne Arap džamije, i od prve godine ponovnog vraćanja vjeronauke u obrazovni sistem biva angažiran na mjestu profesora vjeronauke u novopazarskoj Gimnaziji, Ekonomsko-trgovinskoj školi, te Tehničkoj školi u Novom Pazaru.

Bio je Zamjenik Glavnog i odgovornog urednika glasila Mešihata IZ-e Sandžaka “Glas Islama” i urednik stranice “Svijet islama”. 2005. godine upisuje postdiplomske studije na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, Fakultet Humanističkih nauka. 8. aprila 2006. godine odbranio je magistarski rad na temu: Medinska povelja – Položaj manjina u svjetlu teorije i prakse, i stekao zvanje magistra iz oblasti društveno-humanističkih nauka, odsjek: Ljudska prava u islamu.2008. godine je doktorirao na istom Univrzitetu na temu: Ljudska prava i Medinska povelja.

Od 2011. je direktor Instituta za istraživanje genocida i zločina u Novom Pazaru. Dr. Muratović je potpredsjednik Narodnog vijeća Sandžaka kao i Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka. Trenutno obavlja funkciju prodekana na Fakultetu islamskih studija u Novom Pazaru, a predsjednik je Odbora za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid Svjetskog bošnjačkog kongresa.

5.00 avg. rating (94% score) - 1 vote