STEPENICA DO OČAJA (KAKO UBITI NOVINARA?)

0
666

10Autor: Admir F. Beganović
Kada je 1999. godine ubijen Slavko Ćuruvija, novinar, nastala je prava pomama „crne magije“. Mnogi su bacali grah, gledali u kašike i viljuške, fildžane, karte, magicne kugle…. a sve u želji i nadi da će se ubica(e) pronaći. Zvaničan izvještaj policije bio je klasičan – novinar ubijen vatrenim oružjem, izvršioci nepoznati, i za njima se intezivno traga. Prošlo je godina koliko je prošlo ali taj slučaj još uvijek nema sudski epilog. Ni traga o naručiocima, organizatorima i izvršiocima. Samo se „zna“ da su poznatog novinara mjesecima pratili pripadnici Državne bezbjednosti (DB).
Moralni sunovrat nije zaobišao ni moju Bosnu i Hercegovinu. Doduše i od duše nema klasičnih sačekuša kao u Srbiji ali….evidentna je dekadencija društva.
Para vrti gdje vojna knjižica neće. Ono što se nije moglo čizmom osvojiti (a zaustaviše nas u naletu, samo nek se zna) dobili smo dekretom i „demokracijom“ pa sada u političkom izložbenom salonu imamo sve i svašta. Zemlja gladnih i ogorčenih želi u Evropu bez obzira na metastazu sve pogani koja je iz 1995. izronila sa dna. U državi u kojoj policija kažnjava učenike ako „prelete“ ulicu van dometa dozvoljenog (divna „zebra), u kojoj penzioneri skapavaju od gladi ali redovno i uredno placaju račune i bivaju „hapšeni“ u sredstvima javnog prevoza od revizora ako slučajno na vrijeme ne kupe kupon za mjesečnu kartu, u kojoj se i danas pronjuška koji granap gdje se može „kupiti na teku“, gdje se na pijaci kupuju dvije jabuke i jedna banana („ma sine, ja to tako samo da je okusim i da me želja mine“), u čijem glavnom gradu dolaze „turisti“ od Čapljine do Bihaća i u glavnoj ulici sjede i spružene ruke i mole za pomoć, u zemlji u kojoj se političari porede sa Stvoriteljem.
Biti novinar nikada i nigdje nije bilo lahko. Tačno je da je Bruxelles poznatiji od Kadinjače i Nišićke visoravni ali ostaje (ne)jasno zašto nas žele tamo kad ni kod sebe nismo dobro došli. Psihološka racija na novinare odavno je poznata u mojoj državi, nije mane ni fizičkim napadima koje aktuelna agentura organizira ali ono što i šta su uradili kolegama sa portala Klix ulazi u anale. Biti u pravom trenutku na pravom mjestu i sa pravim ljudima jeste smisao novinarstva. Plasirati informaciju javnosti u vidu istine jeste onaj postulat u koji svi vjerujemo ali on košta, puno košta.
Doći do istine u mojoj državi je pravi recept za nevolju, i nije više važno koliko imaš „kredita na ulici“, koliko si dobar sa šakama i nogama, u kojoj si mjeri prijatelj sa sopstvenim mozgom, na ivici si ako se kačiš sa državom.
A ta ista država od tebe traži istinu. I haj ti sad ostani pametan. Ali malo su pobrkali gradivo, malo su se zajebali, malo su poremetili sopstveni vozni red ako su i pomislili da će upadom u redakcije, šamaranjem novinara koji i nisu vični da uzvrate, arogancijom i prijetnjama uplašiti „sedmu silu“. („E, čuj sedmu silu, da valja nešto bila bi prva“- legendarni novinar Aleksandar Tomašević).
Napadom na kolege sa Klix-a država je porazila i ponizila samu sebe u samostalnoj izložbi napuhanih mišića ali toliko spominjanu slobodu medija ipak neće narušiti.
Ne želim braniti kolege i one medije koji pišu po direktivi, koji su naslonjeni na laž ili čak i druguju sa njom, koji će i vremensku prognozu promijeniti ako „šef naredi“. Nije se rodio ko je svijetu ugodio. Šta god da napišeš uvijek će se naći neko kome ta informacija ne valja, ne odgovara, ne paše…
I uvijek je kriv novinar, uvijek je kriv onaj koji piše. A najviše komentarišu ljudi koji se prepoznaju u tekstu, bilo to ‘vako ili ‘nako.
Novinari mnogo toga znaju, mnogo toga i kriju ali…
Činjenica da „prozvani“ koriste široki narodni primitivizam, (ne)pismenost i superpoznati slogan „novinaru lažu“ neće ih udaljiti od istine i neće ih amnestirati ni od dunjaluka ni od….
Kada se karte poslože i otvore svima će biti jasno šta je na sonu.
Mada imaju svoju, ličnu novinarsku zamorčad i dalje će političkom podzemlju profesionalni novinari biti „guja u njedirima“. Ne može pošten insan ni zamisliti paranoičnu poziciju koja ih je natjerala na kolege sa portala Klix.
Prvi ljudi međunarodno potvrđene genocidne tvorevine naredili su to što su naredili ali siguran sam da imaju miran san.
Imaju jer im mandat još traje i slobodne su im ruke da rade ono što požele.
A sloboda medija da se prebaci u stvarnost sa mrtvog slova na papiru ipak je još uvijek put u svijet naučne fantastike.
I ma kakvi bili snagatori i „gazije“, i ma kakvi ih „kapiteni“ vodili i predvodili i ma kakvu silu prosipali rat sa novinarima nikad niko dobio nije.
A kad udariš na istinu samo si stepenicu do očaja… skučeni smradu.
(Bošnjaci.net)

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes