Srednjovjekovna Bosna – traganje za identitetom

0
1475

thAutor: Mr. Nusret ef. Abdibegović

 

Bosna je sretno-nesretna zemlja,

Bosna je nesretno-sretna zemlja,

Bila sretna il nesretna, postoji,

Neka meni moje Bosne!

Bosna est patria mea,

Bošnjanin

I

Geografski položaj današnje Bosne i Hercegovine, a time i srednjovjekovne bosanske države, potvrđuje njene prirodne ljepote, dok povijesni tok događanja na njenom teritoriju ne ostavlja nikog ravnodušnim. U centru, između prirodnih ljepota i povijesnih događaja, je bosanski čovjek, sa svim osobinama, vrlinama i potrebama. Stoga nam se čini primjerenim, citirati znamenitog arheologa i historičara Alojza Benca, koji  slikovito i uspješno opisuje i navodi osnovne karektaristike bosanskog geografsko-povijesnog toka.

On kaže,„Za povijesno-političke mijene i civilizacijske prijelome, te za socijalnu i kulturnu fizionomiju Bosne i Hercegovine oduvijek je bio odlučujući njezin prijelazni položaj, između Mediterana i Srednje Evrope, te između Istoka i Zapada s jedne strane, a s druge strane- karakter zatvorene, unutarnje zemlje omeđene Dinarskim masivom i dvjema velikim graničnim rijekama Savom i Drinom. Zbog toga Bosna i Hercegovina kroz cijelu svoju povijest stoji u perifernom položaju spram velikih kulturno-civilizacijskih centara ( Rima i Bizanta, Beča i Carigrada, Istoka i Zapada, Mediterana i srednje Evrope….) primajući njihove utjecaje ali i stvarajući vlastito sociokulturno polje u kojemu se ti utjecaji uzajamno prepliću i bivaju preoblikovani.“

Zar Bosna i Hercegovina kao geografski pojam, sa svim svojim prirodnim ljepotama može biti,  „pusta zemlja“, a sa ovakvim dobrim i plemenitim ljudima, različitih vjera i kultura „tamni vilajet“. Svjedoci smo da sve države u njenom susjedstvu i okruženju, imaju proučenu, rasvijetljenu, afirmisanu i definisanu prošlost, samo Bosna, na žalost, to još  nema. Negativno definisanje Bosne- nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nema za cilj da potvrdi da je bošnjačka i srpska i hrvatska, nego da ostavi prostor povijesnog odvajanja Bošnjačkog naroda od domovine. Javnosti je poznato, da je  više stoljetno izvorno ime stanovnika Bosne, bošnjani, bilo zabranjeno. Naše je mišljenje da se državnom, to jest službenom zabranom, željelo odroditi narod od domovine, i domovinu omrziti narodu. Dokumenti nepobitno svjedoče, da se u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. godine željela teritorijalna podjela, radi pripajanja njenih dijelova susjednim državama, koju povijesno iskazuju i aspiriraju prema BiH.

Danas, sve države svijeta, bez obzira na etničku pripadnost građana, štite svoj nacionalni identitet. Samo se Bosni i Hercegovini to pravo oduzima, pa i na predstojećem oktobarskom popisu stanovništva. Etnička struktura današnjeg stanovništva Bosne i Hercegovine, se ogleda kroz: Bošnjake, Srbe, Hrvate, Rome, Jevreje i ostale, za razliku od prvobitne srednjovjekovne Bosne, čiji su stanovnici izvorno bili Bošnjani. Valja takođe podsjetiti, da je u srednjovjekovnoj Bosni, vjersko učenje, dobilo svoje izvorne pripadnike  Islama-muslimani, katoličanstva-katolici ili pravoslavci. Kolektivni identitet nastaje kroz proces ličnog poistovjećivanja sa određenom grupom, i  posljedica je društvene interakcije. Nastaje kroz identificiranje sa grupom, čiji članovi dijele zajedničko, porijeklo, historiju, kulturu, iskustvenu spoznaju, jezik i vjeru. Srednji vijek je veoma važan za nastajanje i razvijanje bosanskog identiteta jer je stanovništvo Bosne, iako jedinstveno, pripadalo različitim vjerskim zajednicama. Ovakva vjerska raznolikost u Bosni, prema mišljenju Annette M. F. Lihić,  povjesno će imati socijalne, ekonomske i političke posljedice.

Pred objektivnim istraživačem identiteta, perioda srednjovjekovne Bosne, stoje određene dileme, nedoumice i nepremostive prepreke.  Za taj period bosanske povijesti ,vladaju okoštali stereotipi, predrasude, indoktrinacije, koncepti nacionalističkih vođa  koji su, udarili temelj i položili falcificirajuće međaše povijesnih tokova srednjovjekovne bosanske državnosti. Na taj način su ciljano i planski zamaglili jasnu historijsku istinu o Bosni, njenom stanovništvu, unutrašnjim odnosima, državnosti,  identitetu i povijesnim tokovima.

Poznate su nam neke od takozvanih povijesnih maksima; u historiji je istinita jedino promjena, osnovno pitanje historije je  pitanje vlasti ili historiju pišu pobjednici. Pitanja o povijesnim društvenim tokovima Bosne, njenog unutrašnjeg uređenja, promjenama granica, ne zaokupljaju pažnju kao pitanje, kome pripada,  „ta Bosna“. Evidentno je da oni koji negiraju kontinuitet njenog postojanja, čine sve da je prisvoje,  dok oni  koji je okupiraju to rade da bi njome vladali, a oni  koji je žele kao domovinu, nedovoljno čine da se u njoj postigne mir, sigurnost i dostigne zavidan stepen njena razvoja.

Historijska literatura, koja tretira pitanje povijesti Bosne i Hercegovine, i njene slojevite društvene promjene navodi; krstaške ratove, kaznene, osvetničke i osvajačke  pohode, na Bosnu. Novija povijest svjedoči, agresiju i zločin genocida, koji se dogodio na izmaku XX stoljeća. Svi osvajački pohodi su ostavljali za sobom; strah i bijedu, plač i suze, rušenje i razaranje, pustoš i neimaštinu. Osvajačke čizme vojnika velikih carstava i fašističkih falangi, špartali su uzduž i poprijeko Bosnom. Glavni cilj tih pohoda je bio; pokrstiti, pobiti, porobiti, pokoriti, pokrasti, rastjerati i protjerati bosansko stanovništvo, Bošnjane. Uz to, i sve tragove materijalne kulture, zbrisati sa lica zemlje, kako bi Bosna izgledala što pustija i nesretnija zemlja. Ipak, pored svega Bosna je sve nadživjela i preživjela. Mudri bi kazali da Bog upravlja poviješću, a ljudi je samo žive, doživljavaju i  bilježe.

II

Tragajući za bosanskim identitetom, želimo podsjetiti, da podaci iz vremena Kulina bana (1180.-1204.) ukazuju na plansko i institucionalno uništavanje društva i stanovnika srednjovjekovne Bosne. Naime V. Klaić u knjizi, Povjest Bosne do propasti kraljevstva, navodi da je papa Inočentije III nakon pojave specifičnog bosanskog vjerskog učenja, a koje je bilo suprotno učenju zvanične katoličke Crkve, poslao pismo 1200. godine  ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku, zamolivši ga da od bana Kulina zatraži „da se odvrati od patarena i da ih prestane štititi“.  U pismumu daje uputu i dozvolu da u suprotnom; ” provali s vojskom u Bosnu, da posjedne tu zemlju i uzme patarenov sav   posjed, pa neka protjera iz zemlje Kulina bana i sve patarene.“

Ugarski kralj ima odobrenje, ne samo da ih protjera iz Bosne, nego i iz cijele Ugarske, i da ih opljačka, oduzme sva  imanja njihova, gdje god bili u Zemlji kraljevoj. U to vrijeme Bosna je za Rimsku crkvu bila “pustinja i šikara, puna trnja i kopriva i postala je leglo guja“. Kulin ban je bio svjestan pritisaka i prijetnji koje mu dolaze, pa  je  bilinopoljskom abjuracijom 8. aprila 1203. godine  zakratko smirio stanje u društvu, i riješio  nametnute probleme. Po našim saznanjima, ovo je bila prva velika prijetnja i pritisak na društveno stanje u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Upravo za vrijeme Kulina bana bosanski patriotizam se počeo razvijati, jer je društveni ambijent i stanje bilo do tada najpovoljnije. Optužbe za herezu, koja ga je pratila, mogla bi se posmatrati kao politička i vjerska denuncijacija. Vjerovatno se iza toga krije pokušaj Ugarske i Zete  da dobiju papinu podršku za invaziju na Bosnu. Stigma hereze je Bosnu pratila tokom cijelog srednjeg vijeka.

Poslije Kulina na vlast dolazi ban Matej Ninoslav, (1233.-1250.) koji je kako navodi historiografija, uređujući drušveni ambijent, prošao kroz veći broj ovakvih presija od strane evropskih vladara i papa. Papa Honorije III 1221. godine  nastavlja praksu svoga predhodnika i budnim okom prati širenje i povećavanje broja pristalica bosanske vjere. Preko Akoncija, papa traži od ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II da podigne, „ svečenstvo ugarsko i puk na križarsku vojnu proti patarenom, a i proti onim, koji ih primaju  i brane.“   Akoncije je 1222. godine pozvao svu Hrvatsku i Dalmaciju na „križarsku vojnu proti bosanskim heretikom.“ Na ovaj poziv se nije niko odazvao. Za vrijeme pape Honorija III a u vrijeme bana Ninoslava bilo je još pokušaja, prijetnji i ucjena a koj su završavali bez uspjeha,  te je papa želeći da proširi svoj nauk ,na bosanski prostor poslao redovnike dominikanskog reda, koji su već djelovali u Ugarskoj. Zbog pripovjedanja “pogubnog” učenja savjetuje  krstašima da trebaju udariti protiv sljedbenika bosanske vjere, muški i snažno, ognjem i mačem, djelima a ne riječima.

Papa Grgur IX je pozitivno ocijenio rad redovnika, tek zasnovanog dominikanskog reda u Bosni. Ban Ninoslav se u vođenju državom, u odnosu na vanjski svijet, pape i evropske vladare, služio taktikom i metodama svojih predhodnika. Odnose sa Rimom je držao na principu toplo hladno, javno se odričući vjerskog (patarenstva), a tajno ga čuvajući. U isto vrijeme  je sa dubrovčanima  gradio dobre odnose i potvrđivao, do tada stečena prava. Iako je na vanjskom planu uspijevao diplomatski održati dobre odnose sa papom, ipak je papa Gregorije IX pismom iz 1235. godine potvrdio darovanje Bosne, Kolomanu sinu ugarskog kralja Andrije II.

Takav odnos pape, prema Bosni i Ninoslavu, je izazvao  revolt i pobunu. Stanovnici Bosne se nisu slagali sa činom gubljenja državnog teritorija, kojeg  je ovakav papin postupak izazvao. V. Klaić ističe, „nije nevjerojatno, da su se uz Ninoslava i patarene digli listom svi Bošnjaci, samo da im lijepa domovina ne padne pod Ugarsku.“ U pitanju je bio opstanak homogenog društva i Bosanske države. Banu bosanskom ,nije ostalo ništa drugo nego da se suprotstavi rimskoj kuriji, i da se stavi na čelo otpora protiv Rima i Ugarske.  N. Klaić smatra da je Ninoslavovo patarenstvo političko pitanje, a ne vjerski problem. To mišljenje zastupa i S. Čirković, prema kojem se sudbina jeretika, povezivala sa čuvanjem državne samostalnosti Bosne. Vjersko učenje koje se nametalo, je u samoj zemlji izazivalo oštre sukobe i konflikte. Nakon bana Ninoslava, vlast je preuzeo ban Prijezda (1254.-1287.) čija uprava, države nije pokazala svoju sposobnost i državnu snagu predhodnika.  U periodu između 1287. i 1301. godine pojavljuje se znatan broj robova, porijeklom iz raznih krajeva Bosne, kojima se trguje, kupuje i prodaje u Drijevu i Dubrovniku. Vjerovatno se radi o zarobljenim, prognanim i uhapšenim sljedbenicima vjere bosanske. Rimska Crkva je dozvoljavala trgovinu robljem, ako se radilo o hereticima. Zato su odnosi u društvu i uređenje srednjovjekovne Bosanske  države,  te status vjerskih učenja u njoj, za nas  pitanja od velike važnosti.

III

Vjersko učenje, kao identitet, srednjovjekovne Bosne je specifikum, koji kod historiografa izaziva različite stavove, komentare i mišljenja. Ovo područje naše prošlosti nije dovoljno izučeno, niti naučno valorizovano od strane savremenih teologa niti socijologa. Želimo naglasiti da ni jedna oblast iz domena srenjovjekovnog bosanskog identiteta; narod, kultura, vjera, granice, vladari, odnosi sa susjednim državama, ekonomija, diplomatija, nisu dovoljno istraženi, nit jasno artikulisana u svakodnevnom životu.

 

Cijeli tekst u Preporodu, 1. april 2013

(preuzeto: http://www.preporod.com/, 19. 04.2013.)

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes