Zločinački poduhvat je ipak bio

0
771

muhamed-filipovic

Bio je to odista i nažalost udruženi zločinački poduhvat sa agresijom Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu 

Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, nakon duge i iscrpne istrage i temeljite rasprave, donio je i proglasio presudu u predmetu o udruženoj zločinačkoj aktivnosti čelnika Hrvatske Zajednice Herceg Bosne počinjene u toku agresije i rata u Bosni  i Hercegovini. Osuda, kao i svaka druga stvar u ljudskom životu, ima pristalice koji je pozdravljaju kao dugo očekivanu i konačno izrečenu  pravednu osudu za nesumnjive zločine aktera rata, koje ni osudom pogođena strana, a tako se ponaša ne samo obrana osuđenih, što je njeno pravo i dužnost, nego i veliki dio hrvatske političke javnosti, ipak ne negira zbog njihove brutalne očiglednosti, ali ih nastoji svesti na kvalifikciju individualnih zločina. Osim onih koji priznaju uzločine, ali ne i zajednički zločinački poduhvat izveden po nalozima iz Zagreba od Franje Tuđmana i njegovog gaulajtera Hercegovine Gojka Šuška, presuda ima i oponente, koji, kako je, također, uobičajeno, nastoje osporiti najdalekosežnije implikacije izrečene presude, a to je osuda zbivanja tokom rata u Bosni i Hercegovini kao udruženog zločinačkog poduhvata.

 

Istina, sve je to još uvijek samo, a to će i ostati, sudska, a to znači procesna istina, koja će kao i druge slične istine doživjeti još jednu procjenu u žalbenom postupku, pa ostavimo sudskoj praksi da o svemu kaže zadnju riječ pravde, ali historija može i mora  da, neovisno o sudu, kaže punu ljudsku istinu o tome i to mora biti rečeno i to sa obje streane barijere koja dijeli žrtve i počinioce zločina.

 

Međutim  za nas je u ovom momentu važno nešto drugo. To nešto drugo je sama historija, naš život i ono što se zbivalo i što je za nas Bošnjake bilo krajnje iznenađujuće i poražavajuće iskustvo uvida u užasnu izopačenost nacionalizma i nacionalističkog uma ne samo jednog čovjeka, nego mnogih  njegovih sljedbenika, koji su bili obuzeti nacionalističkom groznicom stvaranja historije na kriminalan i nemoralan način. Stoga je važno da se prilikom razmatranja ove presude iz nje i iz nedavne naše zajedničke historije ne ponašamo euforično, kao oni koji su euforiju priredili i njome pokrili suštinu stvari, a to je bila masa zločina počinjenih tokom akcije Oluja, i da se izvuče ono što je njen smisao, a to je neophodni nivo zajedničke osude nacionalizma uopće, hrvatskog nacionalizma posebno, koji je u više navrata u zadnjih stotinu godina pokazao svoju opaku ćud i počinio ogromne zločine, kao što je dokazao i stalnu tendenciju za pripajanjem, ili cijele (NDH), ili dijela bosanske teritorije (Sporazum Cvetković-Maček), a ponovilo se to i tokom zadnjeg rata i agresije na našu zemlju i iskazalo kao prevarna politička historija sa veoma teškim posljedicama koje trpimo i danas i na koje ova osuda sama po sebi neće moći utjecati, osim ako svi iz nje  ne izvedemo odgovarajuće razumne zaključke.

 

A istina je slijedeća. Od samog početka svi lokalni nacionalizmi su pad komunizma doživjeli kao priliku da se sruši Jugoslavija i ostvare planovi o stvaranju sopstvenih nacionalnih, bolje bi bilo reći nacionalističkih, država sa ostvarenjem „vjekovnih snova o ujedinjavanju svih Srba ili Hrvata na njihovih historijskim teritorijama“. U datim okolnostima je ta ideja značila prije svega uništenje Bosne i Hercegovine kao države i podjelu njene teritorije između Srba i Hrvata. Oni koji danas tvrde da je glasanje Hrvata za neovisnost Bosne i Hercegovine dokaz da Hrvatska i njen tadašnji diktator Franjo Tuđman nisu imali intenciju da dijele  bosanske zemlje i stvaraju Veliku Hrvatsku, obmanjuju javnost i misle obmanuti i sud, zaboravljajući jednostavne i dokazane činjenice da bi, u slučaju da nije bilo referenduma, Bosna i Hercegovina ostala unutar sužene Jugoslavije i time nedohvatljiva za Tuđmanove apetite, te je glasanje za neovisnost bila nužna taktika da se postigne primarni uvjet za podjelu, a to je da Bosna i Hercegovina bude napadnuta sa srpske strane.

 

Da je to bila politika Hrvatske dokazuje činjenica da, iako je glasanje za neovisnost podrazumijevalo i odluku da se brani cjelovita teritorija nove neovisne države, da su, odmah kad je uslijedio očekivani srpski napad na zemlju, Hrvati, po naređenju iz Zagreba odbili da brane takvu cjelovitu zemlju, povukli se u Hercegovinu i objavili da će braniti samo „hrvatske zemlje“, te uspostavili čisto hrvatski nacionalistički režim u njoj, uz potpunu diskriminaciju Bošnjaka. To je evidentno iz niza političkih deklaracija, akcija i cjelokupnog ponašanja hrvatskih faktora koji se sporazumijevaju sa srpskim agresorskim snagama da međusobno ne ratuju nego sarađuju na bazi nediranja u hrvatske ili srpske teritorije nastale na osnovu sporazuma iz 1939. godine, nego i sporazuma Tuđman-Milošević  u Karadžorđevu. Prekid rata u Hrvatskoj proslijeđen je i u Hercegovinu i nigdje i nikada se hrvatske snage nisu suprotstavile srpskim snagama. Štaviše, da bi pomogli Srbima da lakše zauzmu neke teritorije i da dovrše podjelu zemlje, Hrvati napadaju snage Armije Bosne i Hercegovine  zabijajući tako nož u leđa braniocima zemlje i bošnjačkog naroda koji je masovno istrebljivan i protjerivan sa vjekovnih ognjišta.

 

Kao direktni učesnik i svjedok brojnih događaja, skupova, pregovora, pa i onih sa Tuđmanom, znam, kao uostalom i svi drugi, da su hrvatski predstavinici od početka pregovora u Ženevi odbili da budu dio jedinstvene državne delegacije Bosne i Hercegovine, da su najkonkretnije sarađivali na ostvarenju planova o njenoj podjeli, da su slijepo slušali i slijedili stavove Tuđmana i da su bili ogorčeni kada ti planovi nisu mogli proći zbog odbijanja naše delegacije da ih prihvati, bez obzira na sve pritiske koje su zločudni umovi kao što su Owen i Stoltenberg npr. vršili nad nama.

 

Zločini koje su Hrvati počinili u Hercegovini nisu samo evidentni, nego i brutalni i po svojoj prirodi primitvni. Za logore smo svi znali i ja sam lično kod ministra vanjskih poslova i liberala Kinkela, kao šef liberalne stranke protestirao zbog podrške koju Njemačka daje tvorcima  koncologora za ubijanje i mučenje građana samo zbog toga što su druge nacionalnosti i vjere. Kinkel mi je poslao povjerljivog čovjeka sa instrukcijom da razgovara samnom i da nakon toga, kako sam mu savjetovao, ide kod Gojka Šuška, koji je bio glavni egzekutor Tuđmanove antibosanske politike, nakon čega je pušteno oko 200 ljudi iz logora Dretelj i na moje insistiranje poslano u Mostar i Jablanicu da ih ne bi evakuirali u treće zemlje i time ujedno pomogli agresorima i počiniocima zločina, jer su te evakuacije u formi spasavanja ljudi, bile su početni koraci plana raseljavanja Bošnjaka koji je trebao da smanji naš apsolutni i relativni broj u Bosni i Hercegovini.

 

Višemjesečno granatiranje usakog pojasa lijeve obale Mostara bilo je mrcvarenje civila i nešto najgadnije što se u cijelom ratu dogodilo, a rušenje  mosta je bila kulminacija i najstrašniji primjer među mnogobrojnim užasima primitivnog divljaštva kojem su bili podvrgnuti brojni spomenici i objekti kulture i umjetnosti najviše vrijednosti. Kad se tome pridoda da su već 1990. godine u Hercegovini u dijelu u kojem je HDZ pobijedio uvedene obimne mjere integracije u hrvatski politički, privredni, obrazovni, upravni i policijski sistem, da su časnici HVO bili plaćani iz budžeta Republike Hrvatske, da je Vojska Republike Hrvatske učestvovala u akcijama protiv tzv. „muslimana“ ili „balija“, kako su nas nazivali, a da je hrvatska država skupo naplaćivala svaki tranzit koji je išao preko njenih teritorija, uključujući i Herceg Bosnu, a da su Bošnjaci u Hrvatskoj bili podvrgavani raznim diskriminacijskim mjerama o kojima smo višekratno razgovarali pa čak i sa Tuđmanom, mada su upravo Bošnjaci dali relativno najveći broj žrtava u obrani Hrvatske, nije potrebno nikakvih dodatnih dokaza o tome da je politka koju su Franjo Tuđman i njegovi sljedbenici vodili prema Bosni i Hercegovini bio sistematski provođen stav diskriminacije, onemogućavanja i na kraju razbijanja države i činjenja ratnih zločina najgore vrste. Ono što je u svemu tome žalosno je da je veoma mali broj časnih ljudi ustao protiv takve Tuđmanove politike, a da to nije učinila SDP, čiji su članovi bili jedno vrijeme članovi Tuđmanove vlade. Nažalost danas SDP i Zoran Milasnović ne mogu reći  ništa bitno osim da ponavljaju komunističku mantru o konstitutivnim narodima koju nisu htjeli primijeniti u Hrvatskoj u kojoj je učešće drugih naroda u stvaranju Hrvatske države bilo mnogo intenzivnije u političkoj historiji zemlje nego što je bilo ono Hrvata u Bosni, koji su na scenu došli tek početkom XX vijeka, mada ih do tada nikakva historija niti historijski dokumenti nisu u Bosni zapazili.

 

Ako sve to nije bilo jasan znak težnje da se Bosna i Hercegovina podijeli i njen dio zatim priključi Hrvatskoj, da se eliminiraju svi znaci postojanja Bošnjaka, na tom prostoru, pa i svake uspomene na nas, onda se ne zna šta je uopće zločin i šta je posebno zločin kulturocida i kakvu on funkciju ima unutar apsolutnog genocida. Jer u Bosni nije počinjen samo genocid u smislu masovnog istrebljivanja Bošnjaka, nego i apsolutni genocid tj. zatiranje svakog znaka njihovog postojanja na tom tlu. Rušene su sve džamije, turbeta, medrese, biblioteke, arhivi, mijenjana imena gradova, ulica, cijeli prostor je trebao biti očišćen od svake uspomene na nas i naše milenijsko postojanje na ovim prostorima. Bio je to pokušaj definitivnog rješenja tzv. muslimanskog pitanja. Tragovi tog pokušaja su još uvijek prisutni i to bi bilo ono što bi u ljudskom, humanom, demokratskom političkom smislu trebalo započeti riješavati i eliminirati iz našeg života. Stara je istina i izreka u Bosni koja glasi: „Jadan do kadije, još jadniji od kadije“. Stvar nije u presudi nego u našem zajedničkom životu i ako nas presuda u tome neće podržati, onda je ona besmislena osveta.

 

 

Autor: Muhamed Filipović

 

0.00 avg. rating (0% score) - 0 votes